BRGA I DOLINE IVANA BRGIĆA
Nakon što smo se uspjeli odhrvati Malawijskom graničnom prijelazu, pred nama je još jedna Afrička zemlja - Zambija. Kako kaže Lonely Planet guide book; “Zambija je država za hard core putnike”. Ceste su loše, oskrba hrane, vode i goriva je rijetka. I dok sam ja očekivao da ċemo naiċi na kaos od države, Zambija nije ništa drukčija od ostalih afričkih zemalja. Ceste nisu ‘ko zna šta’ ali su prohodne, nema velikih supermarketa ali ima malih duċana, nema benzinskih baš na svakom kutu ali ima svakih nekoliko stotina kilometara. Nije baš zemlja za odmor za one s luksuznim zahtijevima, ali da je samo za “hard core” putnike mislim da je pretjerano reċi.
Zambija ima godišnji dohod od $800 po glavi stanovnika, ali preko 50% stanovništva živi na manje od $1 na dan. Iako veċina ljudi misli da je za gospodarski (ne)razvoj Afrike i siromaštvo kriva politička i ekonomska situacija, mi zaključujemo da je isto toliko kriv i manjak edukacije lokalnog stanovništva. Problem siromaštva izražen je svugdje u Africi, negdje više, negdje manje, ali siromaštva ima svugdje i to cijeli svijet zna. No meni je najžalosnije vidjeti kako svaka poslovna firma ili obrt koji dobro posluje u Africi, vođen je i u vlasništvu je bijelaca, najčešċe europljana. Gotovo sav novac koji mi potrošimo u Africi ide u džepove stranih investitora koji su odlučili uložiti ‘malo’ novaca u državu koja ima potencijala i sad ostvaruju prihod. Čak su i kampovi u kojima mi boravimo najčešċe u vlasništvu Njemaca, Britanaca, Švicaraca, Francuza itd. Zasto?
Glavna cesta je ‘dobra’ i prelazimo svojih prvih zambijskih 350km kako bi došli do jednog od najljepših Nacionalnih parkova u Africi - South Luangwa. Sporedna cesta koja vodi do parka nije ‘za pohvalu’ ali uspijemo se dokopati “Wildlife” kampa. Ovaj kamp je na savršenoj poziciji, na samom rubu Parka, odnosno, uz rijeku South Luangwa koja dijeli Park i ‘ostatak svijeta’. Fenomenalno. Baš kako smo očekivali. Čuli smo od nekih drugih putnika koji su bili ovdje da ukoliko želimo doċi i posjetiti ovaj Nacionalni Park, uopċe nije potrebno ulaziti unutra i plaċati precijenjeni ulaz. Umjesto toga najbolje je naċi dobru poziciju uz rijeku i od tamo gledati životinje. I tako je i bilo. U “Wildlife” kampu nađemo lijepo mjesto tik uz rijeku i uživamo.
Dajana počinje spremati večeru a ja i Klaus popravljamo Klausov motor. Klausu se zbog rupa na cesti razbio prednji amortizer te mu pušta ulje iz njega. Klausu nije svejedno, nikad mu se ovo nije dogodilo, a razbijeni amortizer nije mala stvar. Pokušavamo popraviti šta se da popravit, uspijemo nešto skrpati, pa ċemo vidjeti da li ċe opet puštati ulje u vožnji.
Uz rijeku je puno životinja, kao da cijelo životinjsko carstvo prolazi pored nas. Hiposi se oglašavaju sa svojim glasnim zvukovima, majmuni nas drže na nišanu ne bi li im se pružila prilika za krađu hrane, slonovi prelaze rijeku isto u potrazi za hranom a krokodil prati situaciju ne bi li i on imao šta za večeru. Jedino impale u daljini bezbrižno jedu travu.
I dok smo mi uspjeli sačuvati svoju večeru od nestrpljivih majmuna, grupa Talijana koji su kampirali pored nas, bili su, da tako kažem, ‘malo neodgovorniji’. Skuhali su, čini se, previše pašte, te umjesto da ostatak bace u kantu ili gdje veċ, oni uzmu onaj ostatak pašte i bace sve kraj jednog stabla koje je bilo između njihovih vozila i rijeke. Nevjerovatno. Čitavu večer su se borili sa majmunima koji su jedva čekali da netko napravi takvu pogrešku. I ne samo da su majmuni pravili nered ondje gdje su Talijani bacili paštu, veċ su im i u auta ulazili ne bi li zgrabili još kakav zalogaj.
Mi se smješkamo sa strane i uživamo u predivnom zalasku sunca.
Drugi dan također ostajemo u istom kampu, provodimo dan uživajuċi uz bazen i gledajuċi životinje kroz dalekozor. Uživancija. Iskreno, sviđa mi se ova alternativa. Umjesto da, kao obično, cijeli dan vozimo po Parku za životinjama i mučimo se da sve vidimo, mi ovdje doslovno sjedimo uz rijeku i čekamo da životinje ‘dođu vidjeti nas’. Nažalost sve što je lijepo kratko traje, tako da se i naše vrijeme u South Luangwi bliži kraju. Kreċemo prema glavnom gradu Zambije - Lusaka.
