PIŠE: PAVLE PAVLOVIĆ
Poslije uspješnog studijskog putovanja po najpoznatijem hrvatskom poluotoku, smiren saznanjem da bi referendum o samostalnosti u Istri prošao kao onaj u Škotskoj, zaputio sam se u Bosnu, siroticu kletu. Tamo su me očekivali značajni susreti na još značajnijim lokacijama. Prije radnog dijela posjeta gradu pod Trebevicem zaputio sam ka česmama koje nitko ne zaobilazi. Uz njih ide i ona pjesmica – tko se jednom napije vode sa Bašćaršije, taj nikada više iz Sarajeva otici ne umije.Dakle, da ne dužim...
Ni u Haagu , uz obalu presahle, mirišljave Miljacke, ne daju da u miru ispitujemo Narcisa Jugu i utvrdimo koliko je veliki ratni zločinac zbog one ispaljene granate što je zaustavila drugi tenk Jugoslovenske narodne armije na Vrbanja mostu. Da je oklopnjak prešao ćupriju slobodarsko Sarajevo bi palo vec u svibnju 1992. godine. Zbog ove tekuće istrage iz dalekog kanadskog Edmontona u prijestolnicu podijeljene BiH specijalno je doputovao i moj kolega Nerkez Lalic.
I upravo kada smo bili kod ključnog dijela optužnice, dok je najvazniji suradnik u haškom lokalu obnavljao rundu piva i vina, neko mi dotaknu rame. Okrenem se i ugledam dvojicu novinara u godinama. Kontam poslali su iskusnije, jer nije ovo malo ročište. Bit će još nadmetanja tužilastva i odbrane u zvonkim sudarima čaša i krigli.
- Paja, lako je nama za ovaj Haag, nego ima li u onom tvom pravom Haagu mjesta za nas dvojicu?!
Potom doznajem kako su u pedeset i nekoj naglo postali višak kod svojih novinarskih gazda. Izbacili ih medijski tajkuni kao stari papir iz redakcija kojima su podarili najbolje godine. Sada u šestom desetljeću na pragu mirovine, kada ih nitko vise neće, najbolnije su iskusili šta je to divlji, sirovi kapitalizam na balkanski, bosanski način. Ne može im pomoći ni sindikat, ni udruženja novinara. Pjevačka društva što su dobra samo svojim upravljačkim strukturama. Da je drukčije ne bi, recimo, u susjednoj Hrvatskoj, gotovo, dvije tisuce ( koliko je to u hiljadama) novinara ostalo bez posla. Srećnici što jos imaju čast da se oglašavaju svojim tekstovima vec odavno nisu sigurni da li ce biti nagrađeni plaćama, honorarima.
Dok slušam tužnu ispovijed kolega koji ne mogu da podmire ni nisku hasku članarinu u vidu ture pića, prisjećam se davnih upornih pitanja majke radim li nešto ozbiljno osim pisanja. Danas me grize savjest zbog mojih ismijavanja sto su, posebno, postajala jača nakon njenih uvjeravanja da ce izbiti rat poslije Titove smrti. Kao, bilo je isto onda kada su ubili kralja Aleksandra u Marseju. Sada vidim i jedno i drugo je pogodila. Ni novinara ni mira.
Zvone mi u glavi i one rijeci, da li Moše Pijade ili Winstona Churcilla, da je novinarstvo najljepša profesija kada se na vrijeme napusti. Pitao sam se proteklih dana ( prije sarajevske epizode sa prijateljima iz djetinjstva u bircuzu Haag), sjedeći u dubokom hladu pulske Arene na kojoj ni aktualna vlast, s gradonačelnikom Borisom Miletićem, jos nije ugradila prozore, da li su moji stari frendovi Damir Strugar i Boro Vuckovic utekli u pravom trenutku?!
Damir je to ucinio devedesetih kada su nam palili demokratska svjetla. Bio je perjanica revijalnih izdanja kuće Vjesnik izrasla na krilima slavnog perioda omladinskog “Poleta”. Tjednika koji je šibao prije “Ferala”. Nije mu drago kada ga uvjeravam da je raspad Jugoslavije zapoceo upravo kroz omladinsku štampu. Kroz glasila, cija je tiraža naprosto bujala kao rijeke proteklih dana, probijale su se ideje za koje su vispreni mladi žurnalisti mislili su da su korak naprijed u demokratiziranju. Bila su to, zapravo, testiranja dokle se smije. Danas vidimo dokle se zaista stiglo.
Elem, Damir Strugar se vratio u rodnu Pulu. Umjesto tipkovnice pisaće masine prihvatio se uređivanja vrta. Stvorio je najljepši garden poluotoka Istre, što svakodnevno mami na desetine posjetilaca. Njegova bašta uzdaha postala je važna tačka turističkog itinerera drevnog grada. Za sada još ne naplaćuje ulaznice, a znajuci njegovu snalažljivost iz vremena kada je iz Trsta nabavljao one nezaboravne “super rifle”, pametni bivši novinar ce brzo reagirati.Baš kao sto je učinio i sa privlačenjem gostiju u njegovu kućicu iz snova. Žurnalizam je za njega profesija radosnog sjećanja kojoj se cesto volonterski vraća, posebno na portalu Regional expressa.
Boro Vučković imao je jos koje proljece do mirovine. Poslije niza uspješnica na Hrvatskoj televiziji, posljednjih godina iskazivao se i kao savjetnik predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Jedna od njegovih vrsnih ideja bila je i ona serija “S predsjednikom na kavi”, koju upražnjava i sadašnji predsjednik Josipovic gostujući u živom radijskom programu opčeći sa svojim pučanstvom bez ikakvih ograda i priprema
Čovjek od ideja, Boro Vučković nije čekao da ga stigne kriza novinarstva u regionu. Uz pomoc šurjaka krenuo je u hrabri građevinski poduhvat realizirajući zamisao koju su podržale i banke. U lijepom mjestu Banjole, koji kilometar od Pule, pri kraju je velika trokatnica sa devet prostranih, superkomfornih apartmana s pogledom na more.Bivsi novinar postao je graditelj koji sam sebi reda cigle sreće, sigurnosti. Ne ovisi vise o medijskim oligarhima, kako se sami vole nazivati skorojevići što su na sumnjive načine dosli do love za gospodarenje medijskim prostorima. U kojima novinare cijene manje od starih cipela, što ih mogu svakog trena odbaciti bez ikakvih posljedica.
…Kako to ispričati nesretnim kolegama koje smo pokusali razveseliti u sarajevskom Haagu. Cini mi se da je još jedan Tribunal ovog puta potreban i za one koji su uništili žurnalizam na ovim prostorima. Jer manjak kvalitetnih, pouzdanih informacija je visak prostora za lavinu manipulacija. Zato nas i mogu ovako dugo vozati oni sto nam se cerakaju sa izbornih plakata još tamnije budućnosti.
Pavle PAVLOVIĆ
