Ustašama kažem: no pasarán!

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Povremeno čujem da mi se spočitava kako pretjerujem kada kažem da je neoustašvo, dapače, i neonacizam itekako prisutan u našim medijima. Uopće ne pretjerujem. Pa ću vam danas, iako s velikim gađenjem, prenijeti eklatantan primjer, neofašističkog, neoustaškog i neonacističkog (jer sve te tri komponente ima u tekstu) komentara ksenofobne osobe, Tvrtko Dolić, suradnik jednog od najopskurnijih hrvatskih portala: dnevno.hr.
Tekst, objavljen 8. kolovoza, ima naslov ''Ako je Oluja uspjela, zašto se Srbi vraćaju?'', i ponavljam, ispričavam se što ga ovdje donosim ali je potreban kao ilustracija i kao protuteža jednom drugom meni jako važnom tekstu kojeg ću prenijeti nakon ovoga. Piše, demonstrirajući svoj nacibonton, ovaj Dolić:
''Ne znam zašto su migracije problem samo kada su u pitanju Srbi, koji su za dvije Jugoslavije u Hrvatsku pristizali kao rukovodioci, oficiri, milicajci i direktori. Današnja RH za takve nema posla! Srbi u Hrvatskoj smjestili su se u stanove i kuće koje su izgradili Hrvati.
Mnogi su Srbi u Hrvatskoj bili lojalni svojoj Domovini, ali većina Srba uvijek je na suprotnoj strani, u ratu i u miru. Možda netko pamti bilo kakvu pobunu Hrvata u Srbiji? Suprotna pobuna Srba u Hrvatskoj stalno se obnavlja i to je suština hrvatsko-srpskih odnosa.

Hrvatsku su napustili nametnici

Krajinski Srbi nisu za Oluje napustili hrvatske zemlje, nego samo avnojsku RH. Iz hrvatske Krajine prešli su u hrvatsku Bosnu! Unu su prešli čuvari partizanskih ovaca, lažni partizani, oficiri, milicajci, partijski funkcionari, lažni željezničari, lažni poljoprivrednici, lijeni aktivisti svih vrsta, umirovljenici bez dana rada i slični nametnici. Nije ih trebalo pustiti da odu, nego smjestiti u Lipovicu, da odrade sve te silne novce koje su potegli ležeći doma.

Srbi u Hrvatskoj i BiH bili su nametnici, a nametnici su postali Srbi i/ili Jugoslaveni. Predsjednik RH Ivo Josipović, sin čuvara partizanskih ovaca, reče u Kninu da se trebamo pokloniti srpskim žrtvama. Valjda se neki Srbin prehladio na propuhu! Kojim srpskim žrtvama? Hrvati su srpske žrtve! Josipović očekuje da Veljko Džakula i Vojislav Stanimirović, rukovodioci srpske paradržave u RH, prepoznaju Hrvatsku kao svoju Domovinu? Vidi li je tako sam Josipović? Zamislite da su Srbi u Engleskoj i da se ovako ponašaju. I da traže da se Engleska prilagodi njima! Umjesto da dokazuju svoju lojalnost RH, Srbi u RH kao manjina stalno prozivaju Hrvate za njihove namjere. Kada Hrvat dobije otkaz, to je kriza, a kada otkaz dobije Srbin onda je to diskriminacija.
Zašto je odlazak pobunjenih Srba iz Hrvatske problem?

U ovo globalizacijsko doba radni čovjek živi u iznajmljenom stanu, tamo gdje ima solidan posao. Bože moj, nametnici još uvijek mogu živjeti getoizirani u svoje enklave. Hladovina je duboka, plaća sjeda, a ostatak obitelji uživa drugarsku mirovinu. Ne znam zašto su migracije problem samo kada su u pitanju Srbi, koji su za dvije Jugoslavije u Hrvatsku pristizali kao rukovodioci, oficiri, milicajci i direktori. Današnja RH za takve nema posla! Srbi u Hrvatskoj smjestili su se u stanove i kuće koje su izgradili Hrvati. Kada sve promatramo u širini vremena, možemo reći da su u Hrvatskoj spaljene samo hrvatske kuće.

