DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Da vidimo narode: evo vam jedna lagana ljetna tema kao doprinos raspravi desetara Save i doktora Hudobe o ukusima u glumi. U svakoj zemlji i u svakom vremenu ima onih koji se glasaju razumom, ljubavlju, trpljenjem i tolerancijom. Ovo je članak kojim se želi odati počast hrvatskome svećeniku, mirotvorcu, antifašistu i publicistu don Luki Vincetiću. Ne, nije godišnjica njegove smrti. Niti je sada umro. Sjećam ga se zato jer tako treba s dobrim ljudima koji su nam kao anđeli čuvari. Don Luka je puno pisao o miru i o ulozi teologije u izgradnji mira. Razmišljajući o pitanju narušenoga i pokušaja ponovnoga uspostavljanja povjerenja, od mnogih članaka pokojnog don Luke, moguće je zaključiti tri važna koraka.
Najprije je potrebno priznati vlastitu krivnju što nas vodi ka slobodi i istini, zatim se iskreno kajati za krivnju jer je kajanje bez oprosta besplodno mučenje, a opraštanje grijeha otvara novu budućnost, što nam uvelike pomaže da se okrenemo pravednosti. Slijedi potom izravnavanje štete odnosno ispravljanje pogrešaka.
U konačnici, slijedi otpuštanje grijeha te uspostavljanje ponovnoga povjerenja i korak k novom početku, jer je povjerenje koje nastaje kao posljedica obraćenja čvrsto, budući da je prošlo kroz faze iskrivljenoga povjerenja i na taj način je postalo vjerodostojnije. Zato takvomu čovjeku prije možemo vjerovati nego nekomu tko kaže da nikada nije pogriješio.
Ovo je članak kojim se želi odati počast svećeniku, mirotvorcu i publicistu don Luki Vincetiću. Da, bio jedan čovjek, svećenik: Luka Vincetić: 1939. – 1998., uz to i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje Biskupije. Vodio je, jer je tamo poslan kaznom kada se kao mladi svećenik želio posvetiti provedbi Koncila u Vinkovcima, malu, siromašnu župu, Trnavu kod Đakova, i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi. Ta se pjesma našla u pjesmarici “Liturgovi bolji dani”, a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti koje su ga, inače, kaznili zbog naprednih razmišljanja (koncilskih, svakako) i prognali u tu, kako napisah, neku zabačenu župu koju je, zato što je bio pravi pastor, iz temelja obnovio i produhovio. Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su “previše angažirane” kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta “prerano”.
Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan, ali postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora. Navedeni je skup održan 9. svibnja 1997. godine, a na njemu je svećenik Vjekoslav Lasić, redovnik dominikanac, svom kolegi Luki Vincetiću dovikivao “Vincetiću pederu!”
Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da “svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”. “Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti. “Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, nije se davao ušutkati Luka.
Zapravo nas je stalno učio i podsjećivao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali. Ova posveta je namjerno duga jer je don Luka bio, uz kapucina, pokojnog dr. fra Tomislava Janka Šagi Bunića, možda našega najznačajnijega post-koncilskog teologa, otac teologije, bolje rečno, teološkog promišljanja koje se predlaže u ovoj radnji i u koju tek treba zaorati pravim alatima: čvrstom vjerom u Krista spasitelja i otkupitelja čovječanstva, čežnjom za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.
A sada, nešto o teologiji koja se u meni rađa zahvaljujući don Luki. Pitam se: kojemu Bogu možemo vjerovati s obzirom na to da danas svatko sebi stvara osobnoga boga? Tvrdim: istinski je Bog, onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati, baš kao što je nekoć patio s izraelskim narodom oslobodivši ga na kraju od ropstva. Njegova je moć njegovo svetrpljenje, i stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace. O Boga se zato možemo uprijeti kao čvrsti temelj našega življenja. U svakom slučaju, kada sam se već odlučio članak napisati tako da, kako vjerujem, osloboditeljska funkcija teologije bude i u znak supatnje, to jest, gledanje na Boga i na svijet iz perspektive žrtava, patnika, patnje, nedostatka pravde, posebice ako je to zbog učinka jednog nacionalizma koji je vjeru pa i neke oblike crkvenosti doveo do granice sakralnog ludila, onda bi pravi naslov ovoga rada možda i trebao biti Teološko promišljanje ili teološka kritika nacionalnog mita. Bilo bi to znak da je i autor u stanju skromnog išćekivanja znakova Duha Svetoga, jedini koji istinski oslobađa.
