DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U povodu otvorena pisma tajnika Matice Hrvatske Zorislava Lukića potpredsjedniku SDSS-a i saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu, kojeg ovdje prenosim u cjelosti, nudim i kvalitetan članak Wikipedije o genocidu a s namjerom da potaknem diskusiju, ako ste za, oko eventualna povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije za djelo genocida.
Pojam genocid definiran je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Preuzet je u hrvatsko zakonodavstvo nakon osamostaljenja potvrđivanjem ratiikacije Konvencije od strane SFRJ. Zločin genocida unesen je u Kazneni zakon RH (1997).
Za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Hrvatska je 2001. g. ratificirala Rimski statut ICC-a, u kojem je definicija genocida prenesena iz Konvencije.
Međunarodnopravna definicija genocida - Statut međunarodnog kaznenog suda
članak 6.
Za svrhe ovoga Statuta, izraz "genocid" znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.
Kazneni zakon RH
Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske Genocid kao kazneno djelo spada u KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM.
NN br. 110, 1997, Članak 156.
Genocid
Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Razjašnjenja i problemi definicije
Postojanje posebne vrste namjere
Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (recimo ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.
Primjerice, u slučaju masovnog ubojstva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o "običnom" zločinu protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio npr. kada su njemački okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100 taoca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika.
Često je teško dokazati da li je u nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, no samo ukoliko se postojanje namjere uništenja dokaže van razumne sumnje može se govoriti o genocidu. Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (npr. Karadžićeva smjernica br. 7), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (likvidacije svih muškaraca u Srebrenici), itd.
Zaštićene grupe
Žrtve genocida su grupe, a ne pojedinci. Četiri zaštićene grupe su nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Skupine koje ne čine ove četiri (političke grupe, invalidi, seksualne manjine) nisu zaštićene i teoretski mogu biti istrebljene bez da se pravno radi o genocidu. To je npr. slučaj sa sustavnom likvidacijom duševnih bolesnika u nacističkoj Njemačkoj.
Politički motovirani progoni, čak i kada se radi o totalitarnim državama, čak i ako obuhvaćaju milijune žrtava, ne smatraju se genocidom. To je npr. slučaj pogoroma nad "kulacima" u SSSR-u krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina.
Broj žrtava
Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela »u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina« no sudska praksa ICTY i ICTR odredila je da u slučaju namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno bitan dio. Jedno ubojstvo nikada ne može tvoriti genocid jer je predmet napada uvijek grupa, a ne pojedinac.
U vanstručnim diskusijama o tome da li je u nekom konkretnom slučaju počinjen genocid ili ne, masovnost zločinačkih postupaka obično se podrazumijeva kao snažan argument. Zato će zastupnici jednog ili drugog mišljenja u situacijama kad ne postoje egzaktni pokazatelji forsirati izrazito visoke odnosno izrazito niske procjene broja žrtava. Npr. između 1.000 i 1,1 milijun za Koncentracijski logor Jasenovac, između 20.000 i 600.000 za tzv. Bleiburški pokolj i Križni put.
Etničko čišćenje
Pojam etničko čišćenje, koji je ušao u politički pa i pravni jezik 1990-ih godna, je zločin protiv čovječnosti i nije sinonim za genocid jer za dokazivanje "etničkog čišćenja" nije potrebno dokazati namjeru uništenja nego diskriminatornu namjeru.
Problemi u "popularnoj" upotrebi pojma
Riječ genocid ušla je u svakodnevnu upotrebu. Pri tome se često koristi znatno ekstenzivnije nego što je to u međunarodnom pravu definirano. Njena popularnost uvelike proizlazi iz izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Ona postaje kategorija moralne, a ne pravne osude: nazvati neku radnju "genocidnom" znači izreći osobito snažnu moralnu osudu i gnušanje. (Slično je sa pojmom holokaust). Mnogi pretjeranu upotrebu pojma genocid smatraju problematičnom, budući da to može predstavljati banalizaciju i trivijalizaciju tog pojma.
Polemike oko Jasenovca, Bleiburga i sl.
Problemi s definicijom genocida i emotivni naboj koji ta karakterizacija nosi stvaraju često žučne diskusije. Tako se recimo postavljaju pitanja:
• Može li se ustaški pogrom Srba u Jasenovcu (i uopće na području NDH) nazvati genocidom?
• Mogu li se četnički pokolji Hrvata i muslimana u isto doba mogu smatrati genocidom?
