DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti... U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar, napisao je protestanski (luteranski) doktor teologije i mučenik nacističkog režima Dietrich Bonhoeffer. Neki se ljudi rađaju glupima, neki sami uspiju postati glupani, a nekima glupost nametnu drugi. No, većina glupana nije glupa zbog nečeg što su im uradili njihovi preci ili njihovi suvremenici. Svoju glupost oni postižu vlastitim snagama. Za te se ljude može doista u pravom smislu riječi kazati da od sebe prave budale. Tu u prvom redu spadaju oni pretjeranci koji su skloni da postignu savršenstvo: težeći za savršenstvom, oni od sebe prave savršene budale. Naravno, oni su posljednji koji će to uvidjeti, a drugim je ljudima mrska sama pomisao da im to kažu. Jer, ne znati da ste glupi naprosto je divno.
Glupost - fenomen koji se pojavljuje u tako širokoj lepezi oblika kao što su taština, ponos, lakovjernost, strah, predrasuda - jedna je od glavnih meta satiričara, podsjeća nas Tabori, a onda dodaje: »Ali ona je potpuno sposobna da bez ikakve štete podnese milijun punih pogodaka.« Tabori je propustio spomenuti, valjda zato što je očita, činjenicu da bi satiričari ostali bez kruha kad bi kojim slučajem glupost iščezla iz ovog svijeta.
U knjizi pod naslovom »Povijest ljudske gluposti« Paul Tabori navodi »da Rogetov Thesaurus (cuvena engleska zbirka sinonima) posvećuje šest stupaca glagolima, imenicama i pridjevima koji su u vezi s glupošću«, a ono što je u vezi s pameću stane na manje od jednog stupca... Ona živi i danas i živjet će vječno, dično i trijumfalno. Jer, kako je rekao Schiller, protiv gluposti se i bogovi zaludu bore. »Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno«, piše D. Bonhoeffer. Imajući ovo u vidu, ozbiljnu raspravu o (ne)vrijeđanju predsjednika Mesića na stranicama »Glasa Koncila« s raznoraznim Miklenićima unaprijed treba odstraniti, i pažnju posvetiti njihovomu diskursu predrasude i gluposti. Tek toliko da im se odredi volumen.
Glavni urednik »Glasa Koncila« i kaptolski kanonik Ivan Miklenić je prvo proglasio aktualnog šefa države veleizdajnikom, pa kada je vidio da to prolazi još ga nazvao i psihički sumnjivom osobom. Ali to nije pobjeda ni njega ni dijela klera u ime kojeg progovara. To je poraz laičke, liberalne Hrvatske, koja mirno gleda kako se crkveni jastrebovi ostrvljuju na Mesića. Ta se javnost, kako primjećuje kolega Marinko Čulić, ne osuđuje ni zucnuti da je klerikalizacija zemlje odavno prerasla u bolesno stanje, još manje da s koncilskog motrišta to nije nimalo zdravo ni za samu Crkvu.
Na Miklenićeve opaske (da nije nikada uvrijedio niti kanio vrijeđati hrvatskog predsjednika, a napisao je i da je šef države zabio naciji nož u leđa) moguće se osvrnuti samo u diskursu Taborieve klasifikacije o općoj i djelomičnoj gluposti. Istina, druga rubrika u ovom će slučaju ostati nepopunjena, jer ni uz najbolju volju - čak ni da mu se progleda kroz prste - gotovo ništa od onoga što je rekao ne može se izvaditi iz konteksta opće gluposti.
Sve to ne bi imalo nikakvu važnost - kaže Tabori - kad bi glupani bili štetni samo za sebe a ne i za druge, ali glupost je čovjekovo najubojitije oružje, njegova najrazornija počast, ona je njegov najskuplji luksuz... Dokle god to ne prelazi okvire novinskih stupaca ili seoskih sajmova i proštenja, mi se možemo nadmeno i tolerantno smješkati.
