Povraćanje povijesti

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U emisiji ‘‘Nedjeljom u 2’’ Aleksandar Stanković je, u povodu 20. obljetnice formiranja prvog demokratskog parlamenta u novijoj hrvatskoj povijesti ugostio prvog predsjednika Sabora, Žarka Domljana. O odnosu Tuđmana prema Saboru, Domljan je kazao kako ‘‘Tuđman nije vjerovao u kolektivne odluke, već je mislio da povijest pišu pojedinci te da nije vjerovao u demokraciju nego u izuzetnu ulogu izabranog pojedinca, u čemu se s vremenom ipak korigirao’‘. Kazao je kako je već tu znao da će po tom pitanju biti sitnijih trzavica, pogotovo zbog rečenice kako Sabor uopće nije potreban, već postoji samo da se zadovolji Zapad. Nastavio je o tome kako je Tuđman imao shemu u glavi kako bi sve trebalo izgledati i kako je to možda gledao pomalo reducirano jer je smatrao kako će biti onako kako se dogovore Srbi i Hrvati.

Stanković ga je upitao i o rezervama prema Srbima i otpuštanjima ljudi zbog nacionalnosti. ‘‘Ja!?!’‘, zbunio se Domljan na što mu je voditelj pročitao njegove riječi o tome kako su ljudi ‘‘micani’’ zbog nacionalnosti te podsjetio i na primjer saborskog kuhara zbog mjesta na kojem je nabavljao meso, a u kojem su se okupljali KOS-ovci. Domljan, koji je par puta naveo kako se taj mesar prezivao Zec, iz nekog meni nerazumljivog razloga zaboravlja da je to bio otac obitelji Zec, mesar po zanimanju, kojeg su ubili merčepovci. Sugestijom da je Zec bio ‘‘kosovac’‘, Domljan se svrstao u red onih koji su, možda nehotice, opravdali najsvirepija ubojstva u režiji ili pod pokroviteljstvom HDZ-a i satelita te stranke (mislim tu i na ubojstva koja se pripisuju Branimiru Glavašu, na primjer).

Aco Stanković ga je upitao i kako je moguće da je Gojko Šušak imao toliki utjecaj na Tuđmana. ‘’Šušak je bio predstavnik hercegovačke linije i vjerovao je da ono što osvojimo oružjem, ostati će naše’‘, rekao je Domljan. Rekao je kako je ‘’Šušak i čitava emigracija, pogotovo kanadska, kapitulirana u neki bivši svijet’‘. Sjetio se posjeta Kanadi, kad je bio u strahu da ga se ne slika s likom Ante Pavelića iza leđa jer su ‘‘ti ljudi još živjeli u nekim starim vremenima’‘.

Vratila me je ta emisija knjizi kolege umirovljenog novinara Živka Grudena ‘‘Perači crnih košulja’‘. Svojedobno, kada je predstavljena u Židovskoj općini Zagrebu, tadašnji izvršni urednik ‘‘Feral Tribune-a’’ Viktor Ivančić je rekao da je svojim pisanjem Gruden pomogao da se Republika Hrvatska ne pretvori u grotesknu kopiju Nezavisne države Hrvatske, što je bila trajna opasnost nakon što se na čelu novo-uspostavljene hrvatske države našao jedan priučeni povjesničar opsjednut idejom ideološke pomirbe ustaša, domobrana, partizana i još koješta.

Pišući o zbivanjima na dnevnoj političkoj sceni, Gruden u predgovoru svoje knjige objašnjava da nije mogao ignorirati svima uočljivu, čak upadljivu političku uporabu i zlouporabu nedavne prošlosti. O razlozima i motivima zazivanja i političke (zlo)uporabe prošlosti u tom razdoblju mnogo je toga već rečeno i napisano, ali se trijezne prosudbe, izvedene iz cjelovitog mozaika činjenica, još očekuju. Mislim da Grudenova opservacija vrijedi i danas.

Grudenova knjiga funkcionira kao lucidni obračun s bolesnim nacionalizmima, posebice s onim kojem se pridružila HDZ-ova vlast razgranatom kampanjom za rehabilitaciju ustaške države i preuzimanjem njezinih simbola. Ona, štoviše, svjedoči da su devedesetih u Hrvatskoj postojali glasovi razuma, ljudi kojih je pokojni svećenik i publicist don Luka Vincetić nazvao ‘‘propovjednicima nacionalnog anti-mita’’ - pisci i intelektualci koji su čovjeka i svoju zajednicu lišavali fetišizma i idolatrije.

Politički mitomani kakav je bio Franjo Tuđman, užasno gnjave i sretan je onaj narod u kome su prestali brbljati iako su štete iza njih itekako vidljive. Nitko, doduše, ne može i nije mogao zabraniti predsjedniku republike koji se toliko trsio ostaviti traga kao ‘‘povjesničar’’ ili čak ‘‘filozof povijesti’‘, da njeguje svoj osebujni pogled na svijet, dok god to radio u slobodnom vremenu i dok je to ostajalo između njega i znanstvenih disciplina u kojima je pravio štetu ili korist, svejedno.

