Tko se sjeća Romana Latkovića?

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Moj dobar poznanik Slobodan Drenovac mi je poslao tekst kojeg nije našao mjesto u nekim redakcijama kamo ga je poslao. Tekst zaslužuje objavu i zato otvaram prostor Romanu Latkoviću. Kolumnist Novog lista Roman Latković, za kojim je 10. siječnja 1996. objavljen komentar tjeralica u Dnevniku HTV-a na račun njegova teksta ''Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator'', nakon učestalih prijetnji i pritisaka, u rujnu napušta Hrvatsku i odlazi u SAD, gdje mu je nakon sedam mjeseci (21. travnja 1997.) dodijeljen politički azil. Time je postao drugi Riječanin, nakon Zvonimira Sablića, koji je dobio politički azil u SAD od proglašenja hrvatske samostalnosti.
''Prošle su godine, u kojoj su i oni koji su do jučer slijepo vjerovali tvornicama medijskih laži i sveprisutnome predsjedniku morali progledati i te se godine, iako je to jasno već jako, jako dugo, napokon nakupila kritična masa koja kazuje što Hrvatska mora činiti u novoj! Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi moraju učiniti sve da se dr. Franjo Tuđman UDALJI s vlasti! Na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, jer Tuđman nas vodi u propast! Iza njegovih se leđa skriva sva bijeda prevaranata i švercera, sva bulumenta kojima odgovara da, pod njegovom zaštitom, rade što god hoće. Da nas ponižavaju, kradu, obmanjuju, sahranjuju i zlobno nam se cere, u jednoj ruci držeći strane putovnice, a s drugom, na srcu, skrivajući fige koje nam u stvarnosti pokazuju''.
Tako pisaše Roman Latković 8. siječnja 1996. godine u slobodoumnoj novini koju je uređivao Veljko Vičević. Taj tekst, tada naslovljen ''Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator'', izazvao je, nakon dvodnevne zadrške, reakciju najmoćnijeg medija, Hrvatske televizije. U svojoj središnjoj informativnoj emisiji, ''Dnevniku'', 10. siječnja 1996. godine, u anonimnom, redakcijskom komentaru, pročitana je, na udarnom mjestu, garnirana fotografijom, potjernica protiv autora teksta i novine koja ga je objavila.
''Bez obzira na sve, Hloverka Novak-Srzić i dalje je ugledna, uvažena i, prema riječima (tadašnjeg) njezinog pretpostavljenog, Mirka Galića, na poseban novčani način motivirana novinarka. Roman Latković, koji je nakon ''redakcijskog komentara HRT-a'' koji su tako sugestivno artikulirale usnice Hloverke Novak-Srzić, dobio u vrlo kratkom vremenu nekoliko stotina prijetnji smrću, bio je prisiljen, spašavajući goli život, zatražiti i dobiti politički azil u Sjedinjenim Državama'', tako je pisao deset godina nakon skandala, naš kolega, sadašnji glavni urednik Novoga lista Branko Mijić.
Rezimirajmo: prije 15 godina jedan je novinar Novog lista, Roman Latković, zbog huškačkog komentara na HTV-u morao potražiti azil u Americi. Hloverka mu je tada pročitala presudu prema kojoj se u njegovim tekstovima ''radi o prizivu političkog kaosa koji u nekoj novoj povijesnoj provaliji može značiti smrt hrvatske države i naroda'', što je tada bio javni poziv na linč. Hloverka Novak Srzić je možda i najveća živuća sramota hrvatskog novinarstva, u dosta ozbiljnoj konkurenciji. No umjesto lustracije doživjela je promociju.