• Može li se ubijanje zarobljenih vojnika Hrvatskih oružanih snaga nakon rata (tzv. Bleiburški pokolj ili Križni put) nazvati genocidom?
• Jesu li masovni pokolji (primjerice na Ovčari) za vrijeme Domovinskog rata bili genocidnog karaktera?
O tome postoje drastično različiti stavovi. Nije sporno da su se u svakom od navedenih slučajeva događale gore navedne radnje; ali pitanje je da li je postojala namjera »da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina«?
Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije za genocid
Bosna i Hercegovina je još 1993. podnijela Međunarodnom sudu pravde (ICJ) tužbu protiv Srbije za povredu obveza iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida u svezi s događajima u BiH. ICJ, za razliku od gore navedenog ICC, rješava sporove između država. U veljači 2007. donesena je presuda da država Srbija nije odgovorna za genocid odnosno da se djela bosanskih Srba ne mogu imputirati Srbiji jer nije dokazano da je ostvarivala efikasnu kontrolu kako je ona definirana u slučaju Nikaragva v. SAD. Sud je također zaključio kako je genocid ograničen na područje Srebrenice, suprotno tvrdnjama zastupnika BiH koji su tražili utvrđenje genocida na širem teritoriju te da je Srbija ipak odgovorna za nesprečavanje i nekažnjavanje odgovornih.
Presuda je izazvala šok i gorak okus u BiH i u Hrvatskoj javnosti koja je proces doživljavala kao pravorijek o prirodi rata umjesto postupka o povredi obveze iz specifične konvencije. Za razliku od BiH, u kojoj je ICTY svojim presudama (npr. Radislav Krstić) utvrdio genocid, u Hrvatskoj pravno genocid nije utvrđen.
Zanimljivosti Najveći genocid u povijesti čovječanstva počinili su britanski kolonijalisti nad domorocima osvojenih zemalja. Pobili su najviše američkih i australskih domorodaca, slijede Maori i stanovnici predkolonijalne Indije. Kolonijalističke pokolje u većoj mjeri činili su i Španjolci i Francuzi. Tko želi istražiti ovu temu neka vidi još holokaust, holokaust u NDH, sabirni logori, Srbi u NDH: Broj žrtava, bleiburški pokolj, Križni put (1945.), armenski genocid, pontski grčki genocid, asirski genocid (seyfo), genocid u Ruandi, krumpirova glad u Irskoj, holodomor (Ukrajina), čerkeski genocid, hamidovi pokolji (armenski genocid 1894.-1896.), genocid nad narodima Herero i Namaqua, pokolj u Katynskoj šumi, karačajski genocid, pokolj u Nankingu, genocid u Srebrenici, pokolj Tasmanskih aboridžina, osvajanje pustinje (Conquista del desierto, Argentina), osvajanje Divljeg Zapada (SAD), itd.
*****
A sada pismo tajnika Matice Hrvatske Miloradu Pupovcu:
‘‘U nedavnom ste se javnom istupu u listu Danas zauzeli za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Svoje ste mišljenje pokušali potkrijepiti argumentima koji su netočni.
U prvom redu, genocid u Hrvatskoj Srbija je nedvojbeno počinila. Od 1991. do 1995. napravila je u Hrvatskoj većinu radnji koje međunarodni propisi određuju sastavnim elementima genocida; djela počinjena s namjerom da uništi, potpuno ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu. Srbija je to učinila na potpuno određenom teritoriju, koji su ranije odredili za okupaciju i uništavanje druge skupine stanovništva. Na tome, hrvatskom i okupiranom, teritoriju ubijeni su ili odatle prognani građani koji su bili pripadnici svih nesrpskih nacionalnih skupina – hrvatske, mađarske, albanske i drugih.
Na tome, dakle, prostoru mogla je živjeti samo srpska nacionalna skupina. Nadalje, ubijeni su ili protjerani gotovo svi Hrvati, Mađari, Albanci i drugi. Dakle, nisu trebale nestati samo grupe već i zadnji pripadnik neke druge, nesrpske, etničke pripadnosti. Također, ubijeni su ili prognani gotovo svi katolici i muslimani, život je dopušten samo pravoslavcima. Možemo zaključiti samo jedno; Srbija je počinila niz djela s namjerom da uništi jednu nacionalnu, etničku i religijsku skupinu. I to u neprekinutom četverogodišnjem razdoblju, a ne u nekoliko nepromišljenih vojnih akcija. Što je to ako nije genocid?
