Razgovor: Ognjen Sviličić

DIJELOVI INTERVJUA IZ NOVOG «REGIONALA»

Regional broj 24 na kioscima od ponedjeljka

R: Ideju za film «Armin» dobio si kada je 16-godišnji Armin Omerović došao sa svojim ocem iz Orašja u Zagreb na audiciju za Schmidtov film «Put lubenica», u kojem si koscenarist. Armin je ulogu dobio. Kako je tekla njegova daljnja inicijacija u filmski svijet? 

Priča je realna, drugačija od ove. Njihovi su odnosi od početka bili dobri, odnosi funkcionalnog oca i sina. No, istaknuo sam razvoj drame sa disfunkcionalnim ocem i sinom s problemima koji dolaze u nezavidnu situaciju u stranom gradu gdje se moraju boriti za svoj dignitet te da se, po mogućnosti, izvuku iz nevolje u kojoj žive. Napisao sam scenarij i poslao ga Arminu. Rekoh, imam priču, malo je inspirirana tobom i tvojim ocem, ali zapravo nema veze s vama. Reagirao je izuzetno dobro. Možda bi se netko uvrijedio, ali on je rekao zašto ne. Pozvali smo ga, došao je, probali smo i snimili film.

R: U filmu je prikazan kao introvertirani tinejdžer sa svojim problemima dok mu je   nastup u Areni bio upravo suprotan – ekstrovertiran, ushićen, raspjevan!

Da! Ustvari je sasvim drugačiji od momka kojeg glumi u filmu što pokazuje kako je dobar glumac. Otpjevati refren pjesme pred sedam tisuća gledatelja – stvarno treba znati komunicirati s ljudima!

R: Maestralnu je ulogu oca u «Arminu» odigrao Emir Hadžihafizbegović.

On je zaista lokomotiva. Ne postoji nešto što pred kamerom ne može izvesti. Kamera ga voli. Toliko je koncentriran na ulogu da je ušao u lik oca, bio takav za vrijeme snimanja te izašao iz lika oca pet dana nakon snimanja! Zagrabio je i sve što je napravio bilo je dobro. Nije napravio pogrešan potez u toku filma zato što, na neki način, ima neku svoju tajnu. Ima jaku autosugestiju – sebe toliko uvuče u lik da mu vjeruješ od početka do kraja.  

R: Postoji li razlika, po tvom iskustvu, u pristupu glumi hrvatskih i bosanskih glumaca, kad se radi o filmu?

Da, postoji bitna razlika. Hrvatski glumci idu na tehniku, ne na emociju, malo daju sebe, žele tehnikom postići uvjerljivost. Bosanski glumci idu na emociju, oni daju sebe, svoj lik. To su dvije škole glume. Ima i treća u mom filmu, a to su njemački glumci koji isto idu na tehniku ali su jako dobri tehničari, za razliku od naših koji nisu baš svi tako dobri. Neki su više okrenuti kazalištu. Ipak, nova se generacija hrvatskih glumaca, kao što su Leon Lučev, Krešo Mikić, sve više okreće filmu. Nemam ništa protiv kazališta, ali mislim da je razlika upravo u tome: bosanski su glumci okrenuti filmu, između ostaloga, zato što su njihovi filmovi gledani i uspješni. Imaju razloga posvetiti svoju karijeru filmu. Hrvatski glumci kao da su posvetili svoju karijeru kazalištu, shvaćam da oni žive od kazališta. Razočara me kad vidim premijeru filma u Puli, a glavni glumci ne dođu, kao da ih nije briga. U Njemačkoj postoji zakon po kojem ako snimaš film ne smiješ imati kazališnu predstavu, ili obrnuto. Problem je naših glumaca da se oni jednostavno moraju odlučiti. Ne želim više raditi s glumcem koji mi popodne dođe na snimanje, a navečer ima predstavu. To je neprofesionalno. Onaj koji se prvi usudi riskirati i reći da je filmski glumac, da će raditi isključivo na filmu, imat će težak život možda par godina, ali će vjerojatno uspjeti stvoriti karijeru. Nažalost, znam da ne mogu živjeti samo od filma, ne snima se toliko, ali bi prvorazredni glumci mogli dobiti posao i na TV serijama. (M.K.)

Komentari na članak

1. U ovom trenutku nema aktivnih komentara na ovaj članak...