Piše, dakle Drenovac: ''Ne sumnjam da još uvijek ima dosta riječana i građana Lijepe naše koji ga se sjećaju premda je pretežno pao u zaborav, stoga bi podsjetio čitatelje Novog lista na tog našeg američkog azilanta, filmadžiju, novinara, scenariste i pisca osobito mlađu generaciju koja vjerojatno nikada nije ni čula za njega. Koristit ću neke informacije o njemu iz Wikipedije:
O tome se govori u knjizi Kemala Kurspahića Zločin u vremenu najveće gledanosti: Balkanski mediji u ratu i miru (US Institute of Peace Press, 2003) u kojoj je Romanu Latkoviću posvećena pažnja koju bogato zaslužuje: "Roman Latkovic je opservirao da će se ta godina (1997.) pamtiti po konačnom demaskiranju Franje Tuđmana koji vodi zemlju u propast. Latkovicev osvrt zasnivao se na činjenici da je Tudjman koristio svoj imperijalni predsjednički način vladanja radi sprječavanja od opozicije nominiranog gradonačelnika Zagreba da preuzme svoju nadležnost unatoč izbornim rezultatima. „Hrvatska predvođena Tudjmanom svodi se na diktaturu, na mafijaški-tip banana-republike i postaje svima nama zajedno najgora noćna mora“, glasio je Latkovićev komentar. Hrvatska državna televizija (HTV) odmah je uzvratila, objavljujući u vrijeme najveće gledanosti vijesti da su „neke sile personificirane u liku Romana Latkovića skinule svoje maske“ i  valja ih trenutačno uvrstiti u „neprijatelje Hrvatske“. Ubrzo nakon Latkovićevog komentara, vlada upućuje finacijsku policiju u Novi list. 
Komisija pravnika za ljudska prava zastupala je Romana Latkovića u njegovoj borbi da ishodi politički azil u SAD i objavila njegov slučaj u časopisu "Critique'', revija američkog State Departmenta. 
''Spalite ovu kuću: stvaranje i razaranje Jugoslavije'' (Burn this house: the making and unmaking of Yugoslavia)  autorice Jasminke Udovički (profesorice sociologije na Massachusetts College-u i novinara Jamesa Ridgewaya iz Washingtona, izdavač Duke University Press, 2000., iznose neke zanimljive informacije o kolegi Latkoviću, kao i Žurnal južnih slavena Dositej Obradović (The South Slav Journal, izdavač University of Michigan) dok se Mark Thompson također osvrće i na Latkovićev “nepodnošljiv život“ u svojoj knjizi ''Proizvodnja rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini'' (Forging war: the media in Serbia, Croatia, Bosnia and Hercegovina), izdavač University of Luton Press, 1999.
Oblikovanje Evrope (Articulating Europe) Jonasa Frykmana, Petera Niedermullera sa sveučilišta Københavns Universitet imaju jedan dirljiv pasus o još jednom Latkovićevom djelu: ''Bewitching Istria'', gdje navode kratki primjer o ljepoti Latkovićeve proze.
Eto, toliko o Romanu Latkoviću s aspekta Wikipedije. Ali pitamo se kakav je bio način življenja ovog azilanta svih ovih godina. Zamolio sam Romana da mi popuni sve rupe i praznine o kojima ništa nisam znao osim što su o njemu kolale raznorazne priče; ona vrsta priča koje su često tek povod za svakojaka nagađanja i domišljanja, pokušajima da se sastavi bilo što konkretno iz mnoštva nedovoljno pouzdanih ''činjenica'' i govorkanja…

Evo kratke povijesti Romana Latkovića (napominjem da me zamolio da NE BIH volio da tu povijest previše dijelim s drugima, ''nek' se j…, većina njih tamo… hehehe'') pa poštujući njegovu želju, sažeti ću njegovu priču izbacivanjem tipičnu sočnost i ciničnost njegova kazivanja, i izreći samo osnovne informacije.

stekao novce i otišao živjeti u Brazil s namjerom da snimi film BERIMBAU PERDIDO, po svom scenariju; pokralo ga potpuno i uništilo ga financijski (to je duga priča koja mi je poznata); bankrotirao i napustio istočnu obalu USA i krenuo u San Francisco gdje nakratko živi s prijateljicom ''iz davnine'', ali je postala narkomanka; nastupa dulji period beskućništva (iz tog razdoblja nastaju priče o ''ljudima-štakorima'' New York City-a; o projektu od 2 milijuna dolara za okrug Bronx dok je bio beskućnik; o nesporazumu sa FBI-om dok je bio žrtva jedne vješte prijevare…) i još duže razdoblje depresije; međuvremenu izrađuje projekt LA FORCE, o kiparu Armandu Vaillancourta iz Montreala, ali 24 sata pred početka snimanja investitor odustaje; izvlačenje „iz govana“ uz novčanu pomoć od jednog prijatelja; investira novac i puno zarađuje putem dobivene provizije; stradava u Mexicu gdje je otišao da bi bio umjeren u trošenju novca dok je čekao na stan u Santa Monici, to jest da ne plaća $250 po noćenju za hotel u Los Angelesu, on odlazi u Ensenadu gdje je hotel $25 po noćenju. I tu stradava, pa je prisiljen potrošiti preko 60% zarađenog novca na spašavanju noge; u Santa Monici na svom scenariju BLACK MONDAYS radi s profesorom Richardom Walterom. Ima, kako kaže ''pun kofer'' vremena i dosta zbivanja tipa ''tresla se brda, rodio se miš''; novi odlazak u Mexico gdje započinje svakodnevna borba na život i smrt… i još mnogo toga, ali tu ću stati, jer kako Roman kaže i ovo je ''dosta za prožvakati''!

