GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Imao sam priliku tri godine raditi za jednog od brojnih hrvatskih menadžera. Nevjerojatno je uvrnuta ta bratija. Svi su utrenirani poput divljih pasa. Čim postoji problem oni otpuštaju ljude. Nikada ne stvaraju nešto novo, prostor koji će donijeti  dodanu vrijednost i zaposliti ljude. Oni samo uništavaju. Ako pak poduzeću ide dobro onda ljude lupaju lopatama po glavi. Čudesan je taj strah od onih koji ih okružuju, strah da će radnici pomisliti da je do uspjeha došlo njihovom zaslugom. Niti jedan od njih nikada nikome nije rekao hvala, dobro mi radiš, desna si mi ruka, samo tako. Uvjereni su da će ako pokažu i malo emocija prema ljudima oni, svemoćni menadžeri izgubiti na autoritetu. Nažalost, i radnici su u nas čudni. Tihi, preplašeni i uglavnom nespremni boriti se za svoja prava. Dvadeset godina od postanka države nije pokrenut niti jedan pravi štrajk. Iako je potpuno jasno da će nam uskoro uskratiti brojna prava i pretvoriti nas u robote te iste uvrnute bratije, svi šute. U Grčkoj se radnici mlate s policijom, u Parizu seljaci prevrću policijske automobile. Tko zna, možda smo mazohisti. Možda smo se zaljubili u svoje krvnike. Što nas više gaze, mlate i bacaju na cestu to ih mi više volimo.