Kada su Židovi digli ustanak protiv Rima, Rimljani su razorili Jeruzalem i rasuli Židove po cijelom svijetu. Kada su se Španjolci dokopali američkog zlata, kratko su rekli židovskim lihvarima da ih ne trebaju. Poljaci su naharili Židove samo tako. I nitko nije nikada protestirao. Nobelovac Isaac Singer osvetio se Poljacima kroz svoje jidiš-pripovijetke, opisujući ih kao kršćanske polutane koji žive sa svojom stokom u štalama, i na tome je ostalo. Hitler je proveo Holokaust, koji se sve više gleda kao zgodan okvir za filmove. Srbi su protjerali milijune muslimana i katolika i nikome ništa. Ali, kada Srbi od nekuda odu dragovoljno - to je genocid biblijskih razmjera.  

Krajnje je vrijeme da protivnici Hrvatske napuste Hrvatsku!

Zašto se Srbi danas ponašaju kao da je njihov odlazak iz hrvatske Krajine zasmetao Hrvate? Pa tamo su Srbi spalili i protjerali sve hrvatsko! I tko je bilo kada i bilo gdje trebao Srbe? Ovo uporno četničko mrcvarenje zaista nema smisla. Većina Srba neće nikada prihvatiti samostalnu Hrvatsku. Većina Srba u RH i ostalim hrvatskim zemljama dave nas stoljećima sa svojim velikosrpskim snovima i najbolje je da napuste svako hrvatsko ozemlje. Moderni Hrvati trebaju mlade, obrazovane i radno sposobne Srbe, a ne kontaminirane starce poput Stanimirovića i Džakule.

Franjo Tuđman trebao je prije Oluje objaviti proglas kojim protjeruje iz Hrvatske sve pobunjene Srbe, umjesto da ih abolira, pa mu se takvi danas zahvaljuju tako da analiziraju na što je mislio na kontraverznom Brijunskom sastanku. Proglas je trebao sadržavati i stavku koja bi prelazak Srba iz RH u BiH kvalificirala kao nedopustiv, kao pokušaj daljnjeg posrbljivanja BiH. Srbi su se povukli u BiH, sa Kosova i iz hrvatske Krajine, a kada konačno cementiraju Republiku Srpsku u BiH, ponovno će komadati i Kosovo i RH.

Protivnici Hrvatske uvijek su vlast u Hrvatskoj

Fenomen modernih odnosa Hrvata i Srba je da su se za "naše" strukture zalijepili upravo oni  Srbi koji su se iskazali protiv hrvatske nacionalne ideje, u ratu i u miru. Nije problem što su Vojislav Stanimirović i Veljko Džakula sudjelovali u srpskoj pobuni protiv samostalne hrvatske države, nego što predstavljaju Srbe u formalno samostalnoj Hrvatskoj i nakon rata, u miru. Svugdje u svijetu za svoju bi pobunu izgubili glavu, ili bi bilo tiho, negdje po strani, da ih nitko niti vidi niti čuje. Kod nas su vlast! Bili su vlast za Jugoslavije, bili su vlast u četničkoj paradržavi i ponovno su vlast u formalno samostalnoj Hrvatskoj. Srbi koji su branili Hrvatsku i koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju Domovinu, gurnuti su na marginu društva, kao i svi ostali hrvatski branitelji. Za sve vladajuće strukture u formalno samostalnoj RH možemo reći da su izrazito protuhrvatske. Toga nema nigdje.

