GASTERBAJTER 291
Piše: Gordan Stojić
2000, mi se zauvijek okrenuo želudac od naših vrlih deklariranih ljevičara. Radio sam na HRT-u, ispratio raznorazne tajne agente iz kvote HDZ-ovskih uhljeba i ponadao se da dolazi novo doba. Jer dečki s ljevice nam rekoše da oni vole sve ljude i da su se do zadnje kapi krvi spremni boriti za sposobne i pametne. A onda je krenulo. Prigrabili su urednička mjesta, podijelili si velike plaće, doveli svoje lajetave ženetine, glupave ljubavnice i nepismene ljubavnike i dokazali nam da ova zemlja nema budućnosti. Budimo sasvim iskreni, sjećate li se novinarstva u Račanovoj eri? I budite sasvim iskreni, da li to razdoblje pamtite kao sjajno, novinarski potentno, istinoljubivo i pravdoljubivo? Kladim se da ne. Bila je riječ naprosto o pohlepnim seratorima. Dakle istim onakvim kakvi su i prljavi desničari što su se desnom držali za srca pri sviranju himne, a lijevom krali. Sve je to bila ista bratija. Umrežena, beskrupulozna, bezosjećajna, nemoralna.

Desetak godina kasnije opet smo tim ljevičarima dali vlast. Jer da oni vole sve ljude i da će se do zadnje kapi krvi boriti za sposobne i pametne. Oprostite dame i gospodo, ali meni sve ovo liči na sveopći krah. Tko se od njih pobrinuo da nama bude bolje, razmišljao o masi nezaposlenih i ovršenih? Grupica onih koji nikada u životu nisu odradili ni dana u realnom sektoru iz partijskih ureda jurnuše po Saboru i Vladi. Plaćice, automobilčeki, smartfonovi, dnevnice, divota. U Puli gdje trenutno boravim vlada očaj. Dobro, znam da su ljudi u nas skloni sveopćoj kuknjavi, ali je jasno da ih je turistički neuspjeh prenerazio. I pitaju se što sad? Jer nekako smo navikli da nas ta čudna i nepouzdana ekonomska grana vadi iz dreka. Ovisimo o kiši, suncu, cvjetanju mora, čak i o zlovolji nekog konobara koji je u stanju gosta lupiti po njonji. Ništa dame i gospodo. Ako se nastavi ovakva sezona, mi ćemo u desetom mjesecu proglasiti državni bankrot. Tad ćemo napokon doznati i koliko smo zaduženi i tko će u jedanaestom mjesecu gomili državnih uhljeba dati plaću.Ja sasvim sigurno neću jer sam sedam godina na burzi.

Imam jednog solidnog druga tu u Puli. Prije tri dana pozvan sam u društvo koje je slavilo Bajram. Društvo kao društvo, malo se pilo i malo više jelo. I kaže meni moj drugar kad sam odustao. Dragi moj, pojedi, jer možda već sutra nitko od nas neće imati što za jesti. Ali nemoj žaliti. Neka sve propadne, neka nas poharaju kiše i pijavice, neka nam se krov kuće sruši na glavu. Ali neka napokon prestane ovaj užas jer bolje je da krenemo iz početka nego da iz dana u dan prolazimo ovu agoniju. Reče to čovjek, izvadi partijsku knjižicu jedne vrle ljevičarske stranke i baci ju u prljavu pepeljaru.