LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Nije ni vama čitateljima REX-a lako. Bombardiraju vas sa svih strana. Sluđeni ste politikom, postali ste  strojevi za glasovanje. U vama ne vide ljude, duše, emocije, karaktere, nego samo brojeve za njihovu bolju budućnost. Rijeci su im pune meda i mlijeka,a djela?  Pa vidite i sami! Živite super, nikada bolje. Imate mobitele, automobile, kompjutore, meksičku gripu, kao sav normalan svijet. Budite ponosni sto ste djelići mozaika današnje Croatie. Pokazujte svoju sreću i iznimnu političku naobrazbu. Vi u svako doba noći, kada vas probude, znate tko je premijer,ministar, gradonačelnik, pobočnik lijevi ili desni. Niste tupavi kao ovi ovdje s kojima živim. Stid me je kada pročitam u njihovom tisku da gotovo 81 odsto mladih nizozemaca nema pojma tko im je prvi čovjek vlade,a kamoli ministar, recimo,prometa. Tu, kod vas, nema tko nije čuo za našeg velikog Kalmetu. Još se više zacrvenim od srama kada  me kolega s posla, čovjek u sedmom desetljeću života pita:
- Paul,  je li Hrvatska u Europi?
- Ma, kakvoj Europi, Hrvatska je daleko, daleko na Dalekom istoku…
- Nisam, bas siguran... Znam da su tamo Japan, Kina, Koreja... Pa, koliko je to od Amsterdama?
- Ako misliš na Istru, oko 1.250 kilometara. Ako želiš prema Dalmaciji, e onda dodaj još petstotinjak kilometara.
- Sto, tako  blizu!
- Da smo i bliže to nebi tebi puno značilo.
- Kako to misliš?
- Hoću da ti  kažem koliko vam zavidim na vašem općem obrazovanju. Nas su davili, recimo, zemljopisima. Morao sam da znam gotovo svaku vašu provinciju, a o glavnim gradovima Europe i svijeta da i ne govorim. Dok smo mi glave punili nevažnim informacijama, vi ste lijepo učili jezike. Davno ste vi skužili sto je  život, a to sigurno nije poznavanje politike i zemljopisa, nego ono sto te svaki dan okružuje.
 I misli su mi krenule na nekoliko   holandskih godina moje pokojne majke. Proživjela ih je kao kraljica. Cim je stigla, u svojim  osamdesetim godinama, dobila je kuću sa ogromnim vrtom i specijalnim liftom. Kada bi poželjela da ide na kat, u jednu od četiri spavaće sobe, invalidskim kolicima bi prišla nekakvoj stolici-uspinjači. Sjela u nju, pritisla   gumb i eto je, kao vladarka, bez po muke, gore. Kada bi htjela  do centra grada ili meni u posjet, samo bi pozvala specijalni taksi i hop s invalidskim kolicima u ogromni mercedes-busu. Vozi Francek!
Kada bi trebala pod tuš, ili pedikera, samo strpljenja. Eto, specijalnih patronažnih sestara. Kada bi se kuca  trebala srediti,samo malo, eto specijalne čistačice. Kada bi trebala u bolnicu, pitali bi koju sobu želi - jednokrevetnu ili veću. Sa TV ili bez. Normalnu ili dijetalnu hranu... Posljednje  dane , poslije sarajevskih ratnih podruma, moja mama proživjela je kao u najljepšem snu. Eh, da je meni tako završiti.
 Ali, činilo mi se da je opet bila nesretna.Ubijao je ovaj visoki standard, civilizacija življenja dovedena gotovo do savršenstva. Ubijalo je to sto je ovdje čovjek u središtu svega. Ona na to nije bila navikla. Znala je samo za teška desetljeća borbe  za, doslovno rečeno, koricu kruha, kao sto to znaju mnogi od vas. Ubijalo je to sto nitko ovdje nije govorio o politici, sto nije mogla  prihvatiti da je  ovdje nitko ne pita je li Hrvatica, Srpkinja ili Bošnjakinja.Ubijalo je sto je svakog mjeseca točno u minut dobivala mirovinu,iako   ni   uru nije bila zaposlena u Nizozemskoj. Mučilo je to sto  je uvijek znala sto je sljeduje. Nije bilo neizvjesnosti,  gorkih iznenađenja, bojazni na koje su naši organizmi navikli.  Ubijalo je i to sto je  bila u invalidskim kolicima, a njeni NL ispisnici na plesnim podijima ili za volanima bijesnih  ferarija,porshea… Ali, najviše je ubijalo to sto gotovo nitko od njenih susjeda nije gledao ovdašnji TV dnevnik, niti je pratio  rijetke političke emisije.
- Pa kakvi su to ljudi, sine?! Kako mogu živjeti bez politike. Jadan im je i dosadan život...
I sto sam mogao da joj odgovorim. Jedino rješenje je  bilo, kao i danas, da uzmem pivce za živce i polagano.gutljajima ”hainekena” smirujem svoju dušu što tako strasno uskuha dok pratim nasu dragu Hlo i njeno ”Otvoreno” preko satelitskog tanjura. Tek tada osjetim sto je život i onda počnem da vam zavidim. E, moji dobri, nemate  vi pojma kakav život  živite. Ne znate sto vam nosi dan, a kamoli noć ili mjesec. To je pravi merak, a ne ova bljuvotina u kojoj  do u detalja znaš što ćete strefiti.   Ako dobiješ , recimo, rak, ili  modernije rečeno, neku malignu bolest, lijepo bez problema, ako kažu da ti lijeka nema, prekratiš muke kada ti to zaželiš. Naručiš ovdašnjim anđelima  smrti ili stručnjacima za eutanaziju - hoću da umrem tog i tog dana u toliko i toliko sati u tom i tom odijelu, na tom i tom mjestu. I nema iznenađenja. Uh, kako je to dosadno! Lijepa nasa hrvatska neizvjesnost, lijepi naši studenti sto se bune, lijepa nasa meksička gripa sto nekontrolirano lovi. Lijepi naši kapitalisti, lijepa nasa ”Podravka”, lijepi naši  predsjednički kandidati,  Lijepi nas burni društveno-politički život u kojem je jedino malo dosadno sto je sigurno da placu nećeš dobiti na vrijeme...
Uh, valja meni još jedno pivce za živce. Ma i to je dosadno - ništa bez biske i žižule. Nikada ne znaš do kada ćete glava boliti!