*****

Fuj!!! Ustašama kažem: no pasarán!! (nećete proći!). I to bi bio sav komentar jer mislim da ovaj tekst neoustaškog portala dnevno.hr ne treba posebno elaborirati i, upozoravam, ovdje neću dopustiti niti jednu reakciju čitatelja koji bi, kao što radi ovaj smrad od Tvrka Dolića, veličali nacizam, promovirali etničko čišćenje, širili mržnju prema Srbima i slično.

Ali, rekoh, može se i mora se pisati drugačije, jer neoustašama ne smijemo uzmicati ni za pedalj, pa ću to dokazati i pokazati prenošenjem meni jako važnog teksta prof. Predraga Matvejevića koji je objavljen u subotu 4. kolovoza u Jutarnjem listu u znaku sijećanja na Srbe koji su ustaše divljački smaknuli u glinskoj crkvi u ljeto 1941.

Matvejevićev tekst ima naslov ''Mjesta memorije'' a uvodni je prilog za znanstveni skup održan u Zagrebu i u Glini, pod naslovom „Što se uistinu dogodilo u glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi između 29/30. srpnja i 4/5. kolovoza 1941: Svjedočanstva i kultura sjećanja".

''Nova  historija  uvela je i potvrdila naziv „mjesto memorije" - Lieu de mémoire. Takvih mjesta ima na istoku i zapadu Evrope,  na raznim stranama svijeta. Obilježena su nesrećom koja ih je snašla, tragedijom koju su proživjela, sjećanjem koje  ih muči. U francuskoj povjesnici čitamo: „ORADOUR-SUR-GLANE -  na tom su mjestu 10. lipnja 1944. godine njemački nacisti masakrirali 643 osobe, među kojima je bilo pet stotina žena i djece. Svi su spaljeni u seoskoj crkvi. Crkvene ruševine su sačuvane a selo ponovo podignuto. Ime Oradoura postalo je simbolom nacističkog barbarstva."

I u Italiji su zabilježene slične tragedije: „U gradiću koji nosi ime S'Anna di Stazzema ( u pokrajini Lucca) nacisti su pobili 560 osoba, među kojima je bilo mnogo staraca i djece. Bacali su na njih bombe a zatim ih spaljivali... U gradiću Marzabotto (pokrajina Bologna) mnogi su se sklonili u crkvu kako bi čuli riječi utjehe koje je izgovarao paroh Ubaldo Marchioni. Upali su nacisti, njihovi su rafali nadglasali krikove žrtava; i sam paroh pade pred oltar, smrtno ranjen. Među 147 mrtvih bijaše šezdesetoro djece."

„Mjesto memorije" naziv je skorašnjega datuma. Termin „memorijal" blizak mu je po smislu ali više ističe zaslugu, spomen,  priznanje. „Sveta mjesta" povezana su  s obilježjima vjere, zavjeta, hodočašća. Valjalo bi da crkva Presvete Bogorodice u Glini dobije značenje koje zaslužuje - u svijesti i u povijesti.

Prije i poslije  zločina koji se dogodio u toj crkvi i njezinu okružju od svibnja do kraja kolovoza 1941, stradali su diljem Banije i  Korduna  mnogobrojni  građani srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere  -  u mjestima Veljun i Blagaj, u selu Prekopa na predjelu zvanom Čukljin Ank, u šikari Latinovo, u šumi Kobiljača kod Bučuce, u Gornjim i Doljnim Jamama, u Doljnacima, u Gori i Župi, u Ravnom i Maji,  Viduševcu, i Topuskom te, avaj,  još ponegdje.

Hrvatski književnik Joža Horvat, koji  se danas, iznimno lucidan, približava stotoj godini života, zapisao je svoje dojmove i  osjećaje pred  jednim od takvih mjesta,  u  svjedočanstvu što  nosi naslov „Lucija katolička svetica": „Vidio sam tolike zbjegove, tolike neiskazive patnje naše braće Srba, da ih nikad zaboraviti neću... Dok živim, svi oni požari, sva ona klanja gorjet će u meni kao živa i nikad zacjeljiva rana.... Dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo i zapališe sve živo u njemu. Stotinu i osamdeset sedam leševa, raskrvavljenih od ustaških noževa, ležalo je smrznuto na snijegu, dvadeset i sedmero nejake djece...Svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin?"...Pisac preporučuje u svom zapisu: „neka svatko gleda prvo svoj rod i svoje ime, to je najbolje."