Stižemo do Lusake i smještamo se centru grada u kampu zvanom ChaChaCha. Čini se ok. Zasad.
Dobre vijesti za Klausa. Njegov amortizer više ne pušta ulje što znači da bi mogao izdržati do Južnoafričke Republike. U suprotnom, morao bi iċi kroz dug i mukotrpan proces naručivanja novog dijela i slati ga iz Europe u Lusaku. Tko zna kako bi se to zavšilo. Stoga Klaus zadovoljan postignutim, odluči nas počastiti pivama.
Dok smo ovdje, želimo napraviti vizu Namibiju te moramo popraviti naš GPS, odnosno GPS-ov adapter za auto. Ali lako je to za nas kad imamo Klausa – električara, koji uz lemilicu i malo žice sve izmisli. Kupimo adapter za mobitel jer je najsličniji GPS-ovom adapteru. Klaus ima plan. Premještava neke tranzistore iz jednoga u drugi, sve mi objašnjava što radi ali ga ništa ne razumijem. I tako dok ga ja zbunjeno gledam, Klaus sastavi novi mobitel/GPS adapter. Testiramo ga i odlično radi. Nijemac je to, nema šta. Kasnije smo sjeli pa mi je dao nekoliko sati pismenih instrukcija o elektronici.
Plan nam je sutra pokupiti vize koje su ovoga puta protekle bez problema i onda nastaviti dalje. Ali da stvari se zakompliciraju kad ne moraju, pobrinuo se afrički mentalitet. Nakon što smo se predvečer vratili u kamp, ondje više nije bilo mjesta za naše vozilo(!?). Danas je srijeda, a srijedom ondje imaju nekakav party i sva klijentela tu večer su lokalni ljudi koji su se došli ogrebati za jeftinu cugu, ljudi koji uopce ne spavaju u kampu! No svi su se unutra parkirali i za nas nema mjesta. Zaštitar kampa nas ne pušta unutra i govori da čekamo određeno vrijeme da netko izađe ili preparkira vozilo no nakon nekog vremena, mi vidimo da se to neċe desiti. Unutra nalazimo vlasnika kampa, koji po naglasku vjerovatno da je Južnafrikanac, i kažemo mu da smo izgubili mjesto gdje smo kampirali i da samo ako netko može preparkirati vozilo kako bismo mogli iċi spavati. Ali prepotentni frajer koji želi ispasti zeznuta ličnost ispred ekipe, kaže nešto u stilu; “Trebaš čekati da netko makne auto i gotovo. Evo ja kad popijem pivo možda idem ča pa onda možeš uċi”. Ja možda jesam kulturan i turist, ali nisam glup. Okrenemo se i napustimo kamp.
Dobro se osjeċam kad napravim pravu stvar, pa makar ona značila da ċu tražiti drugi kamp usred noċi po Lusaki. Ali kako se ono kaže ‘jedna vrata se zatvore a druga se otvore’. Tražimo mi tako kamp i gubimo se po ulicama Lusake. Nakon nekog vremena izađem iz auta s laptopom i GPS-om da vidim koje mi opcije daju no bez uspjeha. U Africi je normalno da ti ljudi jednostavno priđu i počnu pričati s tobom i pokušavaju ti nešto prodati. Tako i meni priđe jedan dečko ali ja ga ignoriram jer imam ionako dosta stvari za riješiti. Ali ovaj ne posustaje i kad se ja okrenem vidim bijelca kako mi se smije jer vidi da smo izgubljeni te pita šta trebam. Započnemo priču i ja mu objasnim šta nam se desilo u kampu. On nije iznenađen te kaže da to nije prvi put da čuje da je osoblje ChaChaCha kampa izuzetno neljubazno. No najgore je to što je ChaChaCha i jedino mjesto u gradu gdje se može kampirati. Svi ostali kampovi su nekoliko desetaka kilometara izvan grada, no sad je veċ 22 sata i nama nikako nije do duge i mračne vožnje. Prijateljski Kristen koji je bio u društvu sa svojom suprugom Jacintom i prijateljicom Nadiom, poziva nas na večeru u njihov omiljeni restoran te predlaže da nakon večere parkiramo auto ispred njihove zgrade koja ima siguran parking, te ondje kampiramo. Pozvali bi nas oni da spavamo kod njih, no kažu, premalen im je stan a veċ imaju gošċu, prijateljicu Nadiu, koja večeras spava kod njih. Mi smo oduševljeni te rado prihvaċamo ponudu.