Hoće li Međunarodni sud pravde u Haagu prihvatiti argumente hrvatske strane i donijeti presudu u našu korist, međutim, danas nitko ne može tvrditi s potpunom sigurnošću. No isto tako nitko ne može tvrditi ni suprotno. To ne mogu ni oni koji iznose primjer presude u tužbi BiH protiv Srbije kojom ona nije osuđena za genocid u BiH. Ali u toj presudi ipak stoji da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida počinjena u Srebrenici. Znači Srbija je mogla spriječiti taj genocid, a nije. Sud je dakle u toj presudi potvrdio da je genocid nedvojbeno počinjen, ali nije našao dovoljno dokaza da Srbiju i osudi.
No taj slučaj nije gotov jer su nakon presude pronađeni dokumenti koji dokazuju da je vojska Republike Srbije imala izravan i stalan zapovjedni utjecaj na vojsku Srba u BiH. S tim u vezi, sve je više informacija o tome da BiH priprema obnovu tužbe. Ali nije li već i sama sudska potvrda o genocidu u Srebrenici epohalno važna? Pravda žrtvama srpske agresije na BiH zasada nije ispunjena u potpunosti, no, htjela to ona ili ne, Srbija će u budućnosti nositi teret države koja je mogla spriječiti a nije spriječila genocid. Time je ona postala pripadnikom skupine onih koji su počinili najstrašnije zločine u povijesti u koje pripadaju genocid u Armeniji i Ukrajini, Holokaust te genocid u Kampućiji i Ruandi. Svjetske enciklopedije u nastajanju to uostalom već i bilježe.
Zato, tko s hrvatske političke strane ima pravo spriječiti Sud da raspravi temeljito i o našoj tužbi i donese svoju odluku? Tko ima pravo Hrvatskoj onemogućiti iznošenje dokaza o počinjenju genocida? Tko ima pravo izjednačavati hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, kada je Hrvatska izgubila oko petnaest tisuća građana na svome teritoriju, a Srbija na svome nijednoga? Tko ima pravo na to kada smo rat završili s oko trideset pet tisuća osoba s invaliditetom? Tko ima pravo na to kada nam taje podatke o mjestu pokopa tisuću nestalih? Tko ima pravo na to kada su nam napravili ratnu štetu od četrdesetak milijardi eura, a mi njima u njihovoj državi nismo srušili nijedan krov? Tko ima pravo na to kada su mine nakon rata pobile stotine naših građana, kada je prije samo nekoliko dana poginuo i šezdeseti hrvatski pirotehničar, a s druge strane čizma hrvatskoga vojnika nije ni zagazila u Srbiju kako bi neku minu postavila? Tko u tim okolnostima ima pravo i obraz spominjati troškove sudskoga postupka?
Pa nije to pitanje nekakve privatne građanske parnice, to je pitanje od svjetskoga značenja, i nije samo zbog Hrvata i Hrvatske, nego i zbog budućnosti u kojoj će nove žrtve genocida na primjeru hrvatske tužbe (možda i uspješne) lakše dokazivati istinu o svojoj sudbini. A možda neki budući Staljin, Hitler, Pol Pot ili Milošević ipak razmisle o tome hoće li genocid počiniti ili ne. Zašto zanemariti i tu, idealističku, komponentu?
Povlačenje naše tužbe u interesu je jedino Srbije. Ona je uostalom svoju protutužbu podnijela tek nakon što se Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu, deset godina od podnošenja naše tužbe, nakon mukotrpna argumentiranja naših pravnika. Srbija je činila sve da se Sud proglasi nenadležnim. Mnogi su nas s njihove strane i tada uvjeravali da su u pravu i najavljivali da će se Sud sigurno proglasiti nenadležnim. Da bespotrebno trošimo veliki novac, da nema pobjednika jer svi gube, da je vrijeme za dogovor, i slično. Pokazalo se, ipak, da smo bili u pravu.
Osim toga, povlačenjem tužbe odustali bismo od najjačeg instrumenta za pronalaženje grobova naših nestalih. Naša tužba važna je i zbog zahtjeva za naknadu ratne štete koji sadrži. Kako namiriti štetu ako ne presudom Međunarodnoga suda pravde?
Ostavite, stoga, gospodine Pupovac, politikantske i nestručne procjene o unaprijed izgubljenu procesu. Ostavite na miru i naše pravne stručnjake koji su jednu tešku bitku već dobili, trebaju mir i za ovu, konačnu. Jer, nije istina da će politika rata završiti kada tužba i protutužba budu povučene, kako tvrdite; završit će kada Sud donese pravomoćnu odluku. Osim toga, nemojte nas tjerati da - u slučaju povlačenja tužbe, u što ne vjerujem - moramo organizirati referendum na kojem će Vam građani pokazati što o tome misle’‘, piše tajnik Matice hrvatske.