Poznata je stara latinska mudrost: “Qui bene distinguit, bene docet – Tko dobro razlikuje, dobro i poučava”, pa ću odmah ići na razjašnjenje pojmova. To neka bude ujedno i uvod u temu o teologiji koja se spušta u povijesnu praksu, i što se ono kaže, ne bježi od života. Teologiju nije lako definirati. Kroz povijest ona je bila: “pripovijedanje o bogovima” (Platon); “metafizika, tj. prva znanost” (Aristotel); “mudrost promišljavanja kršćanske nauke” (Toma Akvinski)... Erazmo (i F. Melanchton) uvode tzv. locus theologicus, a to je pozicija s koje se određuje teološka grada kao npr. grijeh, milost, opravdanje i sl. Problem se proširuje, ako se zna da je teologija disciplina crkvenog karaktera, a uz to pretendira biti znanost. Može li se to dvoje “složiti”, kad je početak svake znanosti slobodno izražavanje?
Teolog Hans Küng to ovako objašnjava: “Samo teolog koji je najprije s povjerenjem poslušao zajednicu vjernika, Crkvu, kojoj je Bog uputio svoju riječ... samo on ima pravo da govori Crkvi i tražiti pravo da ga Crkva sluša. Teolozi koji se danas trude oko obnove teologije uvjereni su da se teologijom učinkovito može baviti za Crkvu – a onda i za sav svijet – samo teolog koji se uza sve nedostatke i slabosti Crkve kroz povijest ne drži prkosno i oholo po strani i daleko od nje… nego stojeći usred Crkve i solidarno s njom razvija teologiju: teologiju za Crkvu i u Crkvi.” Vjerske istine, objavljene, kao polog Crkve, jesu “orijentir” za teologa i njegovo razmatranje – to je ono što on ima kao “materiju” u svom “poslu”. Talijanski biskupi, logično, ustvrdili su još nešto: “Istovremeno, budući da se teologija proteže dokle i vjera, ona ne pozna granica: ni glede subjekata, ni objekata, ni što se tiče istraživačkih pomagala. Ona u stvari može i mora pripadati svima, bez diskriminacije na klerike i laike; može se i mora zanimati za sva pitanja koja muče ljude; može i mora znati ocijeniti vrijednost svih mogućnosti razuma, svih kultura i svih izvornih i trajnih vrijednosti raznih filozofija, kako starih tako i modernih, svih pozitivnih tekovina znanosti.”
Gustavo Gutiérrez, otac Teologije oslobođenja, gotovo osupnut Bouillardovim uzvikom: Teologija koja ne bi bila aktualna bila bi lažna teologija!”, slažući argumente za svoju teologiju, opširno opisuje njenu zadaću: “Osim toga, podsjećajući na izvore objave, teologija pomaže usmjeravanju pastorala: stavlja ga u širi kontekst i čuva da ne upadne u aktivizam i ‘imedijatizam’ (neposredno ostvarivanje). Teologija kao kritičko razmišljanje vrši osloboditeljsku ulogu čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto izbjegava pogubni i osiromašujući narcizam. Tako shvaćena, teologija ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće podhranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Gospodinovoj.
Teologiju nacionalnog anti-Mita, kakvu zagovaram, na tragu don Lukinih razmišljanja, može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i “kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. “Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je “evanđeoska zadnja riječ” u životu. Kad je njemački teolog J. B. Metz krajem sedamdesetih godina uveo u teološki rječnik i “političku teologiju” imao je mnogo problema; najviše su ga protivnici optuživali da se spustio na “horizontalizam” i da je tako teologiju definitivno približio ne-duhovnome stanju. Pokazalo se je ipak da kritičari nisu bili u pravu. Sržna zadaća teologa političke teologije (politteologa?) bila je upravo u tome da političare, ali i crkvene ljude podsjeti na mnoštvo naslaga, mitova osobito, koje su sakrile evanđeoska načela i autentičnu crkvenu praksu tijekom vjekova, i da je to kočnica praktičnom djelovanju, onakvom za kakvo bi se zauzeo sam Krist.
