‘Za’ i ‘protiv’ biskupa Milovana

DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
Stupio sam u kontakt s uglednim pravnikom iz Poreča Jordanom Matkovićem, pravnim stručnjakom (na volonterskoj osnovi) pokojnog biskupa Nežića, umirovljenog biskupa Bogetića i sadašnjeg biskupa porečko i pulskog, mons Ivana Milovana. Kao pravni ekspert pomagao je biskupiji i mnogim župama (osim u slučaju Dajle) u procedurama oko povratka oduzete imovine u doba komunističke vladavine.
Gospodin Matković nije zadovoljan tijekom javne rasprave o slučaju Dajla, pa, zaključujem, ni mojim pisanjem. Pošto mu dnevni listovi, meni se čini, pogrešnim procijenama, ne otvaraju prostor za repliku, ponudio sam mu da mu ustupim prostor ove kolumne (pošto je tematika ipak crkvena onda ide uz ovu kolumnu a ne uz Dragovoljac) a kako bi iznio svoje viđenje povijesne i pravne problematike oko imovine bivše benediktinske opatije u Dajli kod Novigrada. Gospodin Matković je rado na to pristao i ja mu se i ovdje javno zahvaljujem na povjerenju.
Jordan Matković danas živi kao umirovljenik u Poreču a rođen je u Buzetu 1931. Diplomirao je pravo u Ljubljani i bio je državnim odvjetnikom u Poreču i u Bujama od 1973. do 1994.
Kao takav je koptiran u mješovitu jugoslavensko-talijansku komisiju u Beogradu, osnovanu 1965. (Matković je u njoj bio od 1974. do 1978.), a koja je imala zadatak pregledati zahtijeve optanata i vidjeti jesu li opravdani ili nisu, odnosno odobriti isplate. Bio je i član mješovito talijanske-hrvatske komisije za riješavanje imovinsko pravnih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Italije (komisija je djelovala pri Ministarstvu vanjskih poslovoa RH od 1993. do 1995.).
Gospodin Matković je svoj članak naslovio: ''Kako je imovina samostanu u Dajli oduzeta i vračena'':
''U poplavi članaka, komentara, izjava, priopćenja, stručnih i laičkih mišljenja o sporu oko imovine Benediktinskog samostana iz Dajle, veliki broj čitatelja tog opsežnog materijala koji objavljuju dnevni listovi, radio i televizija u zadnjih dvadesetak dana ne može se zaključiti tko je u sporu, tko je pretpostavljeni krivac za spor niti dali se radi u sporu unutar crkvenih ustanova ili među drugim pravnim osobama ili pojedincima, odnosno državama.

Isto tako iz natpisa do sada objavljenog nejasno je dali su prekršeni Ugovori Sv. Stolice i R. Hrvatske iz 1998. ili se radi o kršenju odredbi Osimskog sporazuma ili moguće Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (zvanog i zakona o denacionalizaciji) ili je možda nepoštivanje odluka domaćih sudova ili upravnih tijela državne vlasti.
Radi objektivne informacije o predmetu spora pregledavši javne isprave, odluke, rješenja, sporazume i druge, pročitavši zakonske propise koji reguliraju imovinske odnose među strankama, kao i Gospodarske Ugovore potpisane sa Sv. Stolicom koji su potpisani 1998. godine, vjerujem da se ne radi o međudržavnom sporu Vatikana i Republike Hrvatske, već se radi o građansko pravnom sporu između dviju pravnih osoba za koje na teritoriju R. Hrvatske važe hrvatski propisi, dakle, spor je Benediktinskog samostana iz Praglie (Italija) i Župe Dajla u predmetu koja od tih pravnih osoba ima pravo na povrat nekretnina uzetih u postupku provođenja agrarne reforme na teritorij i Oblasno narodnog odbora za Istru i konfiscirane imovine Samostanu u Dajli 1948. godine

