GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Počelo je prisjećanjem na ona vremena kada su komunisti branili izgradnju crkava, pa su je vjernici improvizirali u nekoliko stanova u mom prizemlju. Dugi niz godina tu je župnik bio bliski Alojzijev rođak, Matija Stepinac. Nije to bila raskalašena večer s puno alkohola. A onda je nastala svađa lijevih i desnih koja evo dvadeset godina drži u šaci cijelu zemlju. Za jedne je Alojzije svetac bez mane, a neki su ga skloni čak gurnuti među zločince. Znano je da je nadbiskup postao slučajno, jer je kao solunski borac vladajućoj kliki u Srbiji bio prihvatljiviji od nekih drugih. Neosporno je da je s radošću prihvatio nastajanje NDH. U ta se doba puno bavio ideološkim neprijateljima komunistima. Zato mnogi smatraju da je zanemario zločinačku prirodu nacističkog režima. A pogotovo satelitskog i marionetskog ustaškog režima. Postoje pisani dokazi da se bunio protiv progona i ubijanja Srba na samom početku, no mnogi misle da je to radio mlako i u nesrazmjeru sa zločinima koji je režim činio. Progoni su natjerali mnoge Srbe i Židove da spas potraže u pokrštavanju. Iz brojnih citiranih izvora nije sasvim jasno da li je nadbiskup bio svjestan da ljudi to čine isključivo zbog glave na ramenima ili mu je pak bilo jednim dijelom drago što se to događa. Jer iz nekih pisanih tragova dalo bi se zaključiti da su mu puno draži oni Židovi koji su prešli na katoličanstvo od onih koji to nisu napravili. I dok oni koji ga smatraju svecem desetljećima mu pokušavaju priskrbiti titulu Pravednika među narodima, čuo sam od nekih radikalnijih Židova da se to nikada neće dogoditi. Ne doima se da je Alojzije Stepinac ustašama ili nacistima bio posebno opasan protivnik. Zato i smatraju da je pomogao, ali da ga je od bilo kakvog progona štitio njegov vjerski status. Misle da pomažući nekim Srbima i Židovima pri tome nije izložio opasnosti svoj život. Poznato je da su neki katolički svećenici stradali jer se nisu željeli pomiriti s zločinima nacifašista. Često se spominje njegov govor potkraj 1943. kada je osudio ustaški režim, ali neki su skloni tvrditi da je zakasnio i da je bio motiviran činjenicom da mu je ubijen brat, simpatizer partizanskog pokreta. Stoji i to da Alojzije Stepinac nije bio nikakav ustaški zločinački sekundant već prije čovjek koji se zatekao u teškim vremenima gdje je svako djelovanje moglo iziritirati jednu ili drugu stranu. Postao je mučenik nakon rata jer je, barem tako je tvrdio pokojni Đilas, odbio surađivati s Titom i njegovom vlašću. No, sve ovo što nabacujem, bez sumnje zaslužuje znanstveniji pristup. Meni pomaže da se vratim na ona vremena kada je crkva bila u prizemlju moje zgrade. Nisam vjernik, ali sam smatrao pravom i crkve da gradi svoje objekte. Tada nisam ni slutio da će u svakom novozagrebačkom naselju niknuti goleme razmetljive crkve čiju je izgradnju netko morao platiti. Čemu toliki sakralni objekti na tako malo prostora? Nisam očekivao ni da će crkva pretendirati da bude aribitar u mnogim intimnim životnim stvarima koje ju se ipak ne bi trebale ticati. U svemu prepoznajem nepotrebnu bahatost koju, barem tako tvrde svjedoci vremena, nisu imali Stepinac i njegov rođak. Bili su kažu skromni i omiljeni. No, danas, dvadeset godina kasnije ljudi iz protesta napuštaju birtiju posvađani jer još nisu u stanju kontrolirati emocije i racio. Pogriješili su očito i politika i crkva jer nisu znali ili htjeli suzbiti zlu krv koja se valja u žilama običnih ljudi iz moga kvarta. (REX)
