LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Svako naše malo misto ima svoje geo-političke planetarne specijaliste. Što pamet kupe sa TV dnevnika ili iz tiskanih medija. Internet je za njih još daleka, nedosegnuta budućnost. Ovi makarski  uvjeravaju me da su i Švabe, kao i Rusi, dva tri ljeta pred uzavrelo škljocanje oruđa i oružja nestali sa jadranskih uvala i žala. Poluzabrinuto ih pitam prije kojeg rata? Kako kojeg? Prije svakog velikog! I Prvog i Drugog i onog našeg. Povijest se ponavlja i to uvijek u Europi.

Umjesto zasluženog odmora i opuštanja uz gradele, pršut i vino, napeto sam siguran  da i Arhimed stari žali što nema Rusa. Dok su oni plovili bazenom makarskog Hotela “Meteor” njegov zakon se iskazivao u praksi. Tone zlatnih lanaca na tajkunskim prsima i rukama potiskivale su tečnost ali i pokazivale tko je pravi plivač.  Na površini, sa tim basnoslovno vrijednim utezima skorojevića, ostajali su samo najbolji ili još dobro utrenirani bivši kagebeovci.

Ma, preživio bih ovog ljeta nedolazak bacuski i skromno pojavljivanje Nijemaca, ali kako se odbraniti od paničnog straha što ga šire na sve strane. U Dubrovniku su upozoravali -  pazi se stampeda sa kruzera. U Sarajevu plašili suhim pipama poslije ponoći.  Na Plitvičkim jezerima otrovnicama, poskocima. U Zagrebu Bandićevim parking-tarifama. U Splitu konobarima i računima.

I kada sam pomislio da je sarzer sijanja straha ispucan javljaju mi iz nove domovine da se neki genijalac u nizozemskom parlamentu oštro zauzeo za uvođenje obvezatnog vojnog roka. U zemlji djece cvijeća, rockera, slobodnih pušača trave neki bi bježali lijeva, desna i na parove razbroj. Svijet polagano ludi, ubrzano traži nove ročnike i sve vodi ka jedinom mogućem. Sukobu razrješenja. Samo tako genijalci, što smo im klicali kada smo ih birali za predsjednike, poglavnike znaju da ispunjavaju svoja utopistička obećanja o blagostanju koja nam donose. Ponovo je jednima isključivo kriv samo Putin, a drugima Obama. Fanatična zaslijepljenost vođama lažnih obećanja, na žalost, ne jenjava kroz povijest. Sve je manje onih što će svoje ovnove predvodnike upozoriti da je provalija, nestanak sve bliži. Jer, nije samo Ukrajina bez kraja.

Srećom, postoji Facebook, mjesto za suze i segu. Eto nasmijalo me kada sam skužio kako se moj prijatelj Mirsad M. Ibrić sprda sa sadašnjim društveno-političkim trenutkom u izbornoj Bosni i Hercegovini. Kao vlasnik prve privatne radio postaje  za koju je uporabnu dozvolu dobio još u onoj socijalističkoj državi, odlučio je da pokaže nacionalističkim vladarima što je budućnost složene zemlje,  okružene  Lijepom našom, Srbijom i Crnom Gorom. Po njemu bolje sutra može donijeti samo povratak u prošlost. Dakle, posezanje za crvenima. Mirsad M. Ibrić kandidat je Komunističke partije BiH, ako je vjerovati Facebooku. Čovjek koji je svoje medijsko carstvo izgradio na privatluku vjeruje da boljitak dolazi s prvim petoletkama, kolhozima. Ako se, pak, pokaže da je sve ovo bila reklamna sala, medijski eksperti regiona dobili su još jednu lekciju kako koristiti bogatstva našeg historijskog nasljeđa. Lustracije i razne najavljivane negacije u, kobojagi, odlučnim akcijama gospodina Karamarka i drugih ne mogu  izbrisati proleterska sjećanja na petokraku zvijezdu koja nam  danas sjaji sa  orošenih krigli Heinekena.

Poslije “fejsića” pomaže i moj dobri  dalmatinski šjor Bepo Srzić, jedan od prvih turističkih djelatnika Splitskog bazena, koji je skužio kakve mene furešte  brige na godišnjem  muče pa skontao kako da spoji ugodno sa korisnim. Godinama već zna za moju ljubav prema vlakićima, lokomotivama. Ostalo  mi to, valjda, iz vremena kada sam cirom, što je dimio uskim kolosjekom  djetinjstva iz Sarajeva prema Dubrovniku ili Pločama, uzbuđeno putovao na prvi susret sa ogromnom, plavom vodom. Poslije se, po povratku u rodni grad, danima nisam kupao nudeći začuđenim djevojčicama da ližu sol sa mojih ruku, tijela. Namjestio meni šjor Bepo da se igram s bordo vlakićem sto kruži makarskim kalama. Bio sam kondukter i otpravnik. Čovjek što je pištaljkom najavljivao  polazak razonode u ovim svjetski napetim danima.

I gle čuda! Čak je i moj tlakomjer počeo pokazivati da je stres sve manji. Posebno u danu kada sam imao desetak putnika koji su na ruskom jeziku tražili biljete za jedan krug vlakićem po kišnom danu. Pomislio sam ima nade, vraćaju se bacuske. Nema rata! Pravim se da razumijem ruski, spominjem Moskvu, Putina. Bijelo me gledaju, potom uglas dodaju Kiev, Ukrajina...

 Ovih dana valja mi put Pule. Što li me tamo čeka? Kažu čuvaj se žižule i biske i domaćinske stiske. Kao, kod Istrijana su i Škoti dolazili na poduke.