Radi pregleda dokumentacije o predmetu Dajla, bez da osvrta na bilo koji komentar, članak, izjavu, priopćenje i slično koje je do sada objavljeno u dnevnom tisku, na radiju i televiziji, kronologija događanja je kako slijedi:
1. Spor se vodi po tužbi Benediktinskog samostana iz Praglie protiv Župa Dajla, Republike Hrvatske, Općine Novigrad i još tri kupca nekretnina u Dajli koji su kupili od Župe Dajla nekretnine u periodu od 2000 do 2002. godine, te Porečko pulske biskupije kao solidarnog dužnika za štetu koju je pretrpio tužitelj zato što je prodano oko 180 ha nekretnina, a bile su do oduzimanja u vlasništvu Benediktinskog samostana u Dajli. Tužba (brisovna tužba) je podignuta kod Općinskog suda u Bujama 21. lipnja 2006. koja nije pravomoćno okončana. Benediktinski samostan iz Praglie, je početkom 2010. godine ustao tužbom za upravni spor protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, jer je samostanu odbijen prijedlog na naknadu za imovinu oduzetu ranijem samostanu u Dajli po noveliranom zakonu o denacionalizaciji iz 2002. godine. Upravni spor nije do danas okončan - nije donjeta presuda suda. Iz tih dokaza je jasno vidljivo da do danas niti jedna stranka u postupku ne zna pravorijek nadležnog suda i pravno ne zna čija je imovina u Dajli.
2. Benediktinskom samostanu iz Dajle je Odlukom Kotarske agrarne komisije u Bujama, oduzeto poljoprivredno imanje u površini od 461 ha obradivog i šumskog zemljišta. Odluke su donjete 21.siječnja i l. veljače 1947. Kotarska agrarna komisija je upravno tijelo Oblasnog narodnog odbora  za Istru koja provodi Odluku o agrarnoj reformi od 25-studenog 1946. Koja je preuzeta po Narodnoj skupštini Jugoslavije 26.12.1946. i objavljena u Službenom listu FNRJ br: 191/46. Po tom zakonu, obuhvaćena su imanja veleposjednika, crkava, samostana i drugih vlasnika zemljišta koji su imali preko 30 ha zemljišta odnosno 10 ha za one koji nisu sami obrađivali. Benediktinskom samostanu u Dajli ostavljena je zgrada samostana u Dajli, 2 zgrade, dvije štale i oko 6. ha oranica i voćnjaka (4 parcele) u vlasništvu.
3. Benedektincima iz Dajle je presudom Općinskog suda (vojnog) u Kopru od 5.03.48. konfiscirana ostavljena imovina, dakle, samostan, zgrade i poljoprivredno zemljišta.
4. Apostolska administratura u Pazinu, (sada Porečko pulska biskupija po biskupu dr.Nežić Dragutinu 1966. godine za teritorij bivšeg benediktinskog samostana u Dajli osnovao Zupu Sv. Ivana Krstitelja, koja po kanonskom pravu je u crkvenom smislu pravni slijednik benediktinskog samostana iz Dajle, koji je prestao djelovati via fakti od strane benediktinaca 1948. 
5. U Osimu je 10.studenog 1972. potpisan Ugovor o granicama između SFRJ i R.
Italije, zvani Osimski ugovor, kojim ugovorom je određeno (članak 4.) da sva imovina koja je oduzeta fizičkim i pravnim osobama na teritoriju bivšeg STT. ima se nadoknaditi po postupku i na način kako to države ugovornice u što kraćem roku dogovore. Dakle, za oduzetu imovinu nije uvjet da je netko optant niti dali se radi o pravnoj ili fizičkoj osobi, dovoljno je da je imovina bila na STT (kamo spada i Dajla) i da mu je imovina oduzeta jednim od akata civilnih, vojnih ili sudskih vlastu Jugoslavije.
6. U Rimu je 18. veljače 1983. potpisan Protokol zvani i Rimski sporazum, kojim je utvrđeno da se imovina koja je oduzeta pravnim i fizičkim osobama na teritoriju biv. STT ima nadoknaditi po postupku i na način kao i imovina optanata iz pripojenog teritorija koji su teritorij i pripali Jugoslaviji po Mirovnom ugovoru sa Italijom u važnosti od 15.rujna 1947. i Sporazumom od 18.12.1954 potpisanog od strane R.Italije i Jugoslavije, kao i još nekoliko sporazuma između tih država potpisanih radi naknade optantske i druge imovine oduzete prisilnim propisima Jugoslavije. Pravne i fizičke osobe koje dokažu da im je imovina na STT oduzeta imaju pravo na naknadu po istim uvjetima koji su propisani internim propisima isplatioca, Republike Italije. Podnositelji zahtjeva za isplatu moraju dati izjavu Ministarstvu financija Republike Italije i potpisati namjeru prodaje (dichiarazione di vendita) kojom se traži: da se imovina isplati , ili da se imovina ostavlja svojoj rodbini i srodnicima koji su ostali u Jugoslaviji ili da traže da imovina im ostane vlasništvu. Rok za podnošenje zahtjeva je bio 31.12.1994 godine. (navodno je kasnije produžavan).
7. Benediktinski samostan iz Praglie, podnosi Apostolskoj administraturi u Pazinu, 17.veljače 1975. ''Convenzione'', neku vrstu sporazuma o najmu ili zakupu za imovinu koja im je konfiscirana, po presudi suda u Kopru, dakle, zgrada samostana, 2zgrade, 2 štale i oko 5 he poljoprivrdnog zemljišta. Prijenos je namijenjen novoformiranoj Župu Dajla. U toj Convenzione - sporazumu od 17. veljače 1975. navedeno je da za ostalu imovinu (oduzetu po odlukama KAK Buje) zatražena je naknada - indenizzo kojeg će benediktinskom samostanu u Pragli isplatiti Republika Italija. Prenosi se na župu Dajla samo imovina koja im je konfiscirana jer za nju neće tražiti naknadu, pošto se nadaju da će njima biti vraćena zemlja, samostan i zgrade u Dajli kamo se žele ponovno vratiti. Sporazum- konvenzione od 17.02.1975. zaključenje na rok od 29 godina, tj. do 2005 godine. Potpisan po prioru samostana i Biskupu Apostoske administrature u Pazinu dr.Nežiću. 

