LETEĆI HOLANDEZ
Pište: Pavle Pavlović
Tek sada znam koliko je Volt Dizni pogriješio što se dao zalediti i potom za dvije ili tri stotine godina ponovo odmrznuti. Bit će mu gore nego meni ovih dana na splitskim Prokurativama. Nije me bilo dvadeset i kusur ljeta i kao da sam pao s Marsa. Osjećao sam se kao starac u nekom festivalskom vrtiću što izgubljeno i senilno uplašenim pogledom traži poznata lica, a ona nikako da naiđu…
Možda bi ponovni susret sa Festivalom na kojem sam bio stalni inventar izgledao drukčije da sam bio pripremljen. Ovako najbliži su me za šezdeseti rođendan častili izletom iz Makarske u Split i najavom da idemo na otvaranje nekog novog kasina. Umjesto za ruletom našao sam se u prostoru  koji je u trenu upalio vulkan uspomena, radosti i žalosti. Blještava festivalska pozornica meteorskom brzinom vraćala je u dane prošle i vesele ćakule sa Zdenkom Runjićem, Momčilom Popadićem, Vicom Vukovom, Tomom Bebićem, Borisom i Dinom Dvornikom, Nikicom Kalođerom… Hej stani, zakoči Pavloviću, srce će da ti pukne od uzbuđenja i tuge! Uhvatio me neki stid što sam živ, a svi ovi moji dragi  – na putu bez povratka odavde do vječnosti.
Onda sam ugledao lice diretura. Nenad Ninčević, dobio je samo koji kilogram više od našeg posljednjeg susreta nekog ljeta pred rat. Sjećam se bio sam mu i na vjenčanju, a nedavno čitam da je već djed. Od stidljivog momka, što se skrivao iza svog sastava “Tuti fruti” izrastao je u autorsku ikonu hrvatske estrade.  Još od onih “pionirskih” glazbenih dana započela je nekakva čudna utakmica između Tončija Huljića i njega. Uvijek su bili prijatelji, ali su ih drugi činili konkurentima.  Zato sam i prišao ovako:
- Oprostite jeste li vi Tonči Huljić ?
- Ne, gospodine, pogriješili ste!
- Čudno, baš ličite na njega, samo ste nešto deblji – uporan sam.
- Ma, jebate, jesi to ti?!
Naravno, što drugo nego zagrljali i poljupci. Poslije i primjedba:
- Ništa se nisi promijenio?
- Kako nisam?  Uspio sam sa provokacijom, a ti nisi odmah skužio...
- Hej, čovječe znaš li ti koliko je godina prošlo, a koliko mi se samo faca vrti na mom festivalu...
Onda netko iza lđja u tipičnom sarajevskom stilu :
- Stipu ga nime, matereti!
Glas koji se nikada ne zaboravlja. Moj dragi jaran Kemica Monteno. Negativ, kao što sam i sam.
- Jebote, koliko sam puta bio u toj tvojoj Nizozemskoj, pitao raju za tebe, a tebe nigdje.
Srećom bila je retrospektivna noć kada su se vrtile pjesme koje su obilježile pet desetljeća najpoznatijeg lako glazbenog festivala na nekadašnjim prostorima. Mogli smo se opustiti uz emocije koje su donosile nikada zaboravljene note i glasovi. Zaredale su runde, dakako,
Poslije sam išao iza scène da vidim još neke iz generacija koje se pamte. Ljubio sam ruku dragoj teta Ani Zubović, te Zdenki Vučković Tereza Kesovija  mi je umakla za koji minut. Rasplakala je prije toga cijelo gledalište sa divnom premijernom pjesmom drugara Nenada Vilovića  o svim onim kojih više nema na sceni ili u kuloarima Splitskog festivala.
Onda najaviše najpučkiju pjesmu svih Prokurativa -  Runjićevu “Nadalinu”.  Očekujem Olivera, drago mi je što ću ga ponovo vidjeti nakon onih naših besanih vinskih noći na palubama jedrenjaka “Calypso”, kad ono “sveti” Pero Panjković.Kada smo nekada zajedno drmali po šankovima splitskih pjaca zvali su nas sveti Petar i Pavle. Pero je najbolji čovjek kojeg možete upoznati. Desetljećima je ikona splitskih nota i dalmatinskih ljetnih terasa. Sa svojim “Delfinima” je sve do 43. godine zavodio curice i onda po «stare dane» odlučio da baci sidro. Poslije zagrljaja dugog za nezaborav ponovo je startao dvojac sveti Petar i Pavle. Ovog puta svaka čaša rujnog vina bila je začinjena  ponosnim pokazivanjem fotografije Perine 12 godišnje kćerke.
- Koliko je sati – odjednom  upita?
- Skoro će tri ujutro – odgovaram’
- E, još nije kasno – reče i prihvati se mobilnog.  Probudio je pola Splita da javi našim starim zajedničkim prijateljima da sam još živ i da me rat nije uništio. Ako nisu sarajevski snajperi, hoće ova barazna vinska artiljerija  što je na trulom Zapadu ne poznaju i na koju sam već pomalo zaboravio.
  - Hej vas dvojica,  ne ide vino bez pršuta – zvoni veseli ženski glas. Zorica Kondža nikada ljepša. Nisu stari uzalud govorili da žena postaje ljepoticom ako rađa sinova. Kod Zore i njenog Joška Banova, poznatog splitskog skladatelja “našlo” ih se trojica. Prvom je 23, već je i sam glazbenik, drugom 17 i trećem sedam. Što bi se reklo, najmlađe je za trknuti u dućan.
- E, moji prijatelji, valja meni ponovo u prvi razred – kao da se žali Zora spremajući mezimca za školu…
Neće se ove divne splitske noći lako zaboraviti. Osjećao sam se kao da sam ponovo oživio, ponovo pronasao davno izgubljene prijatelje. Sve ih je manje i sa strahom se pitam koji će od nas do sljedećeg susreta zauvijek partiti?!