DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ispričavam se zbog pauze. Imao sam potrebu se malo povući kako bih se posvetio mojoj majci te kako bih u miru organizirao komemoraciju u povodu 20. godišnjice nestanka mojega brata Branka sudionika Domovinskoga rata (4. brigada ZNG).
Osim toga, jako sam zaposlen u još jednoj političkoj kampanji, za koju se nadam da će, kao i ona sa Ivom Josipovićem, završiti uspješno, a o kojoj ne smijem i neću pisati jer bi to bila zloupotreba ovog medijskoga prostora.
Danas, jer sam u strci s vremenom i jer vam se ipak želim obratiti, prenosim ''PORTRET JOSIPA BOLJKOVCA - Uglednik i zatvorenik'' koji je kolega Danko Plevnik objavio ovu subotu u Slobodnoj Dalmaciji:
''Na 91-godišnjeg Josipa Boljkovca najveći su dojam u životu ostavili zemljak ban Šubašić, rođen kao i on u Vukovoj Gorici, i Josip Broz Tito. Osnovnu je školu završio u obližnjem selu Prilišću, u Karlovcu izučio krojački zanat. Bio suradnik Većeslava Holjevca u NOP-u od 1941. do 1945. Upoznao Churchillova sina Randolpha koji ga je poslije oslobođenja primio u Londonu.
U Drugom svjetskom ratu često je surađivao sa slovenskim partizanima Bele Krajine i bio oduševljen vodstvom generala Rukavine. Poslije rata završio je gimnaziju, a 1961. Pravni fakultet u Zagrebu. Profesor Branimir Majder, koji mu je predavao u večernjoj gimnaziji, kaže da je na ispite uvijek dolazio potpuno spreman, nije se nikad htio koristiti svojim položajem.
Do 1951. bio je zaposlen u OZNA-i Kotaru Karlovac, a poslije toga odlazi u Zagreb gdje do 1953. radi u Ministarstvu unutarnjih poslova kao načelnik Odjela za pasoše i granice. Na tom je mjestu pridonio da se mnogim uglednim hrvatskim stručnjacima izda putovnica.
‘Došao glave’ Rankoviću
Vraća se u Karlovac, gdje deset godina radi kao načelnik Temeljne uprave policije tamošnjeg okruga. Otkriva da se poštanske linije na putu prema Puli i Brijunima prisluškuju i o tome obavještava Krajačića, a Krajačić Tita, čime je pomogao otkrivanju Rankovićeve afere prisluškivanja.
Od 1963. do 1969. gradonačelnik je Karlovca, a po onom što je ostavio iza sebe - izgradnja velikog bolničkog kompleksa, prve sportske dvorane u bivšoj državi, dizanje pruga na nadvožnjake, čime je premošteno najveće željezničko usko grlo u državi, izgradnja hotela “Korana”, brojnih ambulanti i samoposluga u okolici... - bio je vrlo uspješan.
Za njegova gradonačelnikovanja ostvaren je snažan gospodarski bum, procvat “Jugoturbine”, “Korduna”, “Josip Kraša”, “Karlovačke pivovare”, s tisućama i tisućama radnih mjesta, izgradnja klaonice i izvoz baby beefa za NATO. Sklopio je prijateljske veze s gradom Alessandrijom u Italiji, doveo u Karlovac Svjetsko vatrogasno prvenstvo, na kojem su prvi put sudjelovale zemlje zapadnog i istočnog bloka, te dopustio održavanje mise za zapadne sudionike u kasarnama.
Od 1963. do 1972. bio je zastupnik u Saboru, gdje se s Mesićem i drugima 1971. posebno angažira na promjeni republičkog ustava kojim je pripremljen teren za amandmane na Ustav SFRJ iz 1974. Posebno je bio dobar sa Stevom Krajačićem. Nakon Tuđmanova uhićenja obilazi Savku Dabčević-Kučar i ostale funkcionare i pridonosi njegovu oslobađanju iz zatvora. Postaje žrtva hrvatskog proljeća, pozivan često na obavijesne razgovore, gubi građanska prava i vraća se u Vukovu Goricu.
Godine izolacije
Provodi dvadesetak godina u društvenoj izolaciji. Na cesti ga današnji veliki Hrvati izbjegavaju pogledati, a kamoli pozdraviti, znajući da je pod prismotrom tajne službe. Bavi se poljoprivredom, radi vino koje je imao priliku piti i Helmut Kohl. Ostaje dobar s austrijskim i njemačkim obavještajnim kolegama s kojima je 1966. organizirao Svjetsko vatrogasno prvenstvo u čijoj je pozadini po odobrenju Tita dogovarao otvaranje Njemačke i uspostavu boljih diplomatskih odnosa i uvjeta za naše radnike te reparacije.
Od njih je saznao i za planove o poslijeratnoj borbi Pavelićevih križara protiv komunističke vlasti. Bio je svjedok brojnih terorističkih napada tih revanšističkih endehazijskih fanatika. U Karlovcu su kolale priče da je bio odgovoran za umorstva u sabirnom centru Dubovac, iako tamo nije djelovao, pa su mu potom pripisali zločine u Dugoj Resi prije 66 godina, po zapovjednoj odgovornosti, premda se Jadranka Kosor protivi suđenju Gotovini i Markaču na takvim osnovama u Haagu!?