8. Župa Dajla je polovicom 1994. ustala tužbom za priznanje prava vlasništva nad 30 ha poljoprivrednog zemljišta oduzetog Benediktinskom samostanu Dajli, jer je samostanu po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1948 godine trebalo ostaviti 30 ha zemljišta a ne samo 5 ha koliko ima je ostavljenom po odlukama KAK Buje. Općinski sud u Bujama udovoljava zahtjevu i presuđuje Republiku Hravtsku na povrat 30 ha zemljišta Župi Dajla, kao pravnoj slijednici bivšeg benediktinskog Samostana u Dajli.
9. Po stupanju u važnost Zakona o denacionalizaciji Župa Dajla zatraži povrat ukupne imovine oduzete Benediktincima u Dajli. Zahtjevu Župe Dajla se udovoljava i istoj se vraća oko 382 ha zemljišta. (2 rješenja iz 1999 i jedno iz 2002. )Ne vraća se Župi Dajla oko 14 ha koja površina je dodijeljena Istra-turistu iz Umaga za izgradnju auto kompa Ladin Gaj, ne vraća se oko 5ha koji su dodjeljeni Općini Novigrad jer se radi o građevinskom zemljištu niti se vraćaju, zgrade samostana i još 4 zgrade koje su ranije prodane ili dodijeljene trećim osobama.
10. U periodu 2000.-2002. Župa Dajla prodaje oko 180 ha zemljišta raznim kupcima za prema računima položenim radi preupisa vlasništva oko 10. miliona Eura  (preračunom DM u Eure).
11. Koncem 2002. stupila je u važnost novela zakon o denacionalizaciji, po kojoj na naknadu ili povrat imaju pravo i strani državljani. Benediktinski samostan iz Praglie podnosi zahtjev za naknadu za oduzetu imovinu u Dajli. Uz zahtjev stoji i izjava ili potvrda, da je Benediktinski samostan iz Praglie dobio iznos od 1,7 milijardi lira od Talijanske vlade za oduzetu imovinu u Dajli, dakle za onih 461 ha poljoprivrednog i šumskog zemljišta koji su oduzeti agrarnim odlukama KAK Buje iz 1947. što se točno slaže sa podacima iz Convenzione od 17.2.1975.jer za konfisciranu imovinu nije tražena naknada, dakle, imovina je zadržana u vlasništvu po prodaji Republici Italiji (dichiarazione di vendita). Zahtjev za naknadu odnosno povrat imovine je po prvostupanjskom Uredu državne uprave iz Buja odbijen, (ured je nadležan za naknade a naknadu daje država) kao i po drugostupanjskom upravnom tijelu Ministarstvu pravosuđa, protiv rješenja ministarstva pravosuđa se još danas vodi upravni spor kod Upravnog suda R.Hrvatske, pa niti jedna stranka ne zna čija je imovina u Dajli jer je pod suđenjem.
12. Nakon što je Benediktinski samostan iz Praglie odbijen sa zahtjevom za naknadu ili povrat (u prvom stupnju), pokreće postupak moguće nagodbe između Župe Dajla koju zastupa Porečko pulski biskup radi premalo isplaćene naknade od R. Italije za oduzetu imovinu u Dajli po Osimskom sporazumu odnosno Rimskom protokolu, koja je naknada isplaćena polovicom 80ih godina prošlog stoljeća.

