STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Dan po dan i eto nama prođe polovica ljeta.Turistička špica uvelike je u tijeku i zbrajaju se lagano prihodi, odnosno novci koje smo uzeli inozemnim gostima. Na domaće uopće i ne računamo, niti ih itko spominje u službenoj statistici. A što se stranaca tiče, teško će i oni svojim dolaskom popraviti srpanjsku rupu, odnosno manjak onih prokletih 15 praznih dana u sedmom mjesecu.
A dok se turistički radnici, djelatnici i pregaoci bave svojom mukom, ja sam se dao u razgledanje i posjetu svih istarskih ljetnih fešti, veselici i kojekakvih općenarodnih proslava. Pa sam tako bio i na prošlotjednom viteškom turniru u Savićenti. Gdje me se najviše dojmio specijalitet – vepar na ražnju! Istinabog, jeo sam ja vepra u gulašu, u padeli i ispod peke. Ali nikad na ražnju. A kako da ga i jedem na ražnju, kad on ima svojih 200 kilograma i kad bi trebalo biti barem 400 ljudi da ga pojede?? E zato sam posjetio viteški turnir te se najeo veprovine s ražnja do mile volje. I bila je odlična. A na dar sam dobio i jednu nogicu koju sam ponio sa sobom. A koja je – bok i bogme – bila prepuna mesa. Što je i moje ukućane oduševilo. Jer ne jede se pečeni vepar s ražnja baš svaki dan...
Što se drugih pojava i zbivanja tiče, s političarima sam se sretao rijetko. I bolje da je tako. Oni su u svom filmu, ja u svom. Ajde, ako me pozovu na ručak mogu i oni profitirati te dobiti besplatno moje velike misli. Za koje jedan moj ugledni kolega novinar misli da ih dajem s greškom. Jer da sam se, naprimjer, registrirao kao public relalton agencija i prodavao pamet, onda bi to i naplaćivao. A ovako trošim mozak za džabe. Ali – neka ga! Ako im pomognem kakvim
savjetom, opet je to za opće dobro svih nas. Eto, da se ne kaže da nemam i humanitarnu notu u sebi...
Inače bio sam i na jednom rođendanu gradskog djelatnika visokog ranga. Jelo se i pilo, bogme dobro. Znam da vas zanima šta, ali reći ću vam samo to, da sam na kraju s guštom obradio dvije janjeće glave. Mozak sam malo zasolio, nakapao maslinovim uljem i pojeo ga. Dakako, nadajući se da ću s njime popuniti te obnoviti i svoje moždane stanice, a ne samo trbušne šupljine. A što se tiče moje prijateljice – pulske sredozmene medvjedice – o njoj zadnja dvatri dana nisam ništa čuo, niti je vidio. Valjda je i njoj dojadila sva ta silna medijska halabuka i fotografiranje, pa se malo pritajila. Mada je moje mišljenje da je ona brižna sama i da traži ljudsko društvo, kako bi ipak imala nekog kraj sebe.
Moram se na kraju dotaknuti i sporta. Pače – kako bi rekli jezikoslovci – nogometa. Koliko pratim nezanimljivu hrvatsku nogometnu ligu, nogometni klub “Rijeka” uskoro kreće u izgradnju novog stadiona. I idućih petnaest mjeseci mora negdje igrati svoje tekme kao domaćin. Ne znam što se u Puli čeka i zašto se Riječane već sada ne privede na razgovor i ponudu?? Nije valjda Rus, vlasnik N.K. “Istre 1961” tolika faca da se i njega pita o ovome problemu? Ili možda u upravi N.K.“Rijeke” sjedi kakav Ukrajinac, pa će do dogovora teško doći??
U svakom slučaju bilo bi lijepo idućih godinu i pol gledati “Rijeku” kako igra na pulskom stadionu. A koji još uvijek nema svoj nadimak, a ni restoran. Pa ga samim time ja još uvijek i ne priznajem za pravi stadion...
