OSMATRAČNICA
Piše: Nenad Marjanović DR Fric

Uz dužno poštovanje velike većine ljudi koji se s tugom opraštaju od Foške te pulske katedrale zdravog razuma, mislim da sam jedan od rijetkih ljudi koji za sebe mogu reći  da su djeca Foške. Sve najljepše i ono najgore dijelio sam sa Lidijom I Branetom. Uvijek sam bježao u Fošku, uvijek sam tamo nalazio svoj mir. Nije fraza, nije patetika, sahranio sam sve svoje stare vrijednosti i sagradio sve svoje nove vrijednosti u tom malom prostoru, popušio sam dva vagona cigareta, popio sam godišnju proizvodnju Istarske pivovare, tukao se, pjevao, plesao,  proslavio rođenje moje Eni i plakao nakon smrti tate…Kada se rodio Luka direktno iz rodilišta otišao sam u Fošku, kod Braneta, sjedili smo u prolazu…sat vremena nitko nije ulazio. Nakon svakog koncerta prvu bih kavu ispijao u Foški, tamo je uvijek bila nekolicina ljudi koje je iskreno zanimalo kako nam je bilo i kako smo prošli. Znali su Lidija i Brane da to što radimo Tusta, Sale, Ptica i ja nije samo sviranje, znali su da radimo nešto više, bilo im je drago što postoje KUD Idijoti i Franci Blašković.

Sve svoje najveće uspjehe i padove dijelio sam sa Lidijom  i Branetom…Danas na staru godinu 2013. došao sam se oprostiti  sa prostorom, a sa Lidijom i Branetom se ne želim niti mogu oprostiti. Zaplakao sam, nisam se mogao suzdržati…Igor Galo je kamerom bilježio zadnji radni dan naše Foške. Danas Igor i ja jedva i da komuniciramo, no nekada smo noći i noći provodili skupa, družili se, davali si podršku, on nama i mi njemu. Ne samo mi, nego cijela plejada ljudi koji nisu željeli živjeti u mržnji, teroru, isključivosti…Živjeli smo Fošku, a ona nam je davala razlog za vjeru u život.  Sve to pod budnim okom Braneta i Lidije, tog dvojca koji je u skučeni  zadimljeni prostor uveo Europu, uveli su u Europu i  u moj „mali prljavi grad“ ,ne samo u taj prostor.

U Fošku me prvi puta doveo Željko Vukičević ZHEL i od tog dana ko zna kada više iz nje nisam izlazio. Iskreno rečeno  od rođenje djece odlazio sam simbolično tamo, odlazio bih vidjeti, svoje dobre duhove, ljude koji su mi pomogli kao malo tko u životu. Fotografija mojih roditelja nalazila se u prvom separeu, mladi nasmijani, lijepi, meni najljepši na svijetu, jučer ih je Lidija vratila mojoj staroj. Tada me zahvatio taj prvi val tuge… Ne pušim već neko vrijeme, pijem samo „fina“ vina, djeca mi ne daju sekundu mira pa sam i izlaske sveo na minimum. Nikada mi to niti jedan niti drugi nisu zamjerili. Shvatili su da je njihov Fricko u familijarnom điru i znam da ih je to činilo sretnima.
Bože moj kakao smo samo znali naći smisao u životu koji nam je servirao mržnju, klanje, progone i tjeskobu…Znali smo preživjeti ali i živjeti…Nikada ništa ružnije nisam doživio od ratnih devedesetih ali nikada i nisam doživi ništa toplije od zajedničkih noći provedenih u Foški.

Zbogom moja Foško, hvala ti za sve što si mi dala, a poželiš li jednom nakon zasluženog odmora ponovno uskrsnuti računaj na mene.
Da krenem nabrajati ljude s kojima sam provodio vrijeme, koji su obilježili vrijeme koje je danas zaustavljeno? Što ako nekoga zaboravim? Hoće li se taj uvrijediti? Ako nekoga izostavim neka mi se javi, uvijek ga mogu ubaciti, nabrajam bez ikakvog reda baš onako iz glave. Suzi, konobari Uroš, braća Kolić, Goran, Marino, Vojislav Stojković Stole, Branka, Sandra, Lazo, Vlado Vlačić, Edo Lolić, Željko Vukičević ZHEL, Goran Grujić, Vojin Pašić, Igor i Mirjana Galo, Živa i Martin Bizjak, Denis Nađ, Alan Martinović, Stojanka, Zoran Simić, Teo Žderić, Ramiz i Elvira Kurteši, Ranko Baćić, Bane, Danilo, Trešnja, Goran Klunić, Bato Praštalo…Nastavlja se…