*****
A što vi kažete na sve ovo?
.(JavaScript must be enabled to view this email address)
(REX)
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak
TAKOĐER STRANAC piše: ''Genocid. Nesumnjivo, po svom značenju, jedna od najružnijih i najstrašnijih riječi. Osobe u čijim se glavama roje i samo primisli o genocidnim ili sličnim idejama, voljela bih držati podalje od sebe. I sama sam početkom devedesetih bila u skupini djece koja su bila prisiljena otići od svoga doma i svojih roditelja te neočekivano i naglo, doslovno preko noći, odrasti. Odgajana sam u uvjerenjima da se uvijek treba opraštati, da ljude ne treba cijeniti po boji kože, pripadnosti nekoj naciji, vjerskim opredjeljenjima, nego po tome kolika je njegova vrijednost kao čovjeka. Rata se vrlo rijetko prisjećam, ne jer su mi sjećanja maglovita, nego jer mi ona donose bujicu emocija od kojih mnoge i ne želim osjećati. U današnjem periodu ludog napretka tehnologije i konstantnog sjedenja za računalom, gdje je najveća preokupacija status na nekoj društvenoj mreži, a živa komunikacija svedena na nužni minimum prepun neartikuliranih fraza, zvučalo bi kao SF prepričati današnjoj djeci da se u nekim gradovima nastava pohađala u skloništima (sjećam se, u cijelom kvartu bilo je nas troje, od jedne čitave škole koja je brojala nekoliko stotina učenika) ili da su se novi izrazi na engleskom i domaća zadaća slušali preko radija. Zvuči ludo, zar ne? E, pa to je bio djelić mog djetinjstva. No, vratimo se vječno vrućoj temi ovih prostora. Odgajali su me da je Bog velik i da smo svi braća i sestre. Ponekad sam se pitala gdje je taj Bog. Ne vjeruju li naša istočna braća u istoga Isusa kao i mi, s razlikom u kalendaru i liturgiji? Zašto je odjednom postalo važno što je moja baka pravoslavne vjere, a do jučer je bilo bitno samo koliko je čovjek? Zašto su mama i tata i mnogi oko mene odjednom pridavali važnost tko ima kakvo ime, prezime, porijeklo? Zašto se u rodbini, pri spomenu neke osobe, pitaju "Je li on naš?" Jesu li mi lagali o tome što je jedino važno kada procjenjujem ljude? Ne, nisu lagali. Samo su bili poneseni, kao i mnogi... Poneseni idejom o tome da je neki X više vrijedan od nekog Y, jer se tako zove, jer je te vjere i jer mu je samim time dano pravo da potlači različitoga od sebe. Nisu lagali kada su rekli da je najvažnije kakav je tko čovjek. To je moj jedini ključ pri odabiru ljudi za koje želim da me okružuju. Imam prijatelje koji su Hrvati, Srbi, Muslimani, koji su raznih vjera, ali i ateisti, agnostici, koji se ne žele izjasniti ni po kojem pitanju... Ljudi za koje su moja vrata otvorena u svako doba dana i noći, s kojima slavim svoje i njihove blagdane i pritom ne brojimo jedni drugima krvna zrnca. Treba li Hrvatska povući tužbu? Mislim da ne. Jasno je tko je bio agresor, a tko žrtva. Naravno da nisu uvijek SVI učinili ovo ili ono (s koje god strane gledamo), ali činjenice su činjenice. Nekih ključnih osoba, koje su "zaslužne" za mnogo zla u ratu, više nema među živima. Pritom mislim na političare koji su krojili sudbinu ovog dijela Balkana početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Imaju sreće što više nisu među nama. A, ako postoji i svijet nakon ovoga, u kojeg su me učili da vjerujem, nije im lako. I nadam se da im nije. Treba otvoreno reći istinu. Treba opraštati, ali ne zauvijek. Kada sam previše opraštala, obično sam ispala budala. Stavimo karte na stol i završimo jednom sa svim tim balkanskim forama. Možda neobično, ali izabrat ću za kraj jedan odličan Gibonnijev stih koji bi mogao poslužiti kao zdrav osvrt na domovinski rat i kao realan pogled na neprijatelja: "Nit' te volim, niti mrzim, ja te samo jasno vidim ovaj put''.''