LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Vratila se Suzana Loto Mančić, vratila se i sjećanja na Goli otok i slovo U na mom čelu… Bilo je toplo ljeto 1986. godine. Motorni jedrenjak “Calypso” ,nekadašnji   trabakul za prijevoz pijeska iz delte Neretve,   ponosno je sjekao valove plavog Jadrana noseći na palubi naj žene ondašnje nam zajedničke domovine. Bio sam jedan od malobrojnih muških sretnika broda ljepote i glazbe. Na moju glavu dolazilo je u prosjeku 13,6 nositeljica   miss-lenti. U malobrojnoj   skupini jačeg spola konkurencija je bila jaka – predvođena kraljem šarma Sašom Zalepuginom. Za njim si bili veseli dečki iz “Novih fosila”, te majstori konferanse Vojo Šiljak i Mario Mihaljević. Gazda parade zvane “Velika revija Jadrana”  bio je pokojni Luko Bratičević. Moja malenkost imala je ulogu  tajnika za medije, ili što bi danas rekli PR – menadžera.
I tako veselo je išlo  dva mjeseca u stilu – kad nas brod plovi, plovi i ribu lovi, sve dok nismo stigli gotovo do kraja naše   regate  započete na dalekim obalama Ulcinja, u Crnoj Gori. Poslije priobalnih mjesta  na Kvarneru i u Istri, trebalo je još malo skoknuti do Portoroža. Gazda Luko imao je običaj da, kada mu se kasa dobro napuni, koji put skrene i ka Golom otoku. Tada se   besplatno nastupalo za “ stanovnike”  i danas najpoznatijeg otoka naše povijesti. Dakako na “Goljak” su išli samo odabrani. Drage missice morale su ostati na sigurnoj udaljenosti u obližnjem Senju iz kojeg smo isplovili specijalnim policijskim trajektom. Uz monotono brektanje motora   osvajali smo morske milje strogo zabranjenog područja dok su se pred nama sve jasnije ukazivale gole strmine otoka koji u čovjeku bude samo strah i jezu. Htjeli ili ne mislili smo na tisuće jadnika koji su ovim istim plovilom odlazili na put u pakao, cesto bez povratka. Majstori kazamata iskazali su  vrhunski talent za odabir mjesta mučilišta. Dočekuje te samo  kamen i voda. Prijeteće plavetnilo mora sa jakim strujama koje nijedan željnik slobode nije pobijedio… Već su se pojavili prvi krovovi, zatim grad u malom. Veće i manje kuće od kamena na golom kamenu. Uplovljavamo u malo pristanište. Zamišljam one slike iz knjiga koje sam do  tada čitao o Golom otoku. Na sreću nema “šibe”, nema one  dvostruke kolone starijih robijaša kroz koju oni koji tek dolaze moraju protrčati dok  ih nemilice udaraju sa svih strana. Docekuju nas nasmijani upravnik i njegovi suradnici. Vode nas  ka upravnoj zgradi sto je kojih   desetak metara udaljena od zatvorskih zdanja. Tih godina umjesto političkih ovdje su bili prijestupnici zakona mlađe dobi, uglavnom višestruki “ povratnici”, policijskim rječnikom kazano.        
I kao uvijek  najbolje sredstvo za opuštanje je koja čašica dobrodošlice. Upravnik i njegovi nimalo nas nisu štedjeli. Osjetilo se koliko su  u dobroj kondiciji za rafalno – živjeli bez prestanka. Išla je runda za rundom i lagano nam je postajalo svejedno gdje smo. Jebo Goli otok i emocije sto budi, kada prvoklasna loza grije dušu,srce! Još koji čas i ovdje će pasti pjesma a ne tugovanka za mračnim prošlim i sadašnjim danima. Pokušavajući da u što manje primjetnoj cik cak hodnji stignemo do bine, zapinjemo od kamene stube. Pripomažu nam čuvari, mangupski se smijući. Ipak, rakija nije skroz ovladala. Kao kroz sumaglicu posmatram “krajolik” . Kamen i samo  kamen od kojeg  hvata panika. Uspinjemo se do malog amfiteatra. Nekoliko stotina mladih ljudi , sivim, bezličnim uniformama, strogo postrojenih u zasebne grupe željno iščekuju dugo najavljivani kulturno-umjetnički program.  Pogledima uzbuđenih šiparica pred estradnim zvijezdama,što se upinju da ne zavrište od radosti, ukočeno  zure u osobe iz snova i sa naslovnih stranica listova koji su im ponekada dozvoljeni. Da se tada mogla mjeriti užarenost koja zrači iz očiju gomile dok pomamno guta lik  i tijela Suzane Mančić i Sanje Dolezal, jedine dvije dame među nama, mislim da bi to bila snaga nešto slabija od nuklearne  elektrane “Krško”.  Dok su “Fosili” sa   vamp loto damom odvlačili mlade zatočenike u prividnosti slobode, upravnik i njegovi nisu prestajali s onim živjeli bez prestanka. Sjećam se samo da smo se ponovo našli na trajektu na lijepoj plovidbi ka stvarnom slobodnom svijetu. Dvojac voditelja bio je u punom elementu. Nastavili su prazniti i skromni šank samo za odabrane u kabini trajekta.