Politička teologija je tako krenula da de facto relativizira politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednakovrijedna bogatstva, i duhovna također. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u “političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku. Pored toga, valja pojasniti da postoje razne grane političke teologije: crnačka, feministička, globalizacije, ekologije, itd, kao što postoje i različite vrste teologije oslobođenja o kojoj se ovdje radi, priznajem, da će možda za neke čitateljice i čitatelje i za strukturu radnje biti previše napisano (ona nije samo latinoamerička, postoji, uvjeren sam, za naše potrebe, i nastanku, ipak vidljiva europska teologija oslobođenja).
Važno je pitanje: Može li se teologija “nacionalnog anti-mita” pozvati na Bibliju, odnosno koliko njezine postavke “koordiniraju” s kršćanskom naukom? Za početak jedna temeljna napomena: kršćani ne bi smjeli biti ljudi “standardnog”’ ponašanja. Onog, koje se često čuje: Svi tako rade, pa moram i ja! Od mnogih Kristovih gesta, možda ona o Petru koji je hodao po vodi, s povjerenjem u Krista, to vrlo dobro oslikava (Usp. Stoga, najprije Evanđelje po Mateju, glava 14, redak 22-33). Tu je, dakle, Petar, ribar i čovjek s iskustvom koji zna što znači vjetar, jezero, voda… Njega tek Kristov poziv oslobađa “standardnog pogleda na svijet”, i on iskače iz čamca i hoda po – vodi! Tonut će ponovno kad se povrati iskustvu, dakle “standardu”, i osjeti “snagu vjetra” kao toliko puta u svom ribarskom zanatu. Kršćanska vjera oslobađa, i vjerojatno je najbliskija današnjem čovjeku definicija Crkve kako je donosi Denis de Rougemont: “Zajednica osoba, oslobođenih i iznova vjerom povezanih.” Tj. “‘oslobođenih” Mitova, fetiša, ideologija…, i “iznova vjerom povezanih” za “novi svijet”, “bolji svijet”, “drugačiji svijet’“...
Dalje, može se reći da cijela Biblija, čak ako se služi i koncepcijom mitologije kao poezije, ruši svaki oltar na kojemu nije Jahve ili Gospodin Isus Krist. Stari Savez i Novi Savez su graniti na kojima počiva judeo-kršćanski oslobođeni svijet. “Ja sam Jahve – utuvljuje se tisućljećima sljedbenicima Biblija – Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem ljubav tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.” (Iz1 20, 2-6). Pred kršćanima to ima i drugu stranu medalje: “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi – odrešito će Isus ‘narodu i svojim učenicima’ jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vodama, jer imate samo jednog Vodu: Krista!” (Mt 23, 8-10).
Nema sumnje da je hrvatski svjetonazor – uvjetno rečeno: hrvatski – oblikovala dobrim dijelom Katolička crkva; kao na koncu i srpski: pravoslavna. Mislim o kršćanskom humanizmu i duhovnom životu koji se je povijesno, ali i aktualno utkao u život tih dvaju naroda. Insistiram upravo na tome: obje kršćanske Crkve morale bi svojim autoritetom i svojom moralnom snagom naučiti ih poštivati međusobne razlike, jer se pokazalo fatalnim baš to što su se “razlike” tumačile kao “neprijateljstvo”; neprijateljstvo do smrti i na smrt. Ne mogu se oteti dojmu da je Srpska pravoslavna crkva razvijala gotovo patološki strah kod Srba od “različitosti”. Stoga je ekumenizam kao pokret za pomirenje “različitih” Crkava ili kao pokret za ponovnu uspostavu jedinstva Crkava u “različitosti” nikada ozbiljno nije zanimao. Svi “različiti” argumenti nisu se nikada uvažavali kao pristup, makar kao globalni, o odnosima na tzv. južnoslavenskom prostoru. Sve se svodilo na “princip urote”; čak je skovana i nebuloza o vatikansko-kominternovsko-titovskoj uroti protiv Srba. Mit o “ugroženim Srbima” krenuo je u “obranu” – i svjedoci smo – sve je “različitosti” trebalo zbrisati s lica “srpskih zemalja”. Ruše se katoličke crkve, džamije, pale se biblioteke, prekrajaju granice i sl. Sumnjam da će Srpska pravoslavna crkva uskoro biti sposobna promijeniti svoj stav; ona živi na njemu – živi li na kršćanskoj Objavi, pitanje je? – i kad bi uvažila “različitosti” ostala bi sama sa sobom. Drugim riječima: s ispitom savjesti.
