U ovoj zemlji kazan je prazan

GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
I tako meni usred Pule rikne perilica. I dođe jedan Zoran kojeg je poslala moja prijateljica Iva. Tri sata navlačili smo se sa starom kramom i ništa. Taj čovjek uložio je nevjerojatan napor da osposobi nešto što se ne može osposobiti i pri tome bio duboko nesretan jer nije uspio. Nakon niza stvari koje su mi se dogodile, potpuno sam izgubio vjeru u ljude. Na sve strane oko nas vidim sebičnost, nemoral, beskrupuloznost. Kosa mi se diže od onih koji kažu, da imam priliku i ja bih krao. Nevjerojatno, država nam je na rubu agonije, opljačkali su sve što vrijedi, umrežili se preko svojih rodijaka i partijskih jarana i sišu još malo od onoga što je ostalo. I umjesto da budemo časni Zoran koji je spreman do kraja napraviti posao pa makar proveli sate i maloj kupaonici na vlažnim pločicama, većina u ovoj zemlji razmišlja o tome kako će prevariti i zajebati prvog do sebe. I uopće ne razmišljaju o tome da ako ja drpim nisam drpio nekom imaginarnom nego svom susjedu. Jer u ovoj zemlji kazan je prazan. Nema za sve nas. Ono malo što ima treba podijeliti svakome prema njegovim zaslugama.

Još mi je veća muka od onih koji svoju krađu opravdavaju brigom za vlastitu djecu. Pa čovječe moj, zar nije jedini garant uspješnosti tvog djeteta to da ga odškoluješ, napraviš pametnim mladim čovjekom koji ima svoj stav i stil i koji ne dopušta da mu svaki kreten sere po glavi? Da ga naučiš raditi i da isključivo svojom sposobnošću uspije. Pa zar je garant uspjeha u ovoj zemlji oteti drugome da bi tvoj imao? I kako uopće mogu ja, čak i da imam milijarde, biti sretan ako su svi drugi oko mene nesretni? U ovoj zemlji, napokon, naravno, ako je ikome uopće do nje stalo, moramo dati priliku pametnima i sposobnima, a ne drumskim razbojnicima. Moramo napokon shvatiti da pljačkanje, varanje, muljanje, podmetanje nogu vodi u propast sve nas. Jer mi smo ljudi. Ovisimo jedni o drugima. Što će za deset godina napraviti ova naša vlastodržačka šupčadija kada većina mladih ode u inozemstvo? Tko će im i od kojih para kupovati Audije?

Nije neka tajna da već neko vrijeme radim na okupljanju svih onih ljudi koji tom glavom misle i koji žele promijeniti ovaj užas. Izaći na ulice ako treba. Danas sam imao priliku razgovarati s jednom malom koja ima sličnu kurvinsku filozofiju. Ja ako mogu drpim a za druge baš me briga. Rekao sam joj, sram te bilo. Zar ja sijedi konj moram na ulicu da bih se pokušao izboriti za tebe i tvoje dijete dok ti razmišljaš kako bi leba bez motike. Ljudi, nemojmo imati iluzija. Ovaj narod je lijen, neobrazovan, bahat, htio bi puno, a sve bez rada. Zaista su rijetki među nama dobri, časni i profesionalni poput Zorana koji je na kraju odbio popiti piće na moj račun da me ne ošteti. Takvi kao on budućnost su u ovoj iskvarenoj, pljačkaškoj, nepotističko klijentelističko, prevarantskoj zemlji. I naravno, reći će neki, gle ti naivnog Stojića što lupeta. OK lupetam. Ali o tome sam pisao prije pet godina. I gdje smo sad dragi moji prevaranti pet godina kasnije? Sluge u  vlastitoj zemlji, više gladni nego siti, ništa više nije naše. Sviđa vam se to? Sviđa? Ma bravo, pa vi i dalje lažite, mažite i varajte prvog do sebe. Imamo Hrvatsku. Jest, slažem se. Baš onakvu kakvu smo zaslužili.