Postignut je dogovor na način da Župa Dajla benediktincima ustupi oko 180 ha zemljišta koje je još slobodno o čemu se potpisuje ugovor po porečko pulskom biskupu, dana 18. svibnja 2006. godine. Benediktinci očito nezadovoljni ponuđenim, a dogovorenim rješenjem, ne potpisuju ugovor, već 21. lipnja 2006 godine ustaju tužbom koja je još danas u tijeku kod općinskog suda u Bujama i upisuju spor u zemljišnim knjigama te blokiraju bilo koji promet ili promjenu vlasničkog stanja na cijelokupnoj imovini bivšeg Benediktinskog samostana iz Dajle, sada Župe Dajla i trećih kupaca.
 
13. Benediktinski samostan iz Praglie početkom 2008. pokreće i crkvenu arbitražu o predmetu jer da se radi o crkvenoj imovini i sporu koji je nastao između dviju crkvenih ustanova Samostana u Pragli, Župe Dajla i Porečko pulske biskupije. Znano je da još nije riješeno pitanje imovine u Dajli po sudskim tužbama u R. Hrvatskoj i tužbama podnjetim od Benediktinskog samostana u Pragli. Osniva se posebna kardinalska komisija inače nadležne i ovlaštena za rješavanja o sporovima unutar crkve koja koncem 2010 zaključuje da Benediktinci iz Praglie imaju pravo na imovinu u Dajli .

14. U siječnju 2011. Benediktinski samostan iz Praglie, podnosi Župi Dajla i Porečko pulskoj biskupiji sporazum po kojem Župa Dajla treba prenijeti- vratiti oko 180 ha zemljišta Trgovačkom društvu ABBAZIA d.oo. Pula, ne benediktinskom samostanu već trgovačkom društvu i isplatiti 4.050.000, 00 Eura, platiti porez na promet nekretnina za prijenos zemljišta na trgovačko društvo, platiti sudske troškove po sporovima koji se vode kod Općionskog suda u Bujama koji su još u tijeku (do sada troškovi iznose oko 3,5 miliona kuna) i nadoknaditi još neke troškove vezane za prijenos novca u inozemstvo i slično. Po predloženom sporazumu Benediktinski samostan iz Praglie se obavezuje povući tužbe kod Općinskog suda u Bujama i upravnog suda u Zagrebu, jer je predmet rješen u vansudskom postupku. Takav sporazum nije potpisao porečko pulski biskup ni župnik iz Dajle, pa je Sv. Otac izuzeo biskupa i župnika i ovlastio drugu osobu da potpiše taj sporazum koji je i potpisan 13 .srpnja 2011. Sporazum je odmah ovršan, tako da je predmet doista okončan.

Iz ovog pregleda vjerujem da je moguće zaključiti o kakarteru spora, tko je mogući krivac, tko vodi spor i zašto je do spora došlo. Isto tako se može zaključiti koji su zakoni prekršeni, dali je Republika Hrvatska trebala stupiti u spor kao tužena i slična pitanja o kojima se piše paušalno, bez da se znaju točni podaci. Ekonomski ugovori sa Svetom Stolicom iz 1998. Godine potpisani su 20 i više godina poslije no što je benediktinski samostan iz Praglie isplaćen za imovinu pa je očito da se isti ne odnose na predmete riješene još za vrijeme bivše države po međunarodnim sporazumima i ugovorima kako je to ugovoreno između Republike Italije i Jugoslavije o isplati imovine bivšim optantima sa pripojenog teritorija i iseljenicima sa slobodnog teritorija Trsta bilo da se radi o pravnim ili fizičkim osobama. Što se tiče visine naknade ona je određena po internim propisima R. Italije i jednaka je za istu vrstu klasu i kvalitetu imovine bez obzira da li se radi o optantima ili iseljenim osobama sa slobodnog teritorija Trsta''.

