STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Sjedim jučer u prekrasno sunčano subotnje podne na Valkanama u društvu dvije šarmantne dame i pijuckam “Nikšićko pivo”. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put pio, ali dobrog je okusa. Samnom su za stolom Magda Vodopija, direktorica “Sajma knjiga” i Mladenka Batelić, šefica agencije “Mara”. Dugo se nismo vidjeli i ispričali pa je ovo bila prilika za trač­party.Teme, naravno, nezaobilazne i svakojake: vesela situacija u žalosnom “Glasu Istre”, tužne sudbine teta prodavačica u njihovim kioscima i “Puljanci”, neuvjerljiva vlast i jalova oporba u Puli, minusi i plusevi “Istra inspirita”, hvalospjevi gladijatorskim igrama u Areni, izbor direktorice pulskog Filmskog festivala, analiza lika i djela ljubitelja umjetnosti Alberta Faggiana, velika zarada na ruskoj turneji Mirka Cetinskog, baka Langer i njegov obračun s bukom oko Valkana i vodstva
IDS­a, turneja euro­somaliera Nine Jakovčića u gostima kod dva oka u glavi ­ Vučića i Đukanovića, te intelektualni rad zagrebačko­dubrovačke agencije “Manjgura” sa čelništvom IDS-a, grada Pule, te medijsko opismenjavanje pročelnika i direktora gradskih i komunalnih poduzeća. I tako dalje i sve tome slično...Pričama nikad kraja, a teme se nametale same od sebe...

   Naravno da vam ne mogu otkriti koga smo sve hvalili,a koga kritizirali, ali smo zajednički zaključili da današnjih 90 posto biznismena, privrednika, javnih radnika i medijskih djelatnika u ona “crna socijalistička vremena” ne bi svojim šefovima nosili ni kavu. Osim ako nisu po struci konobari, pa su silom prilika postali šefovi kabineta ili glasnogovornici političkih lidera i čelnika gradova, za nekakve skromne plaćice od desetak tisućica kuna. Pitaju me dame što neke svoje
mudre savjete i pametne ideje koje osmislim ili čujem po gradu ne prenesem gradonačelniku Pule Borisu Miletiću, kada sam već s njim, kakti – jako dobar. Odgovaram im da ga jako dugo nisam vidio i da ja ne sudjelujem u njegovom salonskom i štreberskom novinarskom druženju tipa “S gradonačelnikom na kavi”.

   Naime, ja sam vuk samotnjak i konkretan tip, pa više volim bogatu trpezu i raskošnu tekuću problematiku, jer mi onda misli, prijedlozi i ideje frcaju kao po tekućoj traci. Znam, doduše, da za taj posao postoje specijalizirane medijske agencije, koje uz dim i maglu, nude političarima kvalitetan odnos s javnošću. Ali, ja sam više intiman tip...uz maneštru, njoke, divljač, pršut, odojka na ražnju, janjetinu ispod peke..

   Evo, tako se, recimo sa prvim čovjekom Pule dogovaram već godinu dana da zasjednemo kao ljudi. Imao bih ga zaista štošta za pitati. I “on the records”, a bogami i ­ “off the records”. I privatno i službeno. I zvanično i nezvanično. I taman kad smo se prije tri mjeseca dogovorili, neki me prokleti iznenadan i neodgodivi posao, na dan dogovora spriječio i nije došlo do našeg susreta. Pa sam gradonačelniku morao “dati nogu” i odbiti njegov poziv na ručak. Na što se on mangupski nasmijao i rekao da ga nitko nikada u životu nije odbio. Rekoh mu neka bude sretan, jer šta bi tek onda bilo da sam – žena?!?

   U svakom slučaju kvalitetni i jestivi pregovori između prvog čovjeka grada i šefa najpopularnije istarske stranke i moje spisateljske malenkosti i čovjeka s vizijom ­ traju i dalje. Očekuje se skora realizacija ideje “S gradonačelnikom na ručku”. Do tada za moje i njegove fanove i sve one koji nas jako vole, tek požutjela fotografija prošloljetne degustacije pedoča. Čije su temeljito obrađene i isisane ljušture odavno zaplovile dubinama plavog Jadrana...