DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U tjednu pred nama Ivo Josipović, svečanom prisegom i ceremonijom inauguracije, postaje, de iure i de facto,  treći legalno izabrani predsjednik od osamostaljivanja Republike Hrvatske. Pobjedom pravnika i kompozitora prof. dr. sci. Ive Josipovića, Hrvatska je napravila veliki demokratski i civilizacijski iskorak. Kako se sve to zapravo i zbilo? Teško je to opisati! Mislim i da nisam spreman za takav posao. A da bude kvalitetno i potpuno napravljen.
Svjestan sam da se još ne može napisati neka povijest Josipovićeve pobjede. Barem to ne mogu ja. Mene još veže stanovita poslovna tajna pošto nastavljam suradnju s prof. Josipovićem i nakon uspješne kampanje. Hoću reći: pravi i potpuni unutarnji pogled mogu dati oni, naravno, koji su od početka i sasvim potpuno bili angažirani u kampanji SDP-ova kandidata, iako će se s pravom reći da bi potpuni pogled bio postignut tek kada bi se na jednom mjestu sabrali dojmovi i iskustva svih koji su sudjelovali. Jer, drugačija je bila moja uloga, drugačija, pak, uloga koordinatora grupe za odnose s javnošću, saborskog zastupnika Nenada Stazića ili, sasvim sigurno, drugačija su bila i trebala bi biti iskustva šefa kampanje, saborskog zastupnika i lječnika hematologa dr. Miranda Mrsića. Ali nitko od nas, a ima nas puno, jer je to bio rad odista velikog broja ljudi, naročito volontera, barem ne onih iz grupe najbližih suradnika prof. Josipovića, čini mi se, još nije dovoljno distanciran od fenomena kampanje kako bi mogao biti objektivan u prosuđivanju i opisivanju.

Ne iznosim prethodno da se izvučem ili da opravdam to što ne mogu razotkriti sve pojedinosti već da se shvati kako bi povijest ove kampanje, ma koliko sažeta bila, sa svim manama i vrlinama, trebala napisati osoba koja bi sve nas intervjuirala i promatrala. Mi koji smo stvarali te događaje, svejedno koliko bi naš doprinos bio važan ili značajan, nismo svjesni cjeline i punine događaja.

Osim toga, i ne znam sve što se u kampanji i oko nje zbilo. Kao što ne znam sve ono što je kao breme nosio direktor kampanje dr. Mrsić, tako ni on ne zna sve što sam saznao vršeći ulogu sličnu onoj koju imaju pučki pravobranitelj ili aktivisti u organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Možda bi bilo zanimljivo jednoga dana i učiniti taj novinarski posao, pa ispričati povijest političkog uspjeha i uspona Ive Josipovića, ali to vrijeme nije sada. Uostalom, naš je Ured (privremeni) novoizabranog predsjednika i dalje, barem što se mene i dio mog posla tiče, u dijalogu sa građanima koji su na svojim leđama osijetili točnost Josipovićeve konstatacije da je Hrvatska duboko nepravedno društvo iz čega je usljedila glavna okosnica kampanje: borba za pravdu i pravnu državu, a protiv korupcije i kriminala.

Sada bih ipak postao eho onih koji su sasvim iskreno pozdravili Josipovićevu pobjedu. Kažu ovako: da bi bio dobar predsjednik, Ivo Josipović mora imati sreće i šanse, no i prava obilježja političke ličnosti. Mora znati što želi. U izborima nema takvih stvari kao što su slučaj i sreća. Iskoristiti šansu može samo onaj tko ima hrabrosti prihvatiti neizvjesnost, tko ima snažnu volju i uvjerenost u ispravnost svojih ciljeva i namjera. Sreća nije trenutni sklad prilika, već predanost idejama za koje jednom nastanu okolnosti, a za koje postoji stalno nastojanje i odlučnost. Za koje se svjedoči životom.

Pet najvažnijih osobina koje mora imati predsjednik (prema mišljenu prof. dr. Josipša Kregara) su: poštenje, ispravnost i integritet, dobro obrazovanje i privrženost Hrvatskoj. Sve to ima Ivo Josipović, novi hrvatski predsjednik. Njegova najveća slabost u kampanji bila je nemogućnost pokazati se kao nepogrešivi vođa na čelu kolone Hrvata i ostalih hrvatskih građana.

Pokazao je skromnost i suzdržanost. On koji je vodeći hrvatski stručnjak za međunarodno kazneno pravo i Haaški sud pustio je i protivniku, bez oholosti i nadmenosti, na njegovu štetu, da se i o tome izjašnjava. Da je ispravan, pokazuju također njegovi protivnici. Kada su se oni pjenili u svojim mahnitim prijetnjama, bio je suzdržan i nije uzvraćao na isti način već samo istom mjerom. Da je dobro obrazovan svjedoči njegova svestranost. Privrženost Hrvatskoj su mu navodili kao manu. Očito je, međutim, da je vrijeme zapjenjenog šovinizma za nama, da narod ne prihvaća krvničke parole i sveti rat.