Miklenićeve i druge klerikalne (biskupske) invektive samo potvrđuju pravilo koje je odavno iskliznulo iz sfere racionalnosti i objašnjivo je jedino ljudskom glupošću u sprezi sa zlom. »Pri tome je«, kaže Bonhoeffer, »glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan«. Da nije tako, upravo bi Mesićeva politika danas poslužila kao papir za znanstvenu diskusiju, kao neka vrsta terapije u ime budućnosti i »prava na život u istini« (Vaclav Havel).
A sada, o još jednom predmetu mnogostruke gluposti. Zahtjev Stipe Mesića da se prekine s praksom isticanja vjerskih simbola u javnim institucijama, da se - na primjer - raspela maknu iz vojarni, policija, sudova, općina, itd, sigurno je legalan, vjerojatno i legitiman poticaj za raspravu u mjerodavnim ambijentima, ali čini mi se da je to samo ljetna galama a ne, ono što se trebalo dogoditi u proteklih devet i pol godina njegova mandata, suvisla rasprava o načinu provođenja članaka 40. i 41. Ustava RH koji jamče slobodu savjesti i vjeroispovjesti kao i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja te, ništa manje važno načelo, da su sve vjerske zajednice jednake i odvojene od države.
Naime, valja se pitati zašto je Mesić čekao sve te godine? Tu se ne slažem s kolegom Čulićem jer, istina je, Mesić od početka ima jasan stav o položaju vjerskih zajednica u društvu ali nema i jasnu politiku. Drugo, Mesić je s tom idejom istupio neposredno pošto ga je neprincipijelno izvrijeđao uvodničar »Glasa Koncila« (u komentaru koji je objavljen prije dva mjeseca!) i pošto se titular nakladnika tog tjednika, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, oglušio o Mesićev zahtjev da se ogradi od uvrede koju je njegov namještenik uputio Mesiću kao osobi, a koju je Mesić shvatio kao uvredu institucije.
Mesiću su u svojim propovjedima na blagdan Velike Gospe odgovorili mnogi (nad)biskupi optužujući ga, manje ili više izravno, da je on taj koji krši Ustav pošto negira pravo Katolička crkve na javno djelovanje, optužba koja je nepravedna i netočna jer to se Mesiću ne može imputirati.
Po srijedi je stari konflikt između hrvatskog predsjednika i crkvene katoličke hijerarhije koja je ljuta na Mesića zbog toga što ima manjak patriotizma dok Mesić episkopatu kao otegotnu okolnost nabraja višak nacionalističkog naboja u nastupima u kojima se događalo i to da kler otvoreno navija za HDZ a protiv SDP-a.
Mesiću se znalo dogoditi da odista zaboravi što o pravu na javno djelovanje piše u dokumentima Drugog vatikanskog sabora. U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, koji je polazni i obvezujući za sve članove Crkve, ističe se »da Crkva ne djeluje politički« ali »da biskupi mogu izražavati svoje mišljenje i sa svrhom da zakoni budu izmijenjeni i poboljšani«.
Zašto dolazi do česte zloupotrebe ovog principa od strane članova klera? U pitanju je krivo življena politika. Iracionalno, čuvstveno, nerazborito, isključivo, fanatizirano, zatvoreno, neumjereno, nepovjerljivo i nekolegijalno držanje hrvatskog katoličkog klera dovodi HBK i golemo tijelo vjernika da ustraje u stavu s kojim se ne može baš ništa dobro postići doli stalno izazivati neprekidne sukobe. Kao i ovaj najnoviji na relaciji Pantovčak-Kaptol. Ono što Mesić misli a ne zna točno izraziti jest slijedeće: kad vjerska istina ostaje bez posredovanja opraštanja i pomirenja, onda vjera nužno postaje ideologija, ružna politizacija. Ili ono što nas svakodnevno muči: teror ljudske gluposti.