DRAGOVOLJAC-Za mir u kući

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ima, naravno, više tema koje su se ponavljale ove godine a jedna traži ozbiljno očitovanje i u ovoj kolumni. Ne toliko da zadovoljim apetite desničara, kojima se tema komunističkih zločina čini od apsolutne državničke prioritetnosti, već da postane eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o "mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", kao i od 25. siječnja 2006. o "neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima":
– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma;
– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina;
– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;
– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo "na sućut, razumijevanje … počast ... i priznanje njihove patnje";
– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja;te, budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine;smatraju svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću napisati slijedeća razmišljanja:

1. Otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". U ovu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi itd. – smatrao suparničkim isključivomu komunističkom poretku. Nakon što je ovaj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na "križnim putovima" i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.
I ja smatram da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.

Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. "drugu fazu revolucije", te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je "razumjeti" narav i razmjere zločina koji su počinjeni. Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.

2. Grobišta, žrtve i žalovanje. O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 18 godina, na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 ovakvih grobišta, najviše u Hrvatskoj (više od 700) i u Sloveniji (preko 500), među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora, u Maceljskoj šumi i u Jazovki. Procjenjuje se da je ovo tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.

Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno "nisu postojali".
Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati.
Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljećâ nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka, ili pak počinitelja zločina (i sam u užoj obitelji imam članova ubijenih od partizana i komunista u ljeto 1945.).
Smatra se potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama.
Tamo pak gdje su ostatci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici…  potrebno je ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava.
Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.

3. Pravo, šutnja i istina. U prošloj smo godini obilježili 60. obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koja u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su "sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost. Potrebno je ponovo se suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti.

To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok gotovo ništa takva (ili gotovo ništa tako) nije učinjeno glede zločina komunizma.

Bilo bi reda komemorirati svih patnji i stradanja te obilježiti stratišta i logora triju totalitarnih režima, pa tako i "križnih putova" i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke "istrage" – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.
Stoga, da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o ovim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, valja potaknuti institucije triju država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvija pedagogija pomirenja i oprosta. Institucije naših država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o ovim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.

4. Zločin, kazna i pamćenje. Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u "drugoj fazi revolucije" obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike.

Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i "prava" na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Tešku krivnju snose i vođe poraženih režima ustaški glavešina Ante Pavelić, napose), tamo gdje su oni naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost predvidivoj sudbini.

Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koji su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojska u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima, kao predvidivom nastavku partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina, koji su započeli i mnogo prije završetka rata.

Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa, koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, moramo ukazati na važnost funkcioniranja pravnih država te na poštivanje nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.).

Uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje narodâ.

5. Put pomirenja i opraštanja. Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od triju totalitarizama koji su opustošili našim državama – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprječavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevidce zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine.

Podsjećam na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…), koje su pod motom Istina i pomirenje pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja. U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, bilo bi nužno predložiti državnim vlastima, kao što u nas čini Documenta koju vodi uzorna mirotvorka Vesna Teršelič, da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava.

I na kraju, moramo odlučno osuđuju sva tri totalitarizma i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi.

Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.

Odgovara li vam ovo razmišljanje? Pokušajte me nadopuniti, a da to ne bude ponovno vrijeđanje i omalovažavanje koje je klasično kada se latimo ovih tema. Mir vama i mir u našim kućama.

Komentari na članak

1. MIrko: 19/12/09 u 19:25h ·

   E willowe, crni willowe. Da mi je dokučiti tvoju logiku zaključivanja... Kako su u tekstu, članku, već spomenuti katolički zločini, ja sam nadopunio Draga, kako je i tražio ("Odgovara li vam ovo razmišljanje? Pokušajte me nadopuniti..."). I napisao sam "da I njih spomeneš". Ali tvoj komunjarski mentalni sklop očito ne vidi ono što mu nije po volji. _______ Očito ti smetaju svi katolici, i samo oni. Jer neprestano pišeš protiv njih i sereš li ga sereš. Razumio bi da napadaš Crkvu, ali ovako vrijeđaš ogromnu većinu u Istri i ostatku države, a i Europe.

2. willow: 19/12/09 u 20:10h ·

   Mirko, nisi kompetentan da raspravljaš o logici, o mržnji slobodno do ti je domena i tu si moćan.

Stranica 2 od 2  <  1 2