Došlo je vrijeme u kojem se patriotizam dokazuje u stvarnosti politike, a ne u stvarnosti gostione. Konačno, pravi i veliki predsjednik mora imati jasnu politiku. Politički programi se ne pišu na izbornim plakatima. Za programe se živi, a tada oni nisu zbroj zadataka koje treba obaviti, već ideal za kojeg se živi. Oduvijek i za stalno. Program za pravdu pravi je program. Zna on što želi. Nova pravednost je zaštitni znak politike Ive Josipovića.

Izborom Ive Josipovića za predsjednika RH učinjen je, ali doista, veliki posao u prilog sazrijevanju demokracije u Hrvatskoj. Izborna većina očigledno nije glasala na osnovu "spektakularnosti" u istupima kandidata. Nije prihvatila politički jezik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je deklamirao o "integrativnoj" ulozi predsjednika, a po njegovom je mišljenju, svojim istupima deklarirao se i radio na - od 1990. pa do sada - najtežoj i najopasnijoj podjeli unutar hrvatskog političkog korpusa, u razvoju novog hrvatskog društva.

Izborna većina nije prihvatila ni agitiranje pojedinih klerika, a naročito nekih biskupa, pa posebno još i svećenika Zlatka Sudca, protiv kandidata Josipovića. Njihovo neukusno agitiranje je, smatram, bilo suprotno samome duhu, pa i slovu, Kanonskog prava. Katolička crkva u Hrvatskoj bi - upravo nakon ovoga što je sada doživjela, "navučena" od Bandića i njegovih licemjernih zaklinjanja - trebala najzad početi s izlaskom iz svog političkog puberteta.

Izborna većina je svojom odlukom u korist Ive Josipovića, u zadnji čas, izbjegla putu u barbarizaciju Hrvatske, a u što bi ju Milan Bandić i "njegovi ljudi", po samoj logici svojih političkih i obrazovnih profila, nedvojbeno vukli. Izborom Josipovića dobili smo predsjednika ZA demokraciju i ZA europsku suvremenost Hrvatske kao res publicae.

Ukratko, očekuju nas velike promjene ali na miran i civilizirani način! Što ne znači da se i nismo veselili pobjedi. Ali, ako me se pita o mom iskustvu u kampanji, nisam pao u euforiju ni u izbornim noćima u Novinarskome domu. Bio sam sabran jer sam bio siguran u njegovu pobjedu. Moram ipak priznati da se nisam nadao velikoj razlici od čak 20% glasova u pobjedi u oba kruga. Ali me pratila smirenost nekog tko, možda ne zna svaki dan što dolazi i što će sutra biti, ali tko zna da se polako i drugi uvjeravaju u ono što sam shvatio početkom prošle godine dok sam se odmarao u rodnoj Argentini.

U siječnju i veljači, o ćemu svjedočim u kolumnama koje sam tada pisao za Novi list (sada ih pišem za Glas Istre), išao sam se odmoriti i razmišljati o 20 do tada provedenih godina u domovini i o 30 godina u novinarskoj profesiji. Tražio sam za sebe veliku promjenu. Jednoga dana, razmišljajući u samoći u Patagoniji o Hrvatskim političkim prilikama i o tome tko bi trebao naslijediti Stjepana Mesića na čelu države, primio sam mail od prof. Josipovića vezan uz našu suradnju u Savjetu za ljudska prava i civilno društvo SDP-a. I njemu i meni je bilo tada krivo što si ne možemo pomoći jer smo tako udaljeni. Ali mi je prof. Josipović ležerno priopćio kako nastavljamo po mom povratku u Europu.

Gledao sam njegovu poruku na ekranu kompjutora i znao sam, nekako istoga časa, da mu moram predložiti da se kandidira za predsjednika Republike ne znajući da je prof. Josipović već bio donio odluku u sebi. Te iste sam večeri supruzi rekao da se po povratku u Hrvatskoj kanim posvetiti izboru idućeg hrvatskog predsjednika. Kako su prolazili dani imao sam sve više dokaza da nisam pogriješio u odluci.

Tako je, u poslovima pripreme za kampanju, došla do mene i posthumna, odlučujuća kolumna Zvonimira Berkovića u tjedniku Globusu, tjedan dana nakon smrti sjajnog intelektualca, od milja zvanog Berk. Napisao je ovako: ''Kad se taj čovjek, Ivo Josipović, pogleda u zrcalo, ima razloga biti zadovoljan sobom. Zaista dobro izgleda! Kosa – više sijeda nego što zahtijevaju godine. Lice – mlađe nego što bi se očekivalo. Figura – dobro razvijena i skladna. Geste – diskretne, ali točne i izražajne. Odnos prema drugima, strpljiv, kritičan prema svakome, a uvijek s poštovanjem. Govor mu je apsolutno lišen redundancije, dakle bez i jedne riječi viška... i sve tako dalje...''.

Ali dobro znam da Berku vanjski izgled nije primaran (iako je izuzetno važan) da odabire Josipovića. Znam da je pročitao u očima Josipovića (po vokaciji, pravnik i skladatelj) da je riječ o rijetkoj pojavi vrhunskog znanja, čvrstog karaktera, pravednoga duha i dobrostive naravi. Kada sam uzeo tjednik Globus i pročitao ''oproštajnu'' Berkovićevu kolumnu znao sam da nisam pretjerao kada sam mojoj kolumni u Glasu Istre (''Europa über alles'' izlazila je srijedom gdje sada objavljujem ''Democroacia'' koju sam od 1995. pisao za Novi list) dao naslov ''Josipović liječi eurotjeskobu''. Profesor se, naime, zalaže za novu pravednost i za izgradnju Hrvatske kao pravne države. A to je, dodao sam, pretpostavka za obnovu povjerenja građana u institucije, kako Hrvatske, tako i EU.

Evo kako izgleda, dodao sam, sažetak Josipovićeva predsjedničkoga programa: Nova pravednost i izgradnja Hrvatske kao pravne države moj je glavni cilj. To je pretpostavka za obnovu povjerenja hrvatskih građana u institucije. To je i osnova za gospodarski napredak, izlazak iz krize, razvoj kvalitetnog i pravednog obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava. Nužna je reafirmacija moralnih načela kroz koncept nove pravednosti i u politici, i u gospodarstvu i u društvu općenito. Za takvu će Hrvatsku raditi.

Izlazak iz gospodarske krize iznimno je važan cilj kojemu mora pridonijeti i predsjednik koristeći svoje ovlasti. Posebnu važnost ima sigurnost građana. Divljanje korupcije i organiziranog kriminala mora prestati. Konačno, njihovi nositelji na najvišoj razini moraju ''iza rešetaka''. Posebno, treba zaustaviti prelijevanje kriminala iz regije na naše ulice, država mora zaštititi građane od pljački i uličnih obračuna. Jednako, građane treba zaštititi i od gospodarskog kriminala koji im otima plaće i uništava radna mjesta, veli Josipović.

Ja sam, napisao sam u kolumni, već odlučio. Mjesecima sam to kuhao u sebi. Želim da Ivo Josipović bude moj predsjednik. Čovjek koji će u svijetu predstavljati ono najbolje što u Hrvatskoj imamo i što jesmo, osoba koja će znati pomoći da se ispravi ono što nije dobro, što ne valja. Političar koji će, sasvim sigurno, znati poštivati volju građana susjednih država i maksimalno unaprijediti naše međudržavne i svake druge odnose.

Dakle, ovako gledam na stvar: Stjepan Mesić je puno napravio da se Hrvatska relaksira i oslobodi furioznog nacionalizma devedesetih. Da ju svijet prihvati i poželi. Ali, kako kaže prof. Josipović, Hrvatska konačno mora postati pravna država, država zakona, pravde i jednakih šansi za sve građane. To podrazumijeva ravnopravnost u obrazovanju, poslovanju, zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Upravo je nefunkcioniranje pravne države, tvrdi Josipović, omogućilo korupciju, otimanje nacionalnog bogatstva i samovolju tajkuna koji radnicima uskraćuju elementarna prava. I dobar dio naših ekonomskih problema proizlazi upravo iz nekontrolirane i kriminalne pohlepe, sebičnosti i bezobzirnosti u kojoj se profit stavlja iznad čovjeka. To koči i razvoj hrvatskog društva, posebice gospodarstva.

Zaključujem: Dijelite li moj optimizam? Da li bi ste poželjeli da takva osoba vodi Hrvatsku? Da li ste sada mirni što je takva osoba izabrana? Jer u Josipoviću vidim, ponajviše, autentičnu i kompetentnu, etičnu i pravičnu osobu.

Ovo nije loše novinarstvo. U izvjestiteljskom poslu nema mjesta političkim simpatijama, ali ih u komentatorskom radu itekako ima. Ovdje se od mene traži stav. A podršku njemu u kampanji, baš kao što su učinili oni koji su iznijedrili pobjedu Baracka Huseina Obame u SAD-u, tumačio sam i branim kao odgovoran građanski čin i kao, nasuprot mišljenju nekih katoličkih novinara, ozbiljan demokratski iskorak. Mislio sam: trebamo Obamu na hrvatski način. I dobro je da je tako.

Zašto sam bio dio Josipovićeve kampanje? Zašto sam to u sebi odlučio dosta rano i vrlo čvrsto? Jer bez ulaska u politiku, bez rizika susreta s lijepim i ružnim, bez želje za opravdanim zajedništvom s izazovima ostat ćemo potomci hegemonije nad istinom, nesposobni da ispunimo čežnju za jednostavnošću, poštovanjem, nježnošću prema ljudima i brižnim ophođenjem s prirodom. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. U toj budućnosti gledam s pouzdanjem. A iz tog pouzdanja proizlazi svijest da živjeti s nadom u pravo i pravednost znači razvijati vlastiti smisao za mogućnost. Sebe nikako nisam htio iznevjeriti ni u protekloj godini.

I ovaj ću četvrtak odista imati mnogo razloga za veselje i za ponos. Nadam se, i vi.