LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Trčali smo tog srpanjskog dana 1992. godine dana Zlaja   Arslanagić - “Crvena jabuka” i ja kao ludi. Činilo nam se, milimetar ispred snajperskih zrna što su  praštala oko  ušiju. Bacili smo se naglavačke u neki od haustora u ondašnjoj Ulici Kralja Tomislava. Zadihani i oznojeni nismo mogli doći do rijeci. Srce samo sto ne iskoči, a u očima nam strah do kosti.
- Uh dobro je, Paja, ovo je moja raja. Još koji haustor pa smo kod mene kući. Proći ćemo kroz dvorišta, znam ti ja ovdje svaku tarabu - smirivao je Zlaja.
A samo smo kojih desetak minuta ranije bili smo u podrumu Šahovskog kluba “Bosna” i uživali dok su  Kemal Monteno i on pjevali ondašnji Zlajin hit “Nekako s proljeća”. Zaboravili smo tada  na rat, granate, snajpere, nestanak vode, struje. Odnekud se stvorila i flaša brlje, rakije napravljene najmanje od šljiva,jabuka ili krušaka, koja nam je  legla kao najbolji” “čivas”… Dok smo šćućureni dolazili k sebi, pitao sa, se šta mi bi   da napustim sigurnost   ”šahovskog” podruma. Mogao sam još ostati, još je bilo brlje,a i dobre raje. Smijali smo se do iznemoglosti. A, kažu obično poslije smijeha dolaze suze. Da li im je sada vrijeme, da li će me nešto strefiti,ili ću se još jednom uspjeti dovuci do svoje kuće i  pokazati onima sto nas šicaju, zna se, šta…
- Hoćemo li - prekinu me ondašnji najtiražniji jugoslovenski rock - skladatelj..
- Stani, ba, Zlaja, da se još  malo ispušem, ipak sam ja stariji koju godinu - izvlačim se.
- Sta godinu, desetljeća, matori - smiješka se plavokosi idol ondašnjih šiparica.
- OK, idemo!
Povede me ka nekom podrumu, malom razbijenom prozoru. Jedva smo se provukli. Dočeka nas veliko, prostrano dvorište, sa asfaltiranim dječjim igralištem. Nalazilo se točno u sredini kvarta, okruženo visokim zgradama. Pomislih, uh dobro je, nema sigurnijeg mjesta. Poslije paničnog bijega sada smo se  mangupski slobodno lijeno vukli preko igrališta. Po okolnim prozorima bilo je dosta poznatih lica, sto su nam šeretski dobacivali:
- Zlaja i Paja se malo sklonili u nasu avliju. Znaju oni gdje je najsigurnije u epicentru Sarajeva Zajebancija gotovo nije ni prestala kada grunu prvo u krov zgrade s naše desne strane. Sekund,dvije još nekoliko udara granata. Žarko julsko sunce zamijenila je prašnjava tama, krhotine sto lete na sve strane, jauci ljudi na prozorima i naše bezglavo bacanje po asfaltu. Dopuzali smo  do nekog kanala, zaronili u tone smeća i paralizirani od straha čekali nove plotune smrti.U  danima ratnim najviše sam mrzio tišinu poslije eksplozija. Ona je bila zvuk smrti sto visi nad glavama. Koga ce sudbina odabrati? Nisam vjernik pa sam se nadao da za mene ne vrijedi ona - Bog bira najbolje. Daleko sam ja od najboljeg.
Uplašeno tijelo polagano se smirivalo.Već sam se usuđivao da pomalo dižem glavu.Zlaja je još ležao i panično pokazivao rukom da  ponovo zaronim u prljavštinu koja mi je ulijevala čistoću najsigurnijeg zaklona. Ma, nije to trajalo dugo. Luda glava se ponovo dizala, uplašeno šarala  očima po brisanom prostoru  ispred nas. Već sam u mislio čuo  155-ice kako fijuču i  s atomskom snagom  ljudska tijela i zgrade pretvaraju u prah.
I onda sam se sjetio - pred mojim zatvorenim očima počeo se odmotavati najljepši film. Bio sam u ovom istom dvorištu ranih šezdesetih, bio sam jedan od glumaca-statista u nikad viđenom dječjem filmu ”Suđenja mačku Brnji”. Došli jednog dana neke čike u nasu školu ”Slaviša Vajner Čiča” na Marijin  Dvoru i pitali - djeco ko hoće da bude glumac. Odmah sam digao ruku, jer znao sam dok glumiš nema škole, a to je najvažnije.
Povelo je nas dvadesetak u ovo dvorište koje  je tada bilo okićeno filmskim dekorom,kamerama,reflektorima i slatkim malim glumicama. Među njima  mojim drugarima i meni najviše  se sviđala Svjetlana Knežević, danas glumica u Beogradu i žena  legendarnog maga scene Miše Janketića. I ona je išla s nama u   školu na marindvorskoj livadi. Bila je odlikašica, balerina i mala glumica - početnica. Najviše od svega kod nje nas je privlačilo sto se znala tuči kao najjači dječaci. Kada te ona opali zvoni ti tri dana, a za šljivu na licu drugima govoriš da si je zaradio padom s bicikla.
Bili smo glumci u ovom dvorištu sadašnjeg pakla nekoliko mjeseci . Svakog dana smo dolazili oko osam. Čekali na red kod šminkerice do devet,deset i onda zatamnjenih lica, kao da smo upravo stigli sa sunčanja u Puli, cijeli dan slušali sve dosadnijeg čiku-reditelja. Na njegove komande brzo zaboraviš kada dobiješ užinu i veliki komad čokolade. Love nije bilo,ali zato ni škole. Svakog dana s našminkanim licem  vračao sam se ponosan kao paun u nasu Istarsku, ulicu u kojoj sam se rodio i odrastao. Ništa nisam govorio, a svi su znali da sam glumac.Sa šminkom  sam odlazio i u krevet, pa onda ponovo sutra u red za novu glumačku farbu.Nisam je ni pokušavao skidati kao sto to  čine pravi glumci.
_ Hej, ne spavaj! _ trznu me Zlaja.
Uh, sto sam ga u tom trenutku mrzio, bas kao one sto su  gađali cijelom serijom najubojitijeg oružanog arsenala.
Opet smo trčali kao ludi do njegovog haustora. Uletjesmo među gomilu ljudi sto se tu skrila. Po našim smećem našminkanim licima znali su da nismo glumci, nego jadnici sto su još jednog sarajevskog ratnog dana pobijedili smrt.