GASTARBAJTER U PULI
Piše: Gordan Stojić
Kada sam kao mladi novinar bio poslan u Osijek, rat je poprimio monstruozne razmjere. Vukovar je gorio, a po glavnom slavonskom gradu padale mine koje su ranjavale i ubijale civile. Tada su mