SJEĆANJE NA SLAVNE DANE
Jako je puno klubova u Istri koji su se s vremenom raspali početkom 90-ih, a jedan od tih klubova bio je i legendarna NK Šijana. Većina mlađe generacije vjerojatno ni ne zna koliko je taj klub bio mali, ali s druge strane velik i moćan. Pokušali smo pronaći što je više informacija moguće, te smo razgovarali s najvećim obožavateljem NK Šijane Davorom Bužletom, bivšim dugogodišnjim tajnikom kluba Sergiom Bulianom, bivšim trenerom juniora Radovanom Cukonom i bivšim igračima Rokom Domikom i Dejanom Zuberom. Svaki od njih pomogao nam je upotpuniti priču.
NK Šijana postojao je od 1932. godine, no tada je postojao pod raznim imenima kao što su Primavera ili San Giorgio, po utvrdi koja se nalazi blizu groblja u Šijani. Službeni naziv NK Šijana dobila je 1960-ih godina, koju je osnovala grupa kvartovskih mladića koji su počeli igrati nogomet po šijanskim livadama. Tada su postojali samo seniori predvođeni trenerom Aldom Bulianom, te su treninge imali u Šijanskoj šumi. Službeno su krenuli s prvenstvenim utakmicama od 1967. godine, te su od te godine i kao službeni grb stavili ikonsku zelenu djetelinu s četiri lista, što je i dan danas prepoznatljiv znak za Šijanu, naravno, i dresovi su im bili prepoznatljive zelene boje. Te iste godine NK Šijana dobila je svoje svlačionice na legendarnoj Karbunini, nekad odlagalištem ugljene šljake, danas pomoćnom igralištu stadiona Aldo Drosina, te je tu njihova povijest i krenula.
Foto: Seniori 67. godine
Samo četiri godine od postojanja kluba, klub je zabilježio odlične rezultate te su osvajanjem prvog mjesta u općinskoj ligi prešli u viši rang natjecanja, čime je nastala potreba za osnivanjem juniorske ekipe ukoliko su se htjeli natjecati u višem rangu. Tako se 1971. godine oformio juniorski sastav. Prvi trener juniora bio je Luka Maričić a njegova ekipa sastojala se od Zorana Rančića, Petra Gavrića, Bruna Radole, Leona Gjonia, Đanija Šurana, Zorana Pavlovića, Marjana Marčete, Franka Matijasa, Valerijana Licula, Bilića Dina, Davora Bužlete, Mirka Petroše i Klaudija Babića.
Foto: prvi juniori NK Šijane
Seniorski i juniorski treneri bili su, između ostalih, Luka Maričić, Silvano Faraguna, Mile Grahovac, Adriano Beli, Bruno Bužleta, Egidio Martinović, Aldo Bulian i Radovan Cukon.
Roko Domika kazao nam je kako je jedan od razloga što je Šijana bila toliko jaka, zbog njihove prednosti na terenu. Oni su već bili naviknuti na Karbuninu te su znali kako igrati na njoj, dok su se protivnici uklizavali i padali gdje bi se na kraju i ozlijedili. "Jednom kad bi se ogrebao na terenu, to nikad ne bi prošlo. Crni trag od ugljena, kad ti se zavuče u kožu, ostao bi zauvijek. Svi stariji Puležani koji su igrali na Karbunini znaju o čemu govorim. Ali siguran sam da svi koji imaju ožiljak od Karbunine sjećaju se nekih ljepših vremena."
Foto: Davor i Bruno Bužleta sa svojim juniorima
NK Šijana nije bila bogata financijski, pa su igrači igrali isključivo zbog ljubavi prema klubu i društva. Kako su nam kazali, opreme nikada nije nedostajalo, a nakon utakmica uvijek su ih dočekali sok i sendviči. Današnji igrači u županijskoj ligi igraju za novac, pa bi se sigurno smijali kada bi im rekli da igraju za sendvič i sok. To su bila drugačija i ljepša vremena koja današnji klinci nikada neće razumjeti.
