GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Znam da ovakvi tekstovi nisu popularni niti izazivaju sveopće klicanje masa. Riječ je o Draganu Paravinji. Mutnom, premda ne i neinteligentnom tipu, narcisoidnom, lažljivo prevarantskom silovateljskom smradu. Sve to su nalazi sudskih vještaka. Ali i on ima ljudska prava. Ne želim se baviti kvalitetom policijske istrage niti sam besćutan prema obitelji Antonije Bilić. Kao i svaki čovjek vapim do neba da ubojica bude kažnjen. Ali ne pod cijenu da sam uspaljeno spreman paliti lomaču, kruniti nekoga užarenom krunom i tražiti da ga javno rastrgaju vezanog za konje. U medijima je Paravinja već bio osuđen iako se znalo da tijela nema. Utoliko i nije moglo biti dokazana da je silovao pa ubio. Sutkinja je popustila pod diktatom razjarene mase. Povjerovala je patološkom lažljivcu koji je crtao karte zbog kojih su isušivali jezero. I rebnula mu četrdeset godina. Sad su svi u šoku kad je Vrhovni sud naredio novo suđenje. I što je najgore po obitelj Bilić, sudski patolog kaže da je tijelo nađeno godinu i pol kasnije bilo u takvom stanju da nije moguće utvrditi silovanje. Dakle, uspaljena javnost treba se pripremiti da je moguće da Paravinja dobije puno blažu kaznu. Pustimo emocije, tako je po zakonu. A zakon vrijedi za sve, mene, tebe, Paravinju.

Ovih sam dana ostao zapanjen i na reakcije nekih o predstavi Aleksandra Zec. Svi znamo za taj slučaj. Ali kad je pretočen u kazališnu predstavu javili su se ljudi koji ne razlikuju dobro od zla. Odjednom su počeli pričati o našoj i njihovoj djeci. I što je još strašnije, ispalo je da dvanaestogodišnja Aleksandra ubijena metkom u potiljak i bačena u jamu sa smećem vrijedi manje jer nije Hrvatica. Dapače, Srpkinja je. Istina, živjela je u Zagrebu i ubijena jer su se smradovi uplašili da je vidjela ono što oni ne žele. A vidjela je ubojstvo svoga oca. Nekima je očito palo na pamet da bi Aleksandra trebala imati manja prava, odnosno da njezino podlo i dramatično ubojstvo ne bi trebalo toliko spominjati jer su u ratu stradala brojna hrvatska djeca. Opet ne govorim o emocijama, jadu ljudi koji su izgubili djecu. Govorim o tome da nitko nije zaslužio biti ubijen na takav način.  Ali kažem, mi govorimo o zakonima i pravdi. Kriv je onaj kome se to dokaže, a žrtva iako mrtva ima pravo na hajdemo reći, posmrtnu osvetu. Ali po važećim zakonima, a ne logikom linča.

Javno kažem, nije u redu, pa ma koliko me netko možda i mrzio, uskratiti prava Paravinji i reći da je silovao ako se to ne može dokazati. Pogotovo jer tip nije normalan, ima poremećaj, stalno laže, a i tvrdi da su ga u Bosni tukli pa da je zbog toga priznao. Aleksandra Zec u ime opće pravde mora od nas imati sućut i ne možemo negirati monstruoznost zločina koji je nad njom počinjen. Isto važi i za male Hrvatiće koje je netko za vrijeme rata ubijao aviobombama. Isto važi i za židovsku djecu koja su prije ponešto desetljeća odvezena u logore i u smrt, male Rome i sve ostale. Da bismo imali normalan svijet i u njemu sigurnost, svatko ima prava i obveze. Svi moramo biti isti, svi moramo dobiti svoja prava. Ako to uskratimo bilo kome, ludom Paravinji ili Srpkinji Aleksandri, ako budemo slijegali ramenima jer su došli po druge, a mi nismo oni, sjetite se slavne njemačke pjesmice. Došli su po ove, one, one tamo, a ja sam šutio. A kad su došli po mene, više nije bilo nikoga da digne glas. (REx)