GASTERBAJTER 297
Piše: Gordan Stojić

Nije neka tajna da se nalazim s nizom ljudi kojima je stalo da se ova agonija u Hrvatskoj prekine. Riječ je o mahom uspješnim ljudima koji se i ne bi morali truditi oko drugih, ali to ipak čine. Dapače, spremni su svojim novcem financirati humanitarnu pomoć za recimo Gunju ili pak staviti lopate u automobile i krenuti put Karlovca da bi branili zečje nasipe dok neki drugi loču po birtijama i sjede u kladionicama. Ali kao i uvijek, probem je masa. Ponajviše oni inertni što su se pokrili ušima i sjede doma čekajući da se netko drugi izloži umjesto njih. Još su gori oni što javno priznaju kako bi da su u prilici krali, tobože zbog svoje djece. Ne znam što misliti o onima koji svoj kukavičluk opravdavaju time da imaju žene i djecu kao da ja nemam ženu i kao da neki oko mene nemaju i četvero djece. Naravno, tu su i loši tajni špijuni koji mi svakodnevno podvaljuju komentare kako se ništa ne može, kako je sve uzalud i kako smo mi jadni i bijedni. I kako je najbolje odustati od bilo kakve nakane da se nešto promijeni.

Ja ne shvaćam što se događa s ovim narodom i zašto šuti. Otkuda taj kukavičluk? Jer svaki normalan čovjek ima odgovornost prema djetetu. Što će sutra dočekati njegovo dijete kad današnja djeca nemaju posla ili se spremaju pobjeći u inozemstvo? Nastojati promijeniti stanje stvari znači se boriti za bolju budućnost vlastite djece. Naravno ima i zagađivača uma zabetoniranih u devedesetima koji još uvijek ratuju s imaginarnim Srbima iako je potpuno jasno da su ovu državu opljačkali i na rub propasti doveli Hrvati. Ne vjerujem ni u teze da je ovaj narod gluplji od drugih, ali mi svejedno nije jasno zašto neprestano cucla priče prodanih novinarskih duša koje su izdale profesiju i spremni su se naguziti bilo kome za pare.Ili ih je nevjerojatno lako našpanati protiv recimo Merzelice, Bandića ili sličnih. Dok se bave njtima, ne razmišljaju o stotinama tisuća gladnih. Ili onih, koji usput imaju plaću, koji bi po cijele dane razmišljali o Vatikanskim ugovorima dok moja prijateljica, samohrana majka s dvoje djece nema za struju. Gospodo, pitam vas, što ćemo mi sutra jesti i što ćemo lkada nam stignu ovrhe zbog neplaćenih računa koje ne možemo i dugo nećemo moći platiti?

Ova država, ovakva kakva jest, neće opstati. Tu se onda postavlja pitanje čemu rat, pogibije, stradanja, zar zato da bi buljuk smećara popljačkao sve?  OK to se dogodilo, ali zašto bismo doma kukali ili srali po birtijama? Pa mi još uvijek imamo moć sve te govnare uvjeriti u ono što je jedina istina. Oni su naši sluge, oni su dužni nama dati, oni ne moraju sutra biti na vlasti ako mi to ne želimo i tada neće imati službene automobile, smartfonove, parkirališno mjesto ili avionsku biznis klasu. Vozit će se na posao u tramvajima i bit će im plaćena karta, dolazit će u Sabor iz primjerice Rijeke autobusom, a mi ćemo im platiti karte. Neće imati državne stanove nego će, budući da u šest mjeseci rade tri, spavati u hotelima sa dvije zvjezdice. Mi ćemo stanove rasprodati jer to su naši stanovi kupljeni našim parama. Dapače istjerat ćemo ih iz zgrada Sabora i Vlade i poslati u Novi Zagreb. Od tih ćemo zgrada napraviti ekitne hotele za Japance koji će masno plaćati. Ako to neće, pa daleko im lepa kuća. Bit će na burzama kao ti i ja. Ili možda neće. Možda su to sve od reda genijalci pa će se za njih otimati svjetske tvrtke i gađati ih milijunima nečega.