ZABAVNA KNJIGA KOJU SVAKAKO TREBATE PROČITATI
Razgovarali smo s Rujanom Jeger uoči prezentacije knjige ''Bez dlake na jeziku – o psima i ljudima'' koja će se održati u Puli 25. travnja u 18.30 sati u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc u Puli.

Tko je Rujana Jeger, feministica i sexologinja ili žena koja obožava svoj mir sa psima?

- Haha, seksologinja naravno da ne - seksologija je grana psihologije, a ja nisam studirala psihologiju, ma kako dobro poznavala ljudsku psihu. Da smo u srednjem vijeku (oprostite, ali diplomirala sam arheologiju pa uvijek imam takvu neku vremenski pomaknutu perspektivu), bila bih neka "mudra baba Rujka" - tako sam jednom i odgovorila na jedno od pitanja u mojoj bivšoj rubrici Seksomat na tportalu. Bila bih stara, izborana, sijeda i bezuba vještica koja bi iz iskustva pomagala mladim djevama. A pošto sam svakako feministkinja, vjerojatno bih završila i na lomači....a da volim i cijenim svoj mir s psima, volim iznad svega! Doza šetnje s psima dnevno je meni kao narkićima obavezni fiks!

Knjiga Bez dlake na jeziku – o psima i ljudima je jako zanimljiva, puna konkretnih savjeta i informacija, koliko ste je spremali?

- Otprilike tokom godinu dana - ključne prve godine u životu jednog psa, moje Parson Russel terijerice Joy. Dobila sam na dar knjigu o tim psima na njemačkom i u početku sam bila uvjerena da sam zaboravila jezik, jer mi čitanje baš nije glatko išlo. A zatim sam shvatila da mi je ta knjiga (i mnoge druge na koje sam naišla jer sam tada krenula tragati
za nekom knjigom koja bi zadovoljila moje kriterije) naprosto dosadno pisana! Poželjela sam pročitati neku životnu knjigu, duhovitu, ali i iskrenu kada se radi o nekim "problemima" ili bolje rečeno, fenomenima koje život s psom podrazumijeva, a da ipak sadrži i konkretne savjete. Nisam našla takvu, pa sam poželjela nešto takvo napisati. Počela sam kada je Joy imala dva mjeseca, tako da budem u toku s tim najgorim razdobljem kada stvarno ništa drugo ne radite nego brišete mokraću i drekiće po kući i vičete NE; NE; FUJ; NE!!! To sam sve bila zaboravila jer mi je zadnja kujica doživjela preko 18 godina - sada mi je ipak žao da nisam bila informativnija kod poglavlja o starim psima, ali ta mi je tema bila strašno tužna pa ljudima uvijek kažem da to poglavlje ("Ide vrijeme, dođe rok") ne čitaju. I lektor je plakao, dam se kladiti :)

Vlasnici pasa su „posebna skupina ljudi“ koji se vole družiti zajedno, slažete li se s time?

- Baš kao i u svakoj društvenoj skupini, i među vlasnicima pasa ima onih koji druženja vole i onih koji ne vole - ne mislim da je više ovih ili onih. Osobno sam imala razne faze, ali najčešće ne volim stajati u parku i razgovarati jer to nije aktivna šetnja pa nije baš idealna za psa. Ali ovisi i zašto imate psa - za neke je ljude on svakako način da se približe drugima. Za mene je to način da se krećem po prirodi jer inače mrzim sport, dok prirodu volim, ali svakako bez psa ne bih upola toliko šetala, a pogotovo ne po snijegu ili blatu i hladnoći - a sada smatram da svako godišnje doba ima svoje čari. Naravno, ima situacija kada bih se radije valjala po krevetu i čitala knjigu, ali pošto sam vrlo nedisciplinirana po prirodi, a psi vole i trebaju red - to je način da se i ja dovedem u donekle disciplinirano stanje.

Zašto jedan, a zašto dva kućna ljubimca?

- Pa, ako razgovaramo o kućnim ljubimcima, možda netko želi i treba psa i mačku, ili pticu i ribicu, zašto ne??? Dok im može pružiti brigu i njegu kakvu trebaju, a time nikoga ne ometa ili ugrožava, neka ih ima i deset. Ako govorimo o psima, psi su vrsta životinje koja živi u društvenim skupinama i smatram da je za njih bolje kada imaju društvo. Meni je kao vlasnici lakše imati dva, pa čak i tri psa nego jednoga. Za početak, mlađi pas uči mnoge stvari od starijega tako da je s njim obično nešto manje posla. Zatim, prati starijega i manje je sklon pobjeći za nekim trećim psom, odnosno trčati okolo u potrazi za društvom, samim time - ne moram tragati za ljudima koji mi odgovaraju kako bi se naši psi međusobno poigrali jer se dva već jako dobro mogu i sami zabaviti, a ako imate tri - nitko drugi vam nije niti potreban za učinkovitu šetnju. Izmoriti ćete se i vi i psi.

Kastracija da ili ne, posebice mislim na ulične pse?

- S obzirom da su ljudi neodgovorni i prema vlastitom životu, smatram da je bolje da svoje životinje kastriraju nego da neodgovorno puste da se razmnožavaju a onda problem "rješavaju" srednjevjekovnim metodama utapanjem ili - po meni, još gore - ostavljanjem štenaca u kutiji kraj ceste, u šumi, dvorištima, smetlištima i tako dalje....Tako ne bi ni bilo uličnih pasa i svaki puta kada čitate vijesti o tome kako je neki pas napao nekoga (bio on ulični ili ne), najvažnije je imati na umu da smo za to krivi smi mi, kao pojedinci, ali i kao društvo. Dok se ljudi ne uozbilje oko razmnožavanja svojih životinja, bojim se da se nećemo riješiti šinteraja i nasilja nad životinjama. No nasilje nad životinjama se svakodnevno provodi, samo nas šokira kada su te životinje kućni ljubimci.

   Korejanci jedu pse i ponašaju se prema njima isto kao mi prema pilićima, svinjama, ovcama, kozama, kravama pa čak i konjima! Indijci nas sigurno smatraju barbarskom kulturom jer jedemo životinju koji oni smatraju svetom - kravu. I tako dalje....naravno, ništa od toga ne opravdava bezrazložno nasilje i sadizam na koji volonteri udruga koje spašavaju pse i mačke svakodnevno nailaze, ali ne želim vam sad ovdje navoditi primjere kojih se ne bi posramili ni trećerazredni "slasher" horrori. Samo kažem - ako ne možete paziti na svoje životinje, kastrirajte ih. Konačno, nije o baš toliki izdatak, većina će vam veterinarskih službi izaći u susret cijenom ili načinom plaćanja, ako ništa drugo - zbog ljubavi prema životinjama.

   U svakom slučaju, smatram da se treba okomiti na "farme pasa" i slične takozvane "uzgajivače" koji pasminske pse prodaju za, recimo, 500-1000 kuna, ali ne možete dobiti "papire" - a dok gledate u te divne okice, to vam nije ni važno. Trebalo bi vam biti važno jer takav "uzgajivač" nije registriran, jer kada bi bio registriran, psi bi trebali proći rigorozne estetske (izložbe) i zdravstvene (uzgojne) preglede i parnjaci bi trebali biti odobreni od strane HKS-a (Hrvatskog Kinološkog Saveza, člana svjetske kinološke organizacije FCI), te bi također trebalo biti odobreno njihovo parenje, što ne osigurava samo čistinu pasmine (to meni i nije važno, pogotovo što smatram da je rigorozni uzgoj uništio mnoge pasmine), nego i zdravlje vašeg budućeg ljubimca. Ovako vjerojatno jeftino kupujete životinju koja vas na duge pruge može jako puno koštati u veterinarskim troškovima, osim ukoliko ste ona vrsta ljudi koje se riješi psa čim vidi prvi veći račun kod veterinara! Tako da zbilja radije preporučujem nekog zgodnog križanca iz azila, biti će vjerojatno puno zdraviji!

   Naravno, za ništa u životu nema garancije, ali uzgajivači koje ja poznajem i koji vrlo skupo naplaćuju svoje pse - pružaju vam čak i "garanciju" (pod navodnicima jer zvuči kao kod tehničke robe, ali nije s navodnicima jer je to ozbiljna stvar) da se pas neće razboljeti od bolesti koje su tipične za tu pasminu, a ako i ugine od neke, recimo, urođene mane za koju se nije znalo - dobiti ćete drugoga u zamjenu. Pa ako ste baš zapeli za neku određenu pasminu (kao ja za Russell terijere) - prvo nemojte ignorirati njezine osnovne karakteristike (prije svega originalnu svrhu uzgoja - husky je vučni pas, na primjer, koji treba trčati barem 15 kilometara dnevno, a prečesto ih viđam da svoj život provode na uzici i šetnji oko zgrade). A zatim kupite psa od provjerenog i kod HKS-a registriranog uzgajivača i platite punu cijenu. Možda ćete onda znati cijeniti životinju i nećete je odbaciti kod prvog problema.

Ima li još nešto za dodati, a da niste spomenuli u knjizi o odnosu ljudi i pasa?

- Imam gomilu toga za dodati, pa zato sada radim na web stranici rujanajeger.com koja bi konačno trebala zaživjeti ovih dana, najkasnije do kraja travnja, gdje pišem blog o psima i ljudima, odgovaram na pitanja, objavljujem razgovore i razne zanimljivosti iz života pasa i naravno - ljudi.

Na prezentaciju knjige pozvani su ljudi s svojim psima, jedinstvena i pohvalna ideja, mislite li da će psi postati prihvaćenu kod nas kao npr. u Italiji?

- Ne mislim da ljudi u Italiji imaju bolji odnos prema psima, znate i sami koliko ih ostavljaju uz autostrade kada počinje ferragosto - ali kapitalizam je uvidio da ćete duže negdje sjediti i piti više pića kada možete svog ljubimca opušteno imati uza se, baš kao i što ćete se duže zadržati u trgovini ako ne strahujete hoće li vam netko nauditi ljubimcu vezanom ispred vrata (ili će on nauditi susjedima svojim lajanjem) - a samim time se povećava šansa da ćete i više toga kupiti.... tako da se nadam da će i hrvatski trgovci i ugostitelji uvidjeti koliko je to važno. Također, ponuda u trgovinama za kućne ljubimce nije sve veća jer više ljudi voli pse - nego je sve veća po sili zakona kapitalističke hiperprodukcije - ljudi pse doživljavaju kao članove obitelji, neki čak i kao djecu - a svi žele ono najbolje za svoju djecu, zar ne? Ipak, nikada ne nabavljajte psa "za djecu" - osim ako ga i vi sami ne želite!

Tko je s vama u organizacijskom timu prezentacije knjige?

- Cijela priča ne bi bila moguća bez Goranke Rosanda Furlan, voditeljice terapijskih pasa Udruge za Pet Terapiju "Indeficienter Vinkuran" koja mi se spontano javila i predstavila preko Facebooka iz čega je nastalo prijateljstvo pa zatim, eto i suradnja! Ona je odradila doslovno sve, ja ću samo doći i nastupiti i dobro se zabaviti uz tombolu
i zakusku zahvaljujući sponzorima: Best Choice Croatia by Dr. Clauder's, gđa. Roberta Berneš, Wine station Trapan i DC Rojc.

   Goranka svakodnevno pomiče granice sa svojim timom terapijskih pasa i smatram da je to što radi jako važno. Psi su i povijesno uvijek imali važnu i veliku ulogu u liječništvu - stari su Grci imali hramove posvećene Apolonu i njegovu sinu, bogu liječništva Asklepiju u kojima bi psi šetali među bolesnicima koji bi tamo došli prenoćiti - vidali njihove rane i ukazivali svećenicima - liječnicima na zdravstvene probleme. Danas ih koristimo za dijagnostiku njuhom, prepoznaju neke oblike raka, predviđaju epileptične napadaje, pad šećera u krvi, rade s autističnom djecom, teškim bolesnicima, starijim i nemoćnim ljudima - smatram da im je ta uloga već tisućljećima "u krvi" i ne vidim zašto mi tek sada "otkrivamo toplu vodu" koju su "naši stari" otkrili i nekoliko tisućljeća prije nas....

Zašto ljudi trebaju pročitati vašu knjigu?

- Kažu ljudi da je korisna. Osim toga, zabavna je - smatram da bi mogla biti zanimljiva i onima koji nemaju psa - a
radoznalima će možda biti dovoljno već to što je vrlo autobiografska, pa eto. Kada već tražite da sama sebe reklamiram....kratki savjeti su na kraju svakog poglavlja, za one nestrpljive i užurbane, a svakako svima koji razmišljaju o tome da nabave psa (namjerno ne kažem kupe ili udome jer smatram da je i jedno i drugo moralno ispravno ukoliko se vodi računa od koga se kupuje i kako, što sam već gore navela) preporučam da prvo - još u trgovini (tražite tvrdo izdanje, ono nije zamotano u plastiku) pročitaju upitnik na kraju knjige. Odmah ćete znati je li ta knjiga - ili pas - za vas!

(REX/FOTO: Matija Peček)