Slovenski pjesnik Edvard Kocbek, prošao je tim istim krajem , više od dvije godine nakon prvih pokolja, nastojeći stići do Jajca,  na  zasjedanje AVNOJA. Angažirani kršćanin, katolik i personalist po vjeri i uvjerenju, bio je užasnut prizorom s kojim se suočio. Zapisao je u knjizi kojoj je naslov „Slovensko poslanstvo": „Kakva strašna atmosfera! Na sve strane mirišu oganj i krv. Posvuda, bez kraja i konca... Zlo nećemo uništiti ako uništimo samo krivca, uništit ćemo ga istom kada ograničimo zlo u sebi samima... Tu se ne kolju samo Srbi i Hrvati, nego i katolici i pravoslavci, kršćani jedni i drugi. Od kršćanstva smo još uvijek daleko" - tako svjedoči jedan od najznačajnijih kršćanskih pjesnika tadašnje Evrope, koji se opredijelio za Otpor fašizmu. A narodna pjesma, koja je u našim nesretnim prilikama nosila u sebi i historiju i memoriju, oglasila se poznatom  tužbalicom, koju slovenski bard, po svom kršćanskom nadahnuću usporediv  s našim Nikolom Šopom,zapisuje  u spomenutoj knjizi:

„Na Kordunu grob do groba,
traži majka sina svoga"... 

I Vladimir Nazor je tuda prošao, gotovo u isto vrijeme, te u svoj dnevnik „S partizanima" zapisao svjedočanstvo sličnom onom  Kocbekovom :"Tužan prolazak uz do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune zaklane čeljadi"...

Vratimo se  crkvi Svete Bogorodice, u kojoj i kraj koje je počinjen nezamisliv zločin. Njegovi su razmjeri  ponekad  umanjivani, ponekad uveličavani, datumi su se pomicali u raznim  prilikama nakon drugoga  svjetskog rata, samo mjesto se osporavalo  - ali  zločinački karakter događaja ne može se  pritom zanijekati ni umanjiti. Svjedočenje Hilmije Berberovića, muslimana koji je dezertirao iz ustaške vojske i prešao na stranu partizana, spominje tri tisuće žrtava dovođenih  u kratkom razdoblju ne samo iz Gline nego i iz susjednih mjesta, poklanih: „klanje je počinjalo navečer u 22 sata i trajalo do 2 sata ujutro, i tako 6 dana". U samoj  crkvi Presvete Bogorodice preživio je mladić po imenu Ljuban Jednak. Nađen je, kako sam  tvrdi: „sav krvav, ranjen, glave razbijene, zguljene". Nije više mogao sebi predočiti koliko je trajala glinska „Bartolomejska noć" - za njega cijeli život. U takvim okolnostima jučer i danas lako se pretvore jedno u drugo te poistovjete.  Razlike u navođenju datuma i mjestu nesreće ne mogu umanjiti niti pogotovo izbrisati nesreću samu.

Nema dvojbe da su se  u Glini dogodili zločini i da su povezani s crkvom Presvete Bogorodice: tu je ubijeno "više od  300, manje od 400"Srba, tvrdi Slavko Goldstein, autor knjige „1941, godina koja se vraća", koji je tragično izgubio  oca, Židova,   u jamama susjednoga Jadovna. Neki istraživači tvrde da je glinska crkva  služila prije svega kao  zatvor  - da su u njoj zatvarane buduće žrtve i iz nje izvođene na okolna stratišta, gdje su ubijane kamama i kuršumima. Na vrhu zvonika, kraj samoga križa, ustrijeljena su metcima trojica zatvorenika koji su se propinjali uvis  tražeći spas. Oni koji su ostali u crkvi prilazili su oltaru...