Kristen i njegova supruga Jacinta koji su s Novog Zelanda, kao i prijateljica Nadia koja je iz Njemačke, rade u Africi kao volonteri u humanitarnoj udruzi ASO. Kristen i Jacinta veċ nekoliko mjeseci žive u Lusaki no slijedeċi vikend sele u Livingstone. Nadia je završila sa svojim humanitarnim radom te sutra avionom odlazi kuċi za Njemačku gdje ċe nastaviti školovanje. Ugodno se provodimo razmjenjujuċi priče i doživljaje s našim novim prijateljima, te još uvijek ne možemo vjerovati kako su nas, potpune strance, onako pozvali da prenoċimo kod njih te da ne moramo ovako kasno tražiti smještaj po Lusaki. Kao što sam rekao ‘jedna se vrata zatvore a druga otvore’. I tako se naše druženje, smijanje i pričanje viceva proteglo sve do kasno u noċ. Tu također saznajemo odgovor na pitanje zašto domaċe stanovništvo nema potencijala. Odgovor, kako nam Jacinta i Kristen govore, je u edukaciji. Lokalno stanovništvo nije educirano i jednostavno neznaju kako. Tužno ali istinito. Jacinta radi u udruzi žena koja ih osposobljava za posao i kako kaže gotovo svo vrijeme provode raspravljajuċi o najosnovnijim stvarima – Zašto je higijena bitna? Zašto nije dobro kasniti na posao? Zašto papiri trebaju biti složeni i organizirani? I onda kad se to usavrši, onda se tek osobu trenira za konkretan posao. Dok s druge strane doleti Nijemac ili Englez koji za pet tisuċa eura otvori kamping s bazenom i počne ‘mlatiti’ novac ‘preko noċi’. Kad malo bolje razmislim, Afrika je rudnik zlata za one koji je znaju iskoristiti.
Drugo jutro nakon kave i čaja s novim prijateljima, kreċemo dalje. Prvo idemo pokupiti Namibijske vize a kasnije kreċemo južno ka Livingstone-u. Idemo do vjerovatno najpoznatijeg prirodnog fenomena u Africi - Viktorijinih slapova i poznate priče s dr. Livingstonom koji ih je otkrio. Cesta koja vodi južno je dobra i mi vozimo punom parom. Tek stanemo za osvježenje i sendvič. Klausu je posebno drago da putuje s nama jer mi možemo nositi više hrane u autu nego li on na motoru, tako da uvijek imamo sviježeg voċa, raznih grickalica i ono najvažnije - ledenu vodu iz našeg 12 voltnog frižidera.
Stižemo u gradiċ Livinstone, nekoliko kilometara udaljen od slapova te ondje prespavamo i tek sutra odlazimo u razgledavanje.
Dr. Livingstone je bio škotski misionar i istraživač u središnjoj africi, te je prvi bijelac koji je vidio slapove “Mosi-oa-Tunya” i dao im ime u čast Engleske kraljice Viktorije. Poznata je priča o njegovom upoznavanju s novinarom Stanley-em koji je bio poslan da nađe Dr. Livingstone-a. Nakon što je Stanley našao Livingstone-a nakog gotovo godine dana potrage usred ‘crne’ Afrike, izrekao je poznatu rečenicu; “Dr. Livingstone, I presume?” (Pretpostavljam, Dr. Livingstone?). Viktorijini slapovi ili “Mosi-oa-Tunya” što u prijevodu znači ‘dim koji grmi’, jedni su od najveċih i najljepših na svijetu i vjerovatno ih je Dr. Livingstone najbolje opisao kad ih je vidio; “Nitko ne može zamisliti ljepotu pogleda od bilo čeka viđenog u Engleskoj. Nikad prije nije bio viđeno očima europljanina. Scena toliko lijepa da kao da su anđeli prešli preko njih u svom letu”.
Mi smo došli u vrijeme kad su slapovi manji nego u sezoni, a to nam je dalo moguċnost da se prošetamo po samim slapovima i skačemo s kamena na kamen sve no samom rubu slapova. Slapovi su također i granica između Zambije i Zimbabwe-a, tako da je to glavna turistička atrakcija obiju država. Teško je ljepotu slapova prenijeti na tipkovnicu ali vjeruj mi na riječ - slapovi su fantastični.
Nakon slapova, spavamo u kampu zvan ‘Livingstone Safari Lodge’ gdje vlasnik Njemac vodi kamp i živi sa svojih 20tak posvojene djece. Iako to nisu njegova biološka djeca, odmah se vidi da ih je podignuo kao da su njegova. Imaju potrebnu edukaciju, pričaju engleski (a vjerujem i njemački), uredni su i ponašaju se vrlo odgovorno, čak pomalo i europski.
Naše se vrijeme u Zambiji bliži kraju, i iako smo tu proveli tek 7 dana, bilo je to odličnih 7 dana i vidjeli smo prelijepe stvari i upoznali predivne ljude.
Ali da ne zaboravim, ukoliko netko namjerava posjetiti zambijski glavni grad, znajte da ondje više nema kampinga. Nakon što smo okrenuli leđa ChaChaCha kampu poslije onog glupog incidenta, saznali smo da su i oni okrenuli leđa kamperima te ne puštaju više nikoga da kampira ondje. Sada samo iznajmljuju sobe i to isključivo ‘backpacker’-ima. Pa.. Sretno! (REX)
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak