LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
E sada mi je srce na mjestu. Živim kilometar i nešto sitno udaljen od valova Sjevernog mora i čak tri i po metra ispod njegove površine. Nasipi što nas štite od bijesnih udara oluja sliče na lijepi mirni zeleni rezervat pun zečeva,vjeverica, pa čak i srna i jelena. Presjecaju ga samo uske biciklističke i jahačke staze. Na malenim brežuljcima, što me ponekada obrisima podsjećaju na planine zavičaja,  stoluju bjelogorična i crnogorična stabla koja donose spokoj i privid beskrajno duge, guste šume.Nitko nikada ne bi rekao da je odmah iza tamno more zaigrano Golfskom strujom i obuzdano uskim visokim pješčanim dinama što su desetljećima postajale tvrđe, nesavladive upravo zahvaljujući korijenima drveća ukrašenog bogatim krošnjama...
A kada se samo sjetim koliko sam nekada cijenio Mađare, jer jedino i oni kao i ja nisu imali more. Ne znam kako je bilo njima, da li im je bilo neugodno kao meni kada su me pitali kakve su obale i brodovi u mom gradu. Jednom kao klinac u Rijeci kod tetke, u kvartu mislim da se zvao Podmurvice. U početku sa crvenilom u obrazima, a poslije bez trunke stida, lagao sam vršnjacima o sarajevskoj morskoj luci.Uvjeravao sam da je i Titanik trebalo da nam doplovi da nije slučajno potonuo. Slušali su me,a nadam se i vjerovali, širom razogračenih očiju. Zavidili su mi sve dok na Kantridi nisu skužili kako plivam.
 - Hej koji ti je to stil?
 - Pasji! To ne može svatko - pravio sam se važan.
 Odlični plivači na duge i kraće staze pokušavali su me oponašati, smiješno mlatarujući rukama u paničnom nastojanju da se održe na površini.
 - Jesi to naučio na tom tvom sarajevskom moru?
Eh, da su znali da smo u našoj jadnoj Miljacki jedva uspjevali da pronađemo neke dubine iznad koljena i onda u ta dva, tri četvorna metra postajali Mark Špicovi razvijajući nas jedinstveni stil plivanja četvoronožaca.
  - A čamac, imaš li?
  Postajali su dosadni u svojoj sve većoj nevjerici.
 - Imao sam dva, ali ih je vjetar potopio.
I zaista je bilo tako. Jedan malo veći od kartonske kutije za cipele sa minijaturnim jedrom i drugi od papira napravljen u obliku onih kapa ličilaca. Kako sam bio ponosan na svoju flotilu. Bio sam najbolji mornar u svojoj raji i kao da sam predosjećao da ću stare dane doživjeti uz
moćni šum pravog mora...
Dok je stotine tisuća ljudi uz obale uskog Nordze kanala, koji spaja Sjeverno more sa Amsterdamom, sa ushićenošću pozdravljalo najstarije i najljepše jedrenjake svijeta meni su misli letile na te prohujale dane djetinjstva. Dogodilo mi se to još jednom kada je nekada davno na Splistkom festivalu Đorđe Balašević pjevao onu "Panonski mornar". Sjećate se u toj divnoj skladbi Đole ne ostaje samo bez broda nego i bez mora čak. Umjesto da uživam u pjesmi mene je vodila zavist – gledaj on je bar imao panonsko more, a ja nikada nijedno!
Fešta od jarbola ipak me je, srećom, vratila u stvarnost.  S ponosom ističem bio sam jedan od tri i po milijuna ljudi koji su pratili najveću šestodnevnu planetarnu  pomorsku smotru u 2010. godini, koja je trajala do utorka, 24 kolovoza. Taj doček gospodara vjetra koji već desetljećima sijeku valove nemirnih oceana  ne može se zaboraviti. Dok su se mamuti sa jedrima polagano provlačili kroz uske predvodnice, što su izjedanačavale razinu vode Sjevernog mora i najpoznatijeg nizozemskog kanala, jednog od najprometnijih plovnih puteva u Europi,  na tisuće raznih brodica sirenama, zvonima, glazbom , kakoficno,  uz podršku
mase sa bliskih obala, činili su priviđenje rajske dobodošlice. Čovjek u trenu zaboravi na sve probleme svijeta zaokupljen svojom veličinom i beznačajnošću. Generacije dolaze i prolaze a brodovi, prelijepi jedrenjaci ostaju.
Poslije uskog kanala, 60 najpoznatijih i najvećih plovila na vjetar ponosno su se  iskazivala u ogromnoj amsterdamskoj IJ luci. Za vrijeme "Sail 2010", kako se zvanično nazivala parada povijesnih brodova, najpoznatiji grad niske zemlje bio je u totalnom prometnom kolapsu. Još
mi u ušima zvone upozorenja sa TV ili radija da posjetitelji obavezno sa sobom nose boce s vodom. U višečasovnom druženju sa jedrima, koliko je trebalo da upoznaš bar neke od najljepših bisera brodogradnje, nošen nepreglednom ljudskom masom nisi imao ni milimetar mogućnosti da se probiješ do nekih barova što su mamili kriglama zarošenog "hainekena".
U vatrometu  prizora zbog kojih je zastajao dah po ko zna koji put zahvalio sam nebu što postoji sprava zvana foto kamera. Jer nema riječi koje mogu opisati ono što oko i duša doživljavaju dok se susreću sa simofonijom drveta i platna. (REX)