Crkva hrvatskog govornog područja jest po svojoj misiji za Istinu. Nacionalni anti-mit jest u funkciji nacionalne istine – jer ostaje nacionalna stvarnost; “nacionalna” i ni jedna druga. “Nacionalna stvarnost” nije najčešće onakva kakvu bismo poželjeli; to je kao kad volimo roditelje: nismo ih birali, a naši su – neki drugi bili bi nam možda draži i korisniji. Crkva transcendira naciju, i stoga može najobjektivnije prosuđivati “nacionalnu stvarnost”, ne uvlačeći se u dnevno politička pogađanja. Grijesi u “nacionalnoj stvarnosti” su činjenice. Tu mislim na dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: “Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuziastički” (Dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u Konrad Adenauer Briefe: 1945.-1947., kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172). I to je realni teren Crkve u kojemu ona može i treba dominirati – po svojoj vokaciji kao nitko drugi.
Eh sad, pitate se: kave to veze ima sa našom stvarnošću? Tko ju ne vidi neka krene čitati iznova.
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak
volontario baviš se komunjarskim poslom. Na vašu žalost, a moju sreću prošla su vremena kad ste ljude slali na Goli otok ili hitali u fojbe, pa vam je preostalo da ljude lažno optužujete, opanjkavate i lažete, denuncirate i krivotvorite i degradirate. Na vašu sliku i priliku zazivanje Golog otoka je prekrasan primijer "tolerancije, praštanja, ali i primjer trpljenja i ljubavi prema bližnjima" Jedino što vašim bolesnim umovima preostaje, je da nas hrvatske domoljube zamišljate kao gubitnike i kao desetare ispred Napoleona, ali hrvatski desetar je za vas neosvojiva tvrđava. Nemate šanse na takav način dobiti izbore, a najmanje sa Josipovićem i onom njegovom četnikušom.
K.Sava, još nisi začepio?Jadna Hrvatska s takvim domoljubima.A i rezultati su ful vidljivi.
As ti miša i komandanta Save! Taj zakleti ustašoid nikako da shvati da je Hrvatska nastala na tekovinama NOB-a, ne na zloćudnom nasljeđu koljačke NDH-a.By the way, kad je tako hrabar, što ne napiše ime te četnikuše pa da ga ona lijepo tuži,a on da dokaže na Sudu svoje ingeniozne tvrdnje?Lako je srati pod anonimnim nadimkom..
Zanimljvo, dok ti druge vrijeđaš i proglašavaš ustašama nikome ništa, ali kad se spomene da je netko četnik ti bi ga odmah na sud. Jedino nisam siguran da li bi ga tužio zato što je četnik, ili zato što nije četnik. Bojim se da se ovaj portal pretvara u četčniko leglo, kojima niti komunjare kao volontario ne odgovaraju.
REX, živjela cenzura. Bijedna je ta nezavisnost. Imate problema sa četničkim leglom? Dok se vrijeđa ljude i proglašava ustašama, nema cenzure, ali čim se spomene četnik i četnikuša cenzura proradi.
@cinik Da li da tvoj upis shvatim kao i obično cinično, ili si se uozbiljio na spomen gospođe koja ima dobre veze sa četnicima.
Daj odrasti!
Komandante, pa ti nisi sposoban biti ni razvodnik straže. I daj molim te, objasni nam: da li si nalaze krvne grupe i genetski kod dobio od VRLOG znanstvenika i forenzičara ( ex ministra Primorca) ili ti to nanjušiš. Pa ti si onda inspektor REX, a ne komandant.Samo te ne gledamo u reprizama cijelo ljeto, jer ti pičiš nove svježe epizode.
Razvodniče straže koji se toliko dupetaš, nisi ni primjetio da je D. Pilsel, kojega cijenim zaboravio spomenuti franjevce Bosne srebrene:Fra P. Anđelkovića, L. Oršolića, Markešića. A ti bi i B. Sbutegu i Don I. Grubišića svrstao u četnike, orjunaše &td.Za tebe je ludi Prcela koji drži mise za Antišu,( koji se ničim izazvan na nebesima igra s nevinom dječicom: uplatio im maturalac nožem), vrhunac slobode i hrvatstva.
Razvodniče, tebe bi trebalo tužit, ali pošto si neuračunljiv, mogli bi te samo poslat na psihijatrijsko promatranje,a pošto nisi u stanju pratiti proces,sigurno bi i šećer poskočio,(što je u nas čarobna formula za bijeg od pravde), pa bi se proces vodio do zastare.Znači oslobođen si krivnje, pa laprdaj do mile volje.