Sve je to objasnio u nedavno izdanoj autobiografiji “Istina mora izaći van”. Nakon državnog i historiografskog prihvaćanja revizionizma NOB-a, svaka se jama s posmrtnim ostacima vezala za njegovo djelovanje u OZNA-i, kao da prije toga u gradu i okolici ustaše nisu pune četiri godine strijeljali koga su god stigli. Tako je prije par godina udruga lokalnih političkih zatvorenika podigla spomen-ploču “ubijenim” domobranima, da bi se “mrtvi” nakon par dana javili i demantirali tu egzekuciju tvrdnjom da su tada otišli u Zagreb u podoficirsku školu.
Osnivanje HDZ-a
Zanimljivo je da se takve priče nisu širile za vrijeme Boljkovčeva progona kao hrvatskog proljećara. Zajedno s Manolićem i drugima 1989. odlazi Franceku, kako je zvao Tuđmana, i pomaže uspostavi HDZ-a na terenu, a Tuđman ga postavlja za prvog ministra unutarnjih poslova.
Njegova najveća zasluga kao ministra je što je očuvao stabilnost policijskih snaga - pod njegovim vodstvom su srpski policajci u Hrvatskoj uhapsili Arkana - te što je pod njegovom komandom iz redova policijskih specijalca nastala Hrvatska garda kao jezgra budućeg HV-a. Prvi zapovjednik ATJ Lučko, general Specijalne policije Marko Lukić, svjedočio je kako je Boljkovac čuvao život svakom policajcu i nije dopustio da postanu žrtve nepripremljenim prolaskom kroz Knin radi discipliniranja Martićevih pobunjenika.
Znajući da Hrvatska bez oružja i oružanih snaga nije spremna za otpor JNA, odgađao je sukobe, ali je kao takav postao smetnja onim elementima hrvatske politike koji su zagovarali ratobornu opciju i izvoz rata u BiH. Odupire se šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću koji mu je pripremio klopku za hapšenje i likvidaciju. U Beogradu uspostavlja svoju obavještajnu liniju, razgovara s generalom Tusom o njegovu prelasku u HV. Milošević od Tuđmana traži da ga se smijeni.
Nakon umorstva Reihl-Kira i smjene mirotvornih načelnika policijskih uprava, smijenjen je i Boljkovac, koji je na primjeru Gorskog kotara dokazao da je sporazum sa Srbima moguć. Tuđman ga smjenjuje i 1991. prebacuje u UNS, gdje ostaje do 1993. U političkoj utakmici za mjesto prvog karlovačkog župana, unatoč Tuđmanovim pritiscima, pobjeđuje s opozicijom i de jure postaje prvi župan Karlovačke županije.
Tuđman ga poziva u Zagreb i “savjetuje” da odustane od položaja župana. S Mesićem i Manolićem odupire se Tuđmanovoj politici u BIH i ulazi u Manolićeve Hrvatske nezavisne demokrate. Povlači se iz službene politike, ali s umirovljenim Mesićem sudjeluje na skupovima civilnih udruga, a prije nekoliko godina aktivirao se i na listi SDSS-a.
Moralna i građanska hrabrost
Boljkovac uživa velik ugled među Karlovčanima (koji ga smatraju najboljim gradonačelnikom u povijesti), među Srbima u Hrvatskoj i među antifašističkim organizacijama. U nekoliko navrata pokazao je veliku moralnu i građansku hrabrost. Godine 1991. zabranio je da u Karlovac dođe Merčep i od njega napravi Gospić.
Suprotstavljao se Glavašu, Šeksu i mnogim drugim tadašnjim moćnicima, koji su mu znali prijetiti i vrijeđati, ali je on na sve to odmahivao rukom i govorio da će proći i ta “grmljavina”. Mnogi ga zbog iznimna pamćenja smatraju “nositeljem tajni” i nije slučajno da su u strahu od tih tajni pretraživali njegovu kuću u Vukovoj Gorici, ali prekasno, jer Dida - kako su ga u ratu nazvali Janša i Bavčar, a potom u Karlovcu i Deda - vjerojatno je sve što je imao pospremio izvan Karamarkova dosega.
Na njegovo se uhićenje u Karlovcu gleda kao na očajnički potez ministra Karamarka kojeg se smatra članom antikomunističkog i klerikalnog Opusa Dei te se vjeruje da Mladen Bajić neće dopustiti blamažu uhićenja Boljkovca radi podizanja Karamarkova izbornog rejtinga''.
****
Što se mene tiče, uhićenje Josipa Boljkovca smatram jednom od najvećih svinjarija u Hrvatskoj. Ni Tuđman, koji je za mene ratni zločinac, nije se usudio toliko instrumentalizirati jedno ministarstvo kao što je to učinio Tomislav Karamarko s MUP-om.
''Ako me uhite, bit će to znak da me se boje i da se boje prave istine. Za optužbu da sam ratni zločinac morate imati dokaze i argumente, a Karamarko ih protiv mene nema, ne može ih imati je nisam počinio nikakav zločin. Dakle, bit će to čisto političko uhićenje jer su izbori pred vratima'', kazao je svojedobno Josip Boljkovac. I ja mu vjerujem!
Karamarko zna da nema ''papire'' protiv Boljkovca (i nema ih), da je sve to čista konstrukcija, pa bi bilo potrebno (recimo da bi bilo nužno da to učini jedan Damir Kajin, koji se pobjedom Kukuriku koalicije pretvara u nosioca vlasti), da se Karamarku i njegovima jasno kaže da su počinili krivično djelo i da će što Boljkovac duže bude lišen slobode, to će duža biti kazna koja ih čeka.
(REX)
