CANNONADE
Piše Hrvoje Levak Cannone
Posebno sam počašćen što sam dobio priliku pisati za jedan domaći portal kakav je 'Regional Express', iako moram priznat kako nemam pojma o čemu bi pisao niti o čemu ću pisati. Nisam kolumnista poput Nives Celzijus ili Hrvoja Šalkovića, ja sam kantautoreper koji je osvrte na društvena događanja bilježio u svojim pjesmama ili maksimalno na svojem Facebook profilu, ali mogu probati. Sa dobro poznatom lokalnom pričom o 'pticama rugalicama'. Bio bi kardinalni propust kada nebi u ovakvoj prigodi napisao par redova o onome čime se bavim, konkretnije hip-hopu u Puli.

Glazba koja je odavno evoluirala od običnog nabrajanja rima afroameričkog nižeg sloja, i razvila se sve do globalnog glasa radničke klase i boraca za (ne)moralne vrijednosti, i kod nas je doživjela ekspanziju zadnjih 10 godina. Tome mogu osobno posvjedočit iz prve ruke, iako se unatoč evidentnom rastu kvalitete, lokalni hip-hop i dalje nalazi na marginama medija. Zašto je to tako? Veoma jednostavno je zaključit; zbog manjka poštovanja između izvođača, šta reflektira na konačnu sliku koju lokalni hip-hop lansira o sebi.

Konzekvenca je današnja situacija gdje ima više repera nego slušatelja, šta tradicionalnu rap kompetitivnost izdiže iznad granica zdravog ukusa. U takvom odnosu snaga, rijetki se vesele tuđem uspjehu, štoviše, stječe se dojam kako mnogi doživljavaju tuđi uspjeh kao vlastit neuspjeh. Nedostatak korporativnosti nemilosrdno izjeda kredibilitet lokalnih repera koji si čine medvjeđu uslugu čestim blaćenjem vlastitih kolega. Čast iznimkama. Ne želim ovim tekstom napravit od sebe anđela, jer sam i sam u mlađim danima znao sjest na provokacije. Međutim, ono što sam uspio naučiti iz svog staža u glazbi je da je osnova kulture davat poštovanje svojim kolegama.

Diskreditiranje onih koji se bave onim istim čime se i ti baviš, je ustvari pljuvanje u vlastiti tanjur, te se iskreno nadam kako će budućnost donesti određene promjene bez kojih; ćemo uvijek ostati na marginama prosječnih slušatelja glazbe. Ipak, nisu problem samo reperi ili glazbenici, ponekad se čini kako je to opće nezadovoljstvo u Hrvatskoj uzelo tolko maha da je ruganje postalo nacionalni sport, za koji imamo više talenta nego čak i za rukomet,nogomet ili vaterpolo.

Kad smo kod toga, sport je uvijek relevantan primjer, skupa sa brojnim teorijama zavjera koje pratitelji generiraju. Zanimljivo,isto kao nama u glazbi, oni koji najviše gube tim padom kredibiliteta su zapravo direktni akteri, čelnici klubova,nogometaši,treneri i svi ostali koji žive od tog sporta. Dok jedan navijač na dan utakmice u kladionici susreće lokalnog trenera ili igrače svog omiljenog kluba, sigurno ne može staviti ruku u vatru da neka sumnja ne postoji. Šta je u glavama tih trenera ili igrača, da jednostavno ne obrane čast svog posla pa makar naprave Internet account i klade se od doma(ili iz kafića), te tako izbjegnu mogućnost velikih dubioza nastalih njihovim svakodnevnim odlaskom u kladionicu?

Možda stvarno ti nogometaši se ne klade na utakmice u kojim sudjeluju, nego npr tenis ili košarku, ali time daju vjetar u leđa teoretičarima zavjera. Ono šta je zapravo bizarno je činjenica kako 'ptice rugalice' su u ovom slučaju pretežno kladioničari koji će iza svakog nepredviđenog rezultata naći krivca u 'namještaljci', jer valjda treba nekako opravdat vlastiti neuspjeh u prognozama. Suha matematika kaže da 9 od 10 listića padnu, a od tih 9 barem 8 će krivicu bacit na 'namještaljku'. I onda sutra opet u kladionicu uplatit novi tiket. Priča o negativi mora biti poentirana općom klimom oko naše Istre 1961, kluba koji je pravno nasljednik Uljanika,Pule ili Pule Staro-Češkog, ali je sentimentalno naslijedio staru Istru, i što se tiče grba(sitna izmjena),i što se tiče stadiona(Aldo Drosina) ali i što se tiče navijača(uvijek vjerni Demoni).

Stvari koje taj klub zadnje dvije godine radi, ulaze u povijest uspjeha pulskog sporta uopće, pošto su dva uzastopna 6.mjesta nešto šta je do nedavno bilo nezamislivo za pulske ljubitelje nogometa. Osim toga, Istra napokon više ne ide na gostovanja kao autsajder, nije više rupa za napucavanje ili popravljanje gol razlike, sada imamo glavu i rep, odličnog trenera i visoku posjećenost za HNL okvire. Unatoč svemu tome, opet postoje generatori negative i(li) zavisti oko kluba. Ko su oni? Na čemu temelje svoje teorije? Odgovor se može iščitati iz jedne veoma slikovite poslovice: -„Ko želi, naći će način. Ko ne želi, naći će razlog.“ Iza ove druge skupine ljudi ostaje dojam kako se uvjek pojave kad nastane neka afera, loš rezultat ili dubiozan potez uprave kluba.

'Malo je domaćih igrača','Paminjo je mutan' ili 'nije to prava Istra', samo su neke od učestalih fraza 'ptica rugalica' kad je tema Nk Istra 1961. Naravno, isti vješto ignoriraju sve pozitivno učinjeno u istom tom klubu, od afirmiranja anonimnih igrača, zavidne posjećenosti, kontinuiranog rezultatskog uspjeha sve do respekta koji klub posjeduje gdje god dođe kada pređe Učku. Stekao sam dojam da su ljudi ovdje malo objektivni prema 'svojima', možda i prestrogi, jer svi su nešto nezadovoljni sa Pulom. Te nema mjesta za izlazak, te je nogometni klub 'umjetan', te su lokalni muzičari nedorasli, te je loša vlast, te su loši vremenski uvjeti itd.itd. Za kraj, iskoristio bi ovu priliku da apeliram za promjenu grba grada, te se tako umjesto zeleno-žutog križa za pulski logo postavi jedan veliki simbol kružnog toka, kojih kod nas ne manjka. Jer očito se stalno vrtimo u krug, ptice rugalice laju, a karavane idu dalje…