REX i antibiotika ex

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Hvala nebu i zemlji da  je ova frka oko Nove godine za nama. Ne znam čega sam se više najeo. Paracetamola ili fritula? Za prve je kriv Regional Eexpress, a za druge nizozemska recesijska štednja. Nego da ne dužim, evo kako je bilo…

Ništa bolje ne čisti maligane i alkoholna isparenja kao prvosiječanjska procedura u zloglasnom Scheveningenu. Privremeno okupljalište najboljih sinova naših naroda i narodnosti, kako neki kažu, privlači samo hrabre i odvažne da testiraju svoje tijelo i svoj duh. Već sedam godina pokušavam uskočiti među četu golijata, ali odustanem čim se ukažu sive i tamne zidine najpoznatije tamnice balkanskih delija. Ovog puta, odlučio sam, idem do kraja, pa što god me dočekalo u mjestu gdje stoluju strogi zatvorski čuvari Ujedinjenih naroda. Nadljudski poticaj stigao mi je i sa portala naseg REX-a kada sam ugledao one divne, nezaboravne fotke hrabrih Istrijana.

Kao u grču,otvorenih očiju, dočekao sam prvo jutro 2012. Nije mi pomogao ni zadovoljavajući broj šampanj-čaša da uronim u lagani, zasluženi sanak poslije burne novogodišnje noći na Damu, glavnom amsterdamskom trgu. Umirao sam u strahu od podneva 1. sijecnja. Prokleta nedjelja, iza koje dolazi ponedjeljak, najnormalniji radni dan u ovoj ravnoj zemlji, kojoj smjena ljeta nije sveta i uzvišena kao u našim lijepim ,slavljeničkim krajevima. Nemaju oni pojma kako se kod nas vješto spajaju rad i praznici, dakako, u korist ovih drugih. Nisu u kraljevini njenog veličanstva Beatrix uviđavni prema mamurnim i umornim podanicima kao u “recimo” Velikoj Britaniji, gdje raja ima i ponedjeljak pride da dolazi k sebi.

Već je otkucavalo devet i pol kada sam se prihvatio torbe. Pažljivo sam počeo slagati sve samu deblju garderobu, iako me vani očekivalo 11 pozitivnih stupnjeva Celzijusa. Bio je to jedan od najtoplijih prvih siječanjskih dana u povijesti ove države. Pronašao sam i debelu vunenu kapu – fantomku. Nabacio još deblji šal, rukavice i, da oprostite, topli donji veš. Posebno sam pazio na doze paracetamola, C- vitamina i antibiotika. Jer tko zna što mi Scheveningen nudi? Prehladu ili duži boravak iza zatvorenih vrata bolnice. Čitali smo već kako u tom dijelu Den Haaga prolaze najpoznatije ličnosti iz domovine nam. Drhtavom rukom otvarao sam izlazna vrata kuće. Gospođa je pažljivo za mnom prosula bokal vode. Protiv uroka i za sreću. Da li će pomoći?! 

Dok sam prolazio pored zračne luke Schipol iz tamnih misli trznu me mobilni.

- Paja, sretna Nova! Nisam vas probudila? – uzbuđeno će prijateljica Mina Ćorić, što nas gotovo svakodnevno na Facebooku uveseljava fotografijama. 

- Hvala, Mino, uzvraćam… Nisi, nisi, evo, već vozim prema Scheveningenu.

- A, što tamo? Što se desilo? - zbunjeno će Mina.

- I upravo da joj objasnim, sjevnu policijska stop palica pred mojim očima. Desni žmigavac i lagano u dugu kolonu, što su je postrojili nimalo mamurni policajci.

- Jutro? Jeste li nešto pili?

- Jesam sinoć. Danas samo dupli kapučino i ništa više.

- OK, vjerujem vašim sijedima vlasima. Vozačku, molim!

Pokusao je naglas  pročitati moje ponosno prezime, ali mu se jezik spetljao na onom našem vić, pa je brže bolje odustao. 

- Kuda?

- U Scheveningen!

- Pa, zar i vi? Puno vas je već tamo – promrlja dok mi je ljubazno vraćao vozačku i rukom pokazivao da mogu dalje.

Još desetak kilometara i neću valjda popustiti kao i svih šest prošlih godina. Pažljivije vozim  zbog neubičajeno gustog prometa po haškim ulicama. Ja, čudnih ljudi, nema još ni podne, a svi već budni! Ko zna, možda nisu ni slavili poklapanje kazaljki. I kud će baš svi u mom pravcu. Probijanje prema čuvenoj zatvorskoj kuli ide sporo. Da li ću stići na vrijeme? Kako  će  osiguranje reagirati na kašnjenje? Koliko dugo će me zadržati? Da li će biti hladno u tom prostoru od kojeg me već hvata jeza? Hoću li vidjeti poznata lica sa naslovnica i TV ekrana? Roje se pitanja, roje, dok se ukazuje tabla sa natpisom Scheveningen.

Redari usmjeravaju nepreglednu kolonu četverotočkaša bliže starim poznatim zidinama. S posljednjim atomima odlučnosti izlazim, noseći teški ruksak u neizvjesnost sudbine. Hoću li se vratiti?! Vode me po ugaženom pijesku prema nizu kabina. Sa strahom ulazim, odlažem sve što imam u džepovima. Skidam cipele, čarape. Džemper, kosulju. Na redu su i hlače. Da li ću zadovoljiti kontrolu? Razgolićen, već drhteći od zime, napeto očekujem znak za početak. U koju li ću zonu uletjeti? Englesko govorno područje ili nizozemsko? Naše neće biti, garant!

- Pozor, pozor, spremite se – grmi na jeziku lala i kanala.- Jedan, dva, tri, trk!

Mislio sam da će me masa pregazati. Nekako sam se probio do mjesta kušnje mog tijela i moga duha. Brzinom munje uletio sam u valove hladnog Sjevernog mora na plaži u Scheveningenu i još brže izletio. Bio sam tako jedan od  četrdesetak tisuća otkačenih što su  se odlučili za već tradicionalno novogodišnje kupanje. U nepreglednoj gomili već pomodrijelih tijela, moje kao da je bilo na umoru. Uz hladan vjetar što je brisao do kostiju, bar sam imao sreću da  se baš ove godine odlučim za ovakvu ludost. Lani je temperatura vode bila četiri stupnja Celzijusa, a ove dvostruko viša.

Dok sam trčao prema kabini da zbacim mokre kupaće i uvučem se u najdeblje čarape i kapu što sam ponio, već sam u mislima gutao desetak paracetamola, nekoliko C- vitamina, duplu dozu antibiotika. I umjesto da budem sretan što sam, nakon niza godina, pobijedio samog sebe, te bio jedan od rijetkih balkanskih zemljaka u novogodišnjim valovima hladnog Sjevernog mora, svom snagom lupio sam se po čelu, uz glasnu psovku:

- Pa, tupane, nije ti ovdje more toplo kao u Puli! 

Tek tada bilo mi je jasno zašto su se  novogodišnji kupači na REX-ovim fotkama onako šepurili. I ja bih kada bi me zapljuskivali valovi sa vodicom od 16, 17 stupnjeva C.