*****

Pošto se ja ne slažem s osnovnim tezama gospodina Jordana Matkovića, barem ne s onom da Benediktinci nemaju pravo na imovinu u Dajli , ali ga poštujem i cijenim kao pravnog eksperta, donosim još jedan tekst kolege Inoslava Beškera (objavljenim jučer u Jutarnjem listu na str.15: ''Benedikta XVI. i dalje napadaju zbog Dajle, ali... Papa je znao''), kao protutezu argumentima uvaženog gospodina Matkovića, a možda i u nadi da se na ovome mjestu, ako to već nije moguće u hrvatskim tiskovinama, razvije potrebna i važna replika odnosno polemika. Bešker, dakle, piše:


''Anonimni napadi na papu Benedikta XVI iz redova hrvatske katoličke hijerarhije očito ne prestaju, pa je tako u jednome našemu dnevnom listu citiran „sugovornik iz Crkve“ koji tvrdi: „A, vjerujte, papa Benedikt XVI. o svemu što se događalo u slučaju Dajla nema pojma!“

Bilo bi zabavno, ali posve neumjesno, povlačiti paralele s onim vjernicima drukčijeg profila koji su, užasnuti onim što se zbivalo s njihovim idealima, govorili: „Kad bi drug Stalin znao za ovo, sve bi ih pokažnjavao!“ ili „Druga Tita obmanjuju!“ (a i on sam se vadio: „Drugovi! Mene su nepotpuno obavještavali!“).

Ne, kad je riječ o benediktinskom imanju u Dajli kod Novigrada (oduzetome Katoličkoj crkvi 1947., vraćenome 1997. i sljedećih godina, te ponovo oduzetome 2011.), papa Benedikt XVI. ne samo da zna ono što smatra dovoljnim, nego je našao za potrebno da o tome indirektno obavijesti i javnost. Papa je, „kako se čini, veoma pogođen, na negativan način (…) razvitkom spora između benediktinaca, države i biskupa u Hrvatskoj“ – piše Marco Tosatti, vatikanist torinske Stampe, a slično su pisali još neki vatikanisti akreditirani pri Uredu za novinstvo Svete Stolice.

Benedikt XVI. je pogođen prije svega onim što smatra neposlušnošću biskupa Milovana.
 
U svakom slučaju, za one koji ne znaju, treba spomenuti da Kanon 1273. Zakonika kanonskoga (ili: crkvenog) prava glasi: „Rimski je prvosvećenik snagom prvenstva u upravljanju vrhovni upravitelj svih crkvenih dobara i vrhovni raspolagatelj njima“. Hrvatska država je Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima od 19. prosinca 1996. priznala Katoličkoj crkvi neovisnu nadležnost nad njezinim dobrima (nigdje se u njemu ne spominje da bi od toga bili izuzeti teritoriji na koje se odnose prethodni Osimski sporazumi Hrvatske s trećom stranom), pa nema sumnje da se onda upravljanje tim dobrima regulira odredbama kanonskog prava i da je Papa, kao apsolutni zakonodavac i vladar, u tom pogledu nadređen svakome dijecezanskom biskupu ordinariju, dakle i monsignoru Milovanu. Milovan je odbio provesti i prihvatiti Papinu odluku u pogledu određenih crkvenih dobara. Tu hrvatska država nema nadležnost.
 
Ne znamo sa sigurnošću smatra li Sveta Stolica da je biskup Milovan svojom neposlušnošću pogazio i Kanon 333. Zakonika crkvenog prava. Ako jest, to je rijedak slučaj i na prste se mogu nabrojati biskupi koji su to učinili u nedavna doba (poput nadbiskupâ Lefebvrea ili Milinga).

Već smo pisali, i prije nego se o tome počelo govoriti u zagrebačkim crkvenim krugovima, da se u tom slučaju obično zahtijeva odreknuće od službe po kanonu 401., stavak 2, Zakonika crkvenog prava. Ne znamo traži li to Sveta Stolica od biskupa Milovana, ali ako ne zatraži, znači ne da je pravedan u Papinim očima, nego da je pomilovan.
 
Doznajemo također da je negativno odjeknulo pismo Papi koje su potpisali svećenici Biskupije Poreč i Pula na Veliki Četvrtak, kako zbog tona, tako i zbog podataka koje u Vatikanu smatraju neistinitima i pokušajem da se Papa dovede u zabludu: na primjer tvrdnjom da su se benediktinci iz Dajle odrekli svog imanja u korist talijanske države (dok oni dokumentirano tvrde da se nikada nisu odrekli vlasništva nego da im je ono bespravno oduzeto, što dokazuje i presuda Županijskog suda u Puli 1997.), da su dobili obeštećenje po Osimskim sporazumima, da je Dajla u momentu stupanja na snagu oporuke grofa Grisonija 1841. bila u različitoj državi od Praglie (a obje su tada bile u Carevini Austriji), da grof Grisoni nije osnovao „pobožnu ustanovu“ kojoj bi pripala Dajla ako je benediktinci napuste (a oporučno je osnovao sirotište u Kopru „Pio Istituto Grisoni“ tj. „Pobožnu ustanovu Grisoni“, namijenivši joj 100.000 forinti) itd.
 