Nakon golo otočke maliganske bitke sa  borbama smo nastavili po kafićima Novog Vinodolskog. Kada su nam i tamo pokazali crveni karton nije bilo druge nego hvataj se  otvorene i  zatvorene palube našeg dragog “Calypsa”. Kako nas je tada zabrinuto gledao uvijek mirni kapetan Paško. Dali se plašio za brodske  tekuće zalihe ili naše jetrice, ni danas mi nije jasno.
Bilo je, čini mi se, negdje oko četiri ujutro kada mi je   “ veseli” Mario Mihaljević nešto zalijepio na čelo. Isto je učinio i Marinku Kolnagu,bas- gitaristi “Fosila”, koji je sjedio do mene. Zaredao je  Mario i po ostalim glavama. Trznem papirić s čela kada ono slovo U izrezano sa  naljepnice zagrebačke revije “Studio”, koja mi je bila jedan od poslodavaca u “Vjesnikovoj”   Osnovnoj organizaciji udruženog rada  “Revijalni tisak”.
- Hej, Mario malo ohladi. Nemoj mi tih sala – ljutito dobacujem    koautoru legendarne Danielove “Dzuli”.
- Daj ne ljuti se, zajebancija - objašnjavao mi je, teturajući se, Mario, koji ce nekoliko mjeseci poslije  sa Vojom Šiljkom napisati onu legendarnu  - Neka mi netko pokaze znak gdje voz postaje vlak. Dok smo smirivali prolupalog voditelja iz dubine kabine po kojoj smo   feštali započe galama:
- Sve vas treba pohapsiti, majku vam nacionalističku! - pjenio je nekakav orijaš za kojeg nitko nije znao kako se stvorio na brodu. Posljednjim atomima prisebnosti izgurali smo uljeza i mirno nastavili prazniti čaše bez Marijevih “štoseva”.  Već sam se vidio u postelji. Valjalo je meni niz uske krivudave stube poći ka mojoj kabini u trupu jedrenjaka. I kada sam krenuo zvuk sirena prolomi se kroz ludu noć. Na brod se brzinom munje  uspentralo nekoliko policajaca i neznanaca u civilnim odijelima. Spika su ulovili Marija, poslije smo slijedili mi, ostali  veseljaci. Jedan,dva tri i evo nas lijepo u Policijskoj stanici u Crikvenici.  Opasni neprijatelji države postrojeni kao pokisle kokosi pred ljutitim načelnikom postaje kojeg su probudili u cik zore.
- Sram vas bilo, poznati ljudi a hoćete da rušite nasu socijalističku zajednicu – gotovo je urlao dok nam se unosio u lice. Maligani u nama bili su odlični čepovi za uši, ali loši za održavanje ravnoteže. Klatili smo se kao na vjetru ništa ne shvaćajući sto se oko nas događa.
- Ovoga sto je lijepio u samicu,a ostale tamo na stolice na jedno mjesto i strogo pazite na njih.
Započinjao je novi radni dan. Bunovni stanovnici Crikvenice i okolnih mjesta stizali su vođenim raznim obavezama pred šaltera MUP-a.   S nevjericom su posmatrali umornu grupu lica sa naslovnica kako se sramežljivo šćućurila u kutu velikog hola. Nekoliko ljubaznih službenica krišom su nam dodavale šoljice s kavom koja je išla kao mlijeko u mamurne organizme…Bili smo tako nekoliko sati pod policijskom paskom. Kada su “viši organi” u Zagrebu skužili  o kakvim se ludim igrama pijanih poznatih budala radilo pustili su nas ponovo na “Calypso”… Poslije kada sam se vratio u moje  Rajvosa  čuo sam da smo imali   oružje,  pripremali pobunu i  pjevali ustaške,četničke i balističke pjesme.Postao sam multinacionalist koji govori  i pjeva čak na tri jezika. Dok su moji jarani od čašice u Zagrebu belom gradu  normalno ponovo išli na fešte, ja sam se u srcu tvrde Bosne plašio svakog pokreta. Jurili su me razni  sekretari koji su pokušavali na meni da iskazu svoju odanost Titu i Partiji. Kada je rat započeo opet su bili u prvim redovima iskazivanje svoje odanosti novim partijama. Zadrigli komunisti postajali su još gori nacionalisti.
Meni više nikada nitko nije ništa na čelo zalijepio. Postao sam promašeni multinacionalist, a toliko sam imao povijesnih predispozicija da postanem dobar ustaša,četnik ili balist.