Ali, kako je u svojoj knjizi ‘‘Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma’’ napisao Marinko Čulić (str. 8-9), predsjednik je ‘‘znanstvene’’ spoznaje koristio kao operativno pokriće najopskurnijih i najzloćudnijih dijelova svoje politike, kada god mu je izgledalo da mu ni goleme ovlasti iz Ustava to ne omogućavaju, ili ga u tome sputavaju. Bilo da je odlučio zaratiti u BiH s Bošnjacima, riješiti se hrvatskih Srba ili pomiješati kosti ustaša i partizana redefinicijom i preuređenjem Jasenovca, Tuđman je svaki puta posegnuo ‘‘za toljagom svojih mizantropskih civilizacijskih ‘teorija’‘’.

Gotovo u pravilu, uvijek mu se kao štit suprotstavljala Grudenova refleksija bilo da sa radilo o obrani od ocvalog daha rasističkih teorija koji je puhao Pantovčakom ili sabornicom, bilo da se radilo o demantiranju šokantne tvrdnje da je istrebljenje Židova u NDH izmišljeno, kako se moglo čuti od izdavača Hitlerova ‘‘Mein Kampfa’’ u hrvatskome prijevodu, bilo da se radilo o HDZ-ovom rehabilitiranju ustaštva i NDH čime je ugled Hrvatske u svijetu nedvojbeno srozan.  

Dobar primjer Grudenove lucidnosti i točnosti jest paragraf iz članka ‘‘Povraćanje prošlosti’’ (str. 74) u kojem autor polemizira s književnikom Vinkom Nikolićem kada je ovaj relativizirao ustaške logore tvrdivši da logore  (za Japance) imao i ‘‘demokratski SAD’‘. Gruden podsjeća da su se internirani Japanci nakon rata vratili svojim kućama dok funkcija Auschwitza ili Jasenovca nije bila izolacija sumnjivih građana nego likvidacija. Prekrajajući povijesti pokazuju, konstatirao je, da se nisu odrekli nacifašizma i da je to što rade nacistička propaganda.                                                                                                                                           

Prisjetimo se, na trenutak, kontekst u kojem je pisao Gruden: ‘‘Naš je predsjednik dr. Franjo Tuđman, jednom rekao da ima ‘tajni sporazum s Bogom’; u Mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se je okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je strla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli kod Osijeka, Zadra, Vukovara, Siska, Dubrovnika, Šibenika, Vinkovaca… Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ‘Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!’‘’ (Luka Vincetić u ‘‘Crkva u post-komunizmu – Teologija nacionalnog anti-mita’‘, Erasmus, Zagreb, rujan 1993, str. 41-46).

Gubitak moralne odgovornosti i etika interesa, dva su osnovna razloga koketiranja HDZ-a s nacionalizmom NDH-zijskog kova. Agresivnost koja se pri tome razvila prema nezaštićenim kategorijama građanstva i prema simbolima antifašističke prošlosti, nažalost to nam ne može biti utjeha, možda bi bila veća da novinari poput Grudena nisu, ako ništa drugo, poradi sebe samih i nadolazećih generacija, definirali kriterije žurnalističke etike u sjeni svijesti moralne odgovornosti.

Ovo naglašavam zbog toga što bi možda Žarko Domljan želio da njegovi memoari probude veći odjek s obzirom da se Stankoviću požalio kako nekih posebnih reakcija i nema. I mislim da ih neće biti. Naime, svi mi koji ovih tjedana doživljavamo pad u povjerenju prema politici sadašnje vlasti zaključit’ ćemo da se isplati navijati za etiku u politici. Nisam siguran da Domljan, ma koliko se pokušavao distancirati od Tuđmanova i Šuškova neoustaštva, prilično blago, napomenut ću, može biti zapamćen i kao uzor zagovaranja etike u politici. On bi, naime, želio i ‘‘stisnut’’ i ‘‘prdnut’‘: i istaći domoljublje Gojka Šuška ili vizionarstvo Franje Tuđmana, i sugerirati kako se spomenuti dvojac baš i ne može pamtiti kao oličenje etike i demokracije.

U onoj mjeri u kojoj su prvom predsjedniku Sabora bili neprihvatljivi kilogrami mesa ‘‘kosovca’’ Zeca i u onoj mjeri u kojoj se ta neprihvatljivost, a da toga Domljan nije tada bio svjestan, pretvorila u metak merčepovaca ne samo u mesara Zeca ili u njegovu ženu već i u kćerku Aleksandru, u toj nekakvoj čudnoj mjeri reciprociteta meni se ove reminiscence Žarka Domljana, a da toga jesam svjestan, pretvaraju u nemogućnost da pojedem slavljeničku tortu zbog 20 godina hrvatskog parlamentarizma. Meni se danas povraća povijest.  .(JavaScript must be enabled to view this email address)

(KRAJ)
  

Komentari na članak

1. U ovom trenutku nema aktivnih komentara na ovaj članak...