U svjedočenju o tragičnim događajima valja ponekad što bolje razlikovati  sjećanje i pamćenje.  Sjećanje je razlomljenije i rasutije, isprepliče se s osobnim iskustvima, pozitivnim i negativnim. Pamćenje je u pravilu homogenije i određenije. Uz sjećanje se javlja i pri-sjećanje, na različitim individualnim razinama. Pamćenje, pogotovo kad je teško i neizdrživo, sklono je ponekad i zlo-pamćenju. Ne želimo se sjećati svegašto pamtimo. Sjećanje nas „izdaje", pamćenje „gubimo". Preinake koje se stječu ili razilaze u nama samima mogu utjecati na stvarne slike i izravne dokaze. Za mnogobrojna zlodjela koja su počinili ustaški zločinci, među ostalim ona, strahotna u Glini,  ne može se optuživati sav hrvatski narod. (U času u kojem pišem ove retke valja stati nasuprot onima koji bi,  najradije,  objesili srebrenički genocid o vrat cijelome srpstvu.)

Od samoga početka ustaška su izviješća i izvori govorili o „židovskim boljševicima koji djeluju na hrvatskom teritoriju", od kojih se treba braniti i koje je, prema tome,  valja bez milosti uništiti  Monstruozne jame u Jadovnom bili su pune dva mjeseca prije početka partizanskoga ustanka. U knjizi „Tito", koju je ustaška emigracija objavila u Americi nakon više od dvadeset godina poslije rata, osuđuju se još jednom „Židovi i Srbi koji nastavljaju širiti laž"o djelovanju ustaške vlasti.  Savjest i povijest  ustanovile su granicu koja dijeli zlo od dobra. Antifašistička kultura ju je potvrdila i obznanila. Hrvatski pjesnici, stari Vladimir Nazor i poletni Ivan Goran Kovačić, prešli su rijeku Kupu, simboličnu vododijelnicu, prilazeći  ustanicima . Starac je zapisao stihove nalik na molitvu:

„Maleni trošni čamče na mutnoj Kupi... Prenesi cijelu Hrvatsku na onu stranu vode, na teške al svete putove, poštenja i slobode."

Ti se stihovi više ne uče po svim našim srednjim školama. Vrlo često se izostavljaju, zaboravljaju...

Očitovanja i izjave  koje su poslije drugoga svjetskog rata prikupili razni svjedoci i istraživači  ne daju se u svim pojedinostima uskladiti. Katolički župnik u Glini, Franc Žužek, Slovenac porijeklom, pokušao je zaštiti neke od žrtava. Takvi su pokušaji, na žalost, bili rijetki i opasni, onemogućavani ili kažnjavani. Ne bi se smjelo zaboravit one hrvatske obitelji koje su udomile i zbrinule srpsku siročad, djecu koja su preživjela gubitak vlastitih roditelja. Ne zaboravimo pritom ni stanovit broj časnih sestara milosrdnica, potaknutih primjerom austrijske katolkinje Diane udate Budisavljevć, ali i čistoćom svoje vjere, koje su pružale nesretnoj djeci uvjete da  opstanu i budu usvojeni. Miroslav Krleža  i njegova supruga Bela, premda i sami ugroženi, primili su i zadržali koliko su mogli  pravoslavnog dječaka, dovedena u Zagreb s Korduna. Sreli smo ga prilikom Krležine pogreba. Zvao se Milutin.
 