Ali sve da su svećenici potpisali puku istinu – kanon 1273. i dalje daje pravo Papi da sa crkvenim dobrima raspolaže i upravlja onako kako smatra da je najbolje za Katoličku (dakle univerzalnu) crkvu kojoj je na čelu, a ne samo za jednu dijecezu, jednu župu, odnosno jedno privatno poduzeće, makar se zvalo „Benedikt“.

Sigurno je da u Vatikanu neće dobro odjeknuti ni ovaj pokušaj da se papa Benedikt XVI. prikaže kao osoba koja ne zna što odlučuje i potpisuje, odnosno kao instrument u rukama „vatikansko-talijanskog lobija“ (što je uvredljivo i po apostolskog nuncija). Naprotiv, po svemu sudeći, veoma dobro je znao što radi kada je 6. srpnja imenovao nadbiskupa Santosa Abrila y Castellóa kao povjerenika “ad actum” da umjesto biskupa Milovana i župnika Jakovljevića potpiše akta o razdiobi imanja u Dajli, u skladu s odlukama kardinalskog povjerenstva.
Još je otvoreno pitanje što će Sveta Stolica poduzeti u pogledu odluke hrvatskog Ministarstva uprave koje je dobro u Dajli, predano Crkvi, 14 godina kasnije ponovo oduzelo i predalo u vlasništvo Republici Hrvatskoj. Kao što je poznato, Katolička crkva je u tim pitanjima strpljiva, ali uporna.

*****

Eto, dodajmo još i tekstove navedenih kanona ZKP-a kojih prenosi i kolega Bešker:

Kan. 333 - § 1. Rimski prvosvećenik snagom svoje službe ima vlast ne samo nad općom Crkvom nego drži prvenstvo redovite vlasti i nad svim partikularnim Crkvama i njihovim skupštinama, čime se, dakako, istodobno učvršćuje i zaštićuje vlastita, redovita i neposredna vlast, koju biskupi imaju nad partikularnim Crkvama povjerenima njihovoj brizi.
§ 2. Rimski prvosvećenik, u vršenju službe vrhovnog pastira Crkve, uvijek je zajedništvom povezan s ostalim biskupima i, dapače, s općom Crkvom; pripada mu ipak pravo da prema potrebama Crkve odredi bilo osobni bilo zborni način vršenja te službe.
§ 3. Protiv presude ili odluke rimskog prvosvećenika nema priziva ni utoka.

Kan. 401 - § 1. Dijecezanski biskup koji je navršio sedamdeset pet godina života poziva se da vrhovnom svećeniku preda odreknuće od službe, koje će, pošto razmotri sve okolnosti, odlučiti o tome.
§ 2. Dijecezanski biskup koji je zbog slaba zdravlja ili zbog kojeg drugog važna razloga postao manje prikladan za vršenje svoje službe usrdno se poziva da preda odreknuće od službe.

Kan. 1273 - Rimski je prvosvećenik snagom prvenstva u upravljanju vrhovni upravitelj svih crkvenih dobara i vrhovni raspolagatelj njima.

Kan. 1302 - § 1. Tko povjerbeno primi dobra u nabožne svrhe, bilo pravnim poslom između živih bilo oporukom, mora o toj povjerbi obavijestiti ordinarija i navesti mu sva takva pokretna i nepokretna dobra s pridodanim obvezama; ako darovatelj to izričito i posve zabrani, neka ne primi povjerbe.
§ 2. Ordinarij mora tražiti da se povjerena dobra spreme na sigurno i isto tako, prema odredbi kan. 1301, bdjeti nad izvršenjem nabožne odredbe.
§ 3. Za povjerena dobra predana nekom članu redovničke ustanove ili družbe apostolskoga života, ako su dobra namijenjena mjestu ili biskupiji ili njihovim stanovnicima ili za pomaganje nabožnih svrha, ordinarij, o kojem se govori u §§ 1 i 2, mjesni je ordinarij; u protivnom, to je viši poglavar u kleričkoj ustanovi papinskoga prava i u kleričkim družbama apostolskoga života papinskoga prava ili vlastiti ordinarij istog člana u drugim redovničkim ustanovama.


d.pilsel@zamir.net
 

(REX)