LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Kažu da je Edgar Alan Poe za svoju “Poruku u boci” dobio prvih 50 dolara. Ja sam siguran da ću za svoju bocu dobiti ili išijas ili reumu. Mučio sam se nekoliko debelih sati da dobro začepljeni stakleni predmet ubacim u valove nemirnog Sjevernog mora. Kao totalni pomorski amater odabrao sam plimu za bacanje poruke, umjesto oseku. Zato i nije bilo čudno da koliko god jako zamahnuo i lansirao bocu u zapjenušani vodeni beskraj da se kao bumerang vraćala za nekoliko minuta. Gotovo zaleđjen pod udarima artičkog vjetra, uzavrelim pogledom, stojeći izgubljeno na pješčanoj sprudi, napokon sam pratio plutanje staklenke u daljinu. Nije to bila obična“bottle”! U njoj je do prije kojeg dana miomirisala istarska biska. Ništa me nije ljepše vraćalo u nekoliko ljetnjih prošlogodisnjih dana u Puli nego udisanje sadržaja staklenog suda. A kada bih poželio da doživljaj Istre bude veći onda bih dopustio kojoj kapljici da mi zaigra po jeziku. Cijedio sam tu zapreminu tekućine od sedam decilitara gotovo osam mjeseci.Statistički gledano svakog mjeseca cca 0,55 dl po glavi odmetnutog stanovnika nekadašnjeg prostora zajedničkog života.
A ipak sam imao vražju sreću. Vrijeme je bilo pasje pa po plažama niske zemlje nije bilo onih prokletih zelenih čuvara što paze na svaki pokret. Sve u paničnoj napetosti da ne oskrnaviš betonski čvrste regule očuvanja okoliša. Ovdašnji tisak javlja da se godišnje uz NL obalu pronađe nekoliko milijuna odbačenih boca. Dakako najviše je pivskih. Ovih s porukama bude nekoliko tisuća i, nažalost, najčesće završavaju na otpadima za preradu stakla. Jer, tko je lud u doba interneta i SMS još čitati poruke koje od ko zna kad i od ko zna kud doplutaju. Toliko staromodnih tipova nema, ako se izuzme moja malenkost.
Ma, zapravo ideju sam dobio ovih dana kada sam pročitao slatki “ženski” tekstić o ljubavnoj storiji započetoj porukom u boci. Jedna nimalo zavodljiva Engleskinja iz malog ostrvskog grada odlučila je da pomoću romantičnog načina mailriranja starog nekolijko stoljeća okuša sreću u razbijanju okova samoće. Bočica sa ljubavnom porukom nakon dvadesetak dana doplovila je do Den Heldera, gradića na gornjem dijelu (gledajući iz pravca Pule) nizozemske obale. Pronašao je lijepi “princ” također ubogi usamljenik. Poruke ovog puta preko interneta su krenule i završile se kao u najljepšoj bajci. Vjenčali su se, sretni su i živjeće sve dok ih smrt ne razdvoji...
U valove bačenom bivšem staklenom domu drage rakije biske ne nalazi se ljubavna poruka, niti poziv za pomoć koji šalju brodolomnici. Tu su moji redci upućeni dragim ljudima s obale hrvatskog Jadrana. Nadam se najprije da će boca doploviti do pulske Verudele i prenijeti REX-ovcima tople pozdrave iz hladne zemlje. Konsultirao sam stručnjake za Golfske i ostale struje. Kažu mi da svaki predmet bačen ispred nizozemske obale sigurno pluta ka jugu, ka obalama Belgije, Francuske, pa onda dole prema Portugalu,Španiji. Te da zahvaljujući vrtlozima što nastaju od sudara voda Oceana i Sredozemnog mora postoji vjerovatnoća od 75 procenata da će moja bočica završiti na nekoj od plaža kod Nice, Sicilije ili mozda čak prošetati vodama Jadrana. Kako sam čovjek kojeg sreća prati cijeli život moje šanse su veoma velike. Evo, recimo, rodio sam se na najgoroj točki Europe, na prostoru gdje ratovi izbijaju svako četvrto desetljeće i gdje svaka obitelj ima ratne žrtve i štete. Rodio sam se na prostoru gdje je od imovine potrebno imati samo dva dobra kofera. Elem i pored svih tih negatvnih uvjeta za moj razvoj i budućnost evo sam završio na obali jedne od najnižih i najmirnijih zemalja na svijetu.
Ako boca zaluta i do Splita neće mi biti mrsko. Tamo imam koliko hoćeš prijatelja. Kada bi je, recimo, pronašao pjesnik Jakša Fjamengo dogodilo bi mu se ovo. Čim bi otvorio plutajući predmet začuo bi ono naše podmuklo : Jakša, Jakša… Tada bi se unezvjereno okretao na sve strane kao za vrijeme davnih splitskih festivala. I kada bi konačno skužio koga to proziva, uz obaveznu časčavajuću rundu bevande, molio bi da prestanemo. Mi bismo ozbiljno klimali glavama sve dok se ne bi udaljio desetak metara. Ponovo bi sa svih strana zujalo - Jakša, Jakša...
Ili da boca skrene do Šibenika. Tamo smo znali uživati sa novinarčinom Momčilom Popadićem. I uvijek, nakon nekoliko čaša on bi započinjao sa - Tonka, reci cvrčak... To je bila najromantičnija ljubavna zafrkancija koju sam čuo. Pokojni Momčilo tako bi se udvarao svojoj Tonki, koja je muku mučila s onim grlenim rrrrrr. Poslije ovoga Rajku Dujmiću nije ni bilo teško da napiše onu nezaboravnu ”Tonku” koju vec desetljećima pjevaju ”Fosili”.
I Zadar je dobro mjesto za uplovljavanje poruke u boci. Ako bi je otvorio veseli Mladen Grdović onda bi mogao da čuje kako smo desetljećima ranije Tomislav Ivčić i ja kazivali kako je klinac koji obećava .Pri tome nismo mislili samo na pjesmu nego i na brzinu gutljaja u kojima su nestajali špriceri. Imao je dobrog dara za najmiliju tekućinu dalmosa.
E, onda Pula posljednja stanica na putu dugom oko 3.000 tisuće morskih milja. Kada bi prihajala nekom od REX-ovaca unutra bi našao poruku:
- Dragi moji, nadam se da je Hrvatska ušla u Europu prije nego što je ova boca doplovila...
A koliko jednoj poruci u boci treba. Evo jedna bačena prošle godine sa plaže kod Barcelone za šest mjeseci se nasukala na obali Australije ispred Melburna. Ili druga što je krenula s Havaja prije 23 godine sretno je nedavno uplovila u teritorijalne vode Novog Zelanda. Eto ga, sada je na vama da pogađate što će biti prije. Moja boca u Puli ili Lijepa naša u EU. (REX)