U raspravama i sporovima često se postavljalo pitanje odgovornosti nadbiskupa  Alojzija Stepinca, sa stajališta  nacionalnog i vjerskog. U ustaškom krugu lako je otklonjena činjenica da je mladi  Stepinac bio dobrovoljcem  u srpskoj vojsci na solunskoj fronti, da  je  dobio na kraju I. svjetskog rata unapređenje u  čin poručnika te stekao stanovito povjerenje kralja Aleksandra. Katolički nadbiskup  izrazio je svoju podršku osnivanju Nezavisne države Hrvatske, ali se - saznavši za zločine koji su počinjeni  na početku njezine vlasti - obratio pismom ustaškom poglavniku: „Ovaj čas primio  sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram  ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.  Inače  mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti" (te riječi navodi hrvatski povjesničar Jure Krišto, u studiji naslovljenoj „Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska").

Mogli smo pročitati u riječkom „Novom listu" (26.V.2002) mišljenje bosansko-hrvatskog stručnjaka za međunarodno pravo dr Đure Degana: „Takvoga groznog zločina ( sc. kao onaj  u Glini)  nije bilo od turskih ratova".  Međutim, prema feljtonu koji je objavio  u nastavcima „Glas koncila" (od 10. IX  do  27. VIII 2006)  sporovi oko pokolja u Glini mogli bi se svesti na „zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti".Vrijeme je da se takve razlike  i sporovi napokon  prevladaju -  da ih dostojanstvo istine svrsta tamo gdje im je mjesto.
 
Moj osobni sud agnostika i sljedbenika socijalizma s ljudskim licem mogao bi se u ovom slučaju učiniti pristranim. Navest ću stoga Zvonimira Berkovića, jednog od angažiranih sudionika „Hrvatskoga proljeća", urednika „Hrvatskoga tjednika", vjernika. U svojim imaginarnim susretima, naslovljenim „Vladko Maček - tri razgovora", zamislio je i predočio  dijalog  između hrvatskog političara i crkvenog poglavara:

„Ja bih Vam savjetovao molitvu",  kaže Maček Stepincu. „Da kleknete. Ali ne u svojoj palači, nego na groblju. Na groblju u Glini. Da budete tamo kada je sahrana nekih s popisa ubijenih. I bilo bi dobro da, po mogućnosti, uz ožalošćene, tamo bude i Hrvata. Po mogućnosti više naših živih nego njihovih mrtvih. A bilo bi divno da se kraj vas nađe i pravoslavni vladika. Zamislite da je tu još katedralni zbor koji pjeva neki od glasovitih Requiema. A pravoslavci da pjevaju Vječnaja pamjat".Stepinac na to odgovara, prema zamisli  pokojnoga Berkovića: „To je lijepo! Kršćanski! Duboko kršćanski".
  
Priključio bih se  rado takvu zboru.tom velebnom opjelu u kojeme bi bili istodobno osuda i pokajanje u isto vrijeme, svojevrsna pričešt. Ma koliko bila marginalizirana u našoj epohi,književnost bi mogla naći i predložiti jedan bolji i duhovniji govor, diskurs prikladan za takve prigode. Berković je poslao knjigu „Vladko Maček", posljednju koju je napisao,  prijateljima koji su je predstavili u predvorju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu . Već je bio teško bolestan,  na samrti. Zajedno s knjigom  uputio nam je i pismo u kojem je,  s gorkim sarkazmom kakvim se umio služiti kao angažirani i neovisni intelektualac, naveo svoju posljednju, bolničku adresu: „Avenija Gojka Šuška".

To je doista adresa bolnice  u kojoj je poznati  pisac i sineast proveo posljednje sate svoga života.  A njegovu  ironiju, povezanu s imenom i prezimenom  Gojka Šuška nije teško  objasniti. Autor knjige „Vladko Maček - tri razgovora", u kojoj se nalazi navedeni zapis, vidio je sigurno u dnevnicima naše televizije  kako  ministar Šušak pozdravlja  dignutom rukom , ustaškim pozdravom „Za dom spremni" : jednom je to učinio na svečanoj proslavi Sinjske Alke, drugi put na političkom skupu u Posušju, a vjerojatno i još negdje. To nije smetalo tadanjem predsjedniku države  da ga javno proglasi svojim „najboljim ministrom".Po prilici u to isto vrijeme čula se predsjednikova izjava da mu „žena nije ni  Srpkinja ni Židovka".  U te dane mogli smo sresti mjestimice na zagrebačkim ulicama osobe odjevene u crne uniforme, s posebnim oznakama na kapama, ramenima, grudima.