Svoje prve nogometne korake u NK Šijani napravio je i slavni Damir Maričić, koji je upravo iz Šijane otišao u Hajduk, gdje je osvojio prvu jugoslavensku ligu u sezoni 1978/79. U svojoj karijeri igrao je i za Zagreb i Dinamo prije nego što se okušao u Njemačkoj. Kada je Maričić prešao u Hajduk, bila je dogovorena utakmica između Hajduka i Šijane, ali nismo uspjeli doći do podataka je li se utakmica i održala. No, Maričić nam je potvrdio kako je dogovora bilo.
Foto: Trener Luka Maričić sa sinom Damirom (donji red, prvi s desna na lijevo)
Osim Maričića, svoje prve korake u Šijani napravio je i Ante Rumora, koji je iz Šijane prešao u Istru, a kasnije je igrao za Zagreb, Dinamo i Dinamo Vinkovce.
U Šijani je igrao i Refik Kozić, a za prvu ekipu Istre je igrao od 1968. do 1972. nakon čega su ga zamijetili "skauti" beogradskog Partizana. 1972. godine odlazi u Partizan za koji igra punih osam godina. Kada je Refik prešao u Partizan, iz ljubavi prema Šijani poklonio im je crno-bijele dresove u kojima je Šijana kasnije i igrala.
NK Šijani u pomoć je dolazila i naša pulska legenda, Dario Ružić, za kojeg su nam kazali da je rado igrao sa Šijancima nogomet kao dijete. "Kod groblja kod vodospreme bilo nam je malo igralište di smo kao djeca igrali nogomet, malo je bilo ukoso igralište ali nama je bilo savršeno. S nama je rado igrao i Dario Ružić, gdje su ga i otkrili kao golmana. Već se kao mali hitao kao munjen", kazao nam je Sergio Bulian.
Foto: Dario Ružić u dresu NK Šijane
Najveći rivali Šijane bio je NK Staklar, koji su ujedno i imali svlačionice jedini do drugih, te su dijelili igralište. Kako su nam kazali naši sugovornici, na njihovim utakmicama skupilo bi se 500-tinjak gledatelja te su sve utakmice uvijek bile napete. A svaki derbi željno bi iščekivali. Kao i na svakom domaćem derbiju, znalo je biti svađa između igrača ali i navijača. Vjerni navijači Šijane pratili su ih i na gostovanja, a jednom prilikom predsjednik Miho Valić počastio je navijače i platio im autobus kako bi mogli s Šijancima na gostovanje.
Davor Bužleta kazao nam je kako je najveći fan Šijane bio gospodin Mate Božac. Gospodin Božac Šijanu je pratio godinama kako na domaćim tako i na gostujućim utakmicama te ga je nakon nekog vremena Šijana uzimala kao gosta u busu na gostovanja. Nesretnim slučajem, i gospodin Božac je umro na utakmici Šijane u Žminju, gdje se ugušio hranom.
Foto: Mate Božac
Najveće događanje kluba bila je legendarna "Zelena noć" koja se održala 10. svibnja 1985. godine u 20 sati u hotelu Splendidu na Zlatnim stijenama. Vjerovali ili ne, na "Zelenoj noći" pjevao je Mate Mišo Kovač. Za Zelenu noć tražila se karta viška, a bilo je preko tisuću ljudi. Zelena noć održala se povodom 50 godina postojanja kluba.
Foto: Orginalni plakat "Zelene noći"
Šijana je 80-ih godina bila u vrhu pulskog nogometa, a seniori su čak 1984/85 osvojili prvo mjesto u Istarskoj regionalnoj ligi. No, zbog financijskih problema i nedostatka vlastitog igrališta, odlazak u viši rang prepustili su NK Pazinki Pazin. Juniori su bili prvaci regionalne lige 83./84., a osvojili su i pulsku ligu 85./86. Šijanci su čak trebali dobiti svoje igralište, za koje je postojao projekt i novac, a trebalo se nalaziti gdje je danas betonsko igralište u Šijani, iza Stande. Međutim, razlog zbog kojeg nije došlo do realizacije nije poznat.