No, da pređem na stvar. Roman je napisao dva izvanredna scenarija: AMERICAN DREAM 2.0 i BLACK MONDAYS koja imaju visoku preporuku Richarda Waltera, profesora na čuvenom sveučilištu UCLA (University of California, Los Angeles), inače je taj profesor i šef katedre za diplomske studije u pisanju scenarija. Studenti tog sveučilišta dominiraju u natječajima i postizavaju ogromnu uspješnost kod prelaska u zajednicu scenarista-profesionalaca. Primjerice, u protekle tri godine njegovi studenti su dobili tri nominacije za Oscara, od kojih su dva osvojena, (a onom studentu koji ga nije osvojio to je bila treća nominacija i bio bi mu to i drugi Oscar). Tu su i deset projekata samo za Speilberga (Jurassic Park I. II. III., Indiana Jones II i III, Rat svjetova, Terminal Munich, Orlovo oko, Nevjerojatne priče.

S druge strane scenarija koji šalju pisci izvan kompleksa sveučilišta redovno prelaze preko deska profesora Waltera. Po njegovim riječima većina tih scenarija su osrednje i drugorazredne vrijednosti, ali izuzetak je scenarij Black Mondays autora Romana Latkovića. Nadalje on kaže: ''Pred nama je izvanredan međunarodni triler koji nas zaokuplja od početka do kraja. Radi se o pokušaju da se manipulira svjetskim financijskim tržištima, i osjeća se ono slatko mreškanje stresa i napetosti koja je karakteristika dobrih filmova''.

Trenutno, Roman Latković želi namaknuti novac za snimanje igranog dokumentarca A TEQUILA WITH GOD. Evo što on sam kaže o tom filmu:

A TEQUILA WITH GOD je nastala izmedju otkotrljanih glava u Tijuani -- ono, jedes huevos rancheros za dorucak, neka buka i galama, decko bjezi, policija ga ubije pucajuci mu u ledja, krv poprska jaja i naljuti me, jer su ovdje puno vaznija jaja (kokosja) zivucih no krvca ubijenih ljudi -- i novonastale, teske bijede, u potpunom ludilu koje se moze opisati, na odgovarajući način: "I live in Hell. What else God can give me?" (Živim u Paklu. Što još mi Bog može dati?)
  
Završit ću ovo pismo molbom da svako tko želi da dođe do realizacije ovog Romanovog filmskog projekta, neka kliknu sljedeći link: http://kck.st/kDmAbW. Radi se o kickstarter-u (nožnom pokretaču motorkotača) ali u online žargonu to je molba za pomoć u stvaranju fonda kako bi se pokrenuo neki projekt (obično umjetnički)''. 
 
Hvala Slobodanu a Romanu srdačan pozdrav od ovog i drugih njegovih poštovalaca kakvih u Istri i ostalim dijelovima Hrvatske, ne sumnjam, ima napretek.

I kao što je to tako lijepo izrekao književnik, novinar i kolumnist Roman Latković: ''Život ide dalje i kada nas jedva čujni ton, na rubu jecaja, tih, kao vapaj malene morske zvijezdice dok zaziva velika Antaresa, na samoj granici sluha i mašte….'', pozove u, svejedno, Grožnjan, Motovun ili na Pietrapelosu, da bismo oživjeli povijest i ''udahnuli'' njezinim sudionicima život trebamo samo – čuti i oćutjeti.

d.pilsel@zamir.net

(REX)