U kioscima se moglo kupiti sliku poglavnvika Pavelića kao i novine  koje su izdavali u inozemstvu  njegovi sljedbenici. Nacionalni moneta postala je opet „kuna", kako se zvala u NDH. Čulo se provincijalnoga pjevača kako izazovno poje onu  ustašku - „Jasenovac i Gradiška stara". Pozvana je elita od „200 obitelji" da bude  predvodnica nacije,a pritom odbačena stoka sitnoga zuba". Nastupala je nemilosrdna  privatizacija („prihvatizacija"), grabež, korupcija, nepotizam. U Karađorđevu su vođeni  pregovori o podjeli Bosne i Hercegovine između  Srbije i Hrvatske - više od trideset puta našli su se oči u oči predsjednici i njihovi pomoćnici...

Berković je, unatoč svojim zaslugama za stvaranje samostalne Hrvatske, odbacio ideje i simbole koji mu bili i ostali strani. Da su vođe raznih nacionalnosti imali dovoljno političke kulture i  znale procijeniti značenje i utjecaj memorije u sličnim  povijesnim situacijama, moglo se  ipak izbjeći  krvoproliće  - izabrati na demokratski način ono što pojedini  narodi hoće i za što se opredjeljuju, državnu zajednicu ili odvojenu nacionalnu državu. U tom slučaju najvjerojatnije ne bi bilo ni „balvan revolucije " ni  izgona, nakon „Oluje", desetina tisuća Srba koji su stoljećima s nama branili Evropu na ovome tlu. 

Na mjestu srušene crkve Rođenja Presvete Bogorodice podignut je za vrijeme Jugoslavije, po odluci  Hrvatskoga Sabora, Spomen Dom s nakanom da mu se pridoda i odgovarajući Spomen-muzej. Na kamenim pločama otisnuta su brojna imena stradalih, ne sva. Na kraju crne „staze tuge" trebala je stajati bronzana skulptura, nazvana - ne slučajno -  „Sjećanje". Ne znamo gdje je danas. Je li oskvrnjena ili srušena zajedno s više od  dvije tisuće spomenika s antifašističkim porukama?

„Spomen dom" je preimenovan u „Hrvatskim domom". Sreo sam  velik broj hrvatskih  intelektualaca koji se toga stide. Glinska crkva Presvete Bogorodice zaslužuje da bude zajedničkim MJESTOM MEMORIJE, srpskim i hrvatskim, katoličkim i pravoslavnim. slavenskim i evropskim. Ekumenskim. 

„Spomen dom" bio bi, vjerujem, najprikladniji naziv za obnovljeno svjetovno svetište. Učinimo sve što možemo da se to što prije  dogodi. Pokažimo  Evropi  i svijetu da doista posjedujemo kulturu koja je za to neophodna''.

*****

Jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj, koja želi postati djelom Europske unije, jest: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. To sam namjeravao promovirati tekstom Predraga Matvejevića. Pitao sam se, čitajući je, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam?

Pisati i govoriti o ljudskoj odgovornosti ili krivnji može predstavljati način da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova. Pred sobom i dalje imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Činjenica da ustaše ne miruju, dapače, jačaju, govori nam da moramo imati odvažnosti i vizije. Da moramo još snažnije raditi na stvaranju humanijeg društva. Europskije, svakako. I zato pozdravljam riječi predsjednika Josipovića koji nas je u Kninu, između ostalog, pozvao da se poklonimo i srpskim žrtvama. Ja se klanjam svakoj nevino ubijenoj osobi. Nadam se i vi.

d.pilsel@zamir.net

(REX)