Foto: Seniori 84./85.
Šijanci su čak 83./84. igrali u finalu Kupa Istre s NK Istrom, gdje su izgubili 2:0, ali su bili iznimno ponosni što je jedan tako mali klub tako daleko dogurao.
Koliko su Šijanci bili jaki, dokazuje i činjenica da je većina igrača imala dvojnu registraciju. "Ja sam osobno inzistirao da dečki igraju za ostale klubove, htio sam da naprave nešto više od karijere. Zato su mi dečki subotom igrali za Istru ili Pula ICI, a nedjeljom za Šijanu", kazao nam je trener Radovan Cukon.
Foto: Radovan Cukon sa svojim juniorima
O zadnjim danima NK Šijane svi nam govore s tugom. Klub se raspao radi manjka igrača, financijskih problema ali i nedostatka igrališta a zadnje trenutke u klubu proveo je Dejan Zuber.
"NK Šijana je zadnju regularnu sezonu odigrala 1991/92. godine. Godinu ranije desila se fuzija sa "Staklarom" koji je prestao postojati. Te smo sezone i posljednji puta bili domaćini na nekoć zajedničkom igralištu, na crvenoj šljaci (gdje je danas umjetna trava pomoćnog terena Drosine). Na suhe i vjetrovite dane uvjeti su bili grozni, bura je nosila prašinu u oči, a klizeći startovi su nam ostavljali krvava bedra. No, na toj se podlozi moglo igrati tehnički dobro jer je bila ravnija od ijedne, često nepokošene, livade u našoj Općinskoj ligi.
Dogodila se tada i smjena generacija. Seniori su redom bili osebujni likovi i igrali ozbiljno, vatreno, svom snagom. Stvarno mislim da su Đanki Šćekić, Šajke, Jo Malagić, Bleki Čudić, Antić, Stevo Kolar, Žika, Jovo Perišić, Tomo Knežević, Bužleta, Bubonjić, Roko Domika i Moha baš lokalne legende. Prve ratne godine uglavnom smo ih zamijenili mi juniori, od golmana Antanaskovića, mene Zubera kao beka, braće Jovanović i Ćosić, pa braće Salihović, Redžića i Saje Imširevića koji su nam bili pristupili iz Staklara, igrao je i Mićo Osmanović, Pajo Đurđević, Pavličević, Vaske, Živac Kulenović, Ilija Kljajić koji nam je bio izvrstan golman, a na kraju i profesionalno igrao kao napadač. Te sezone '91/92. Mileta Grahovca je na klupi kao voditelja seniora zamijenio Radovan Cukon, omiljen trener šijanskih juniora.
Jesen 92' smo se morali iseliti s "crvenog igrališta" jer je saveznom odlukom suspendiran svaki teren bez trave. Domaćini smo bili na Valkanama, na pomoćnom igralištu Cementa. To je bio početak kraja jer nestalo je starog duha, a i financijskih sredstava. Priznajem i da često nismo uspijevali skrpati 11 ljudi za putovanje i podijelili smo sudbinu mnogih klubova s juga Istre koji su se tih ratnih godina ugasili.
Većina nas je nastavila i dalje igrati, u Pula ICI-ju, Medulinu, Banjolama, Fažani itd.
Tu zadnju regularnu sezonu 91/92. završili smo na prvom mjestu! Sljedeće smo se dakle raspali usred prvenstva i bili smo diskvalificirani", kazao nam je jedan od zadnjih igrača Šijane, Dejan Zuber.
Većina zapisa, fotografija i pehara spasili su Davor Bužleta i Sergio Bulian, te zahvaljujući njima i igračima uspomena na NK Šijanu ostaje "živa". Najveća tuga im je što se nisu uspjeli sačuvati dresovi.
Tek 15 godina kasnije ponovno se zaigralo u zelenom dresu s djetelinom na grbu, ali bilo je to na malonogometnim turnirima gdje je MNK Šijana oživjela romantično ime dotičnih prethodnika, a traje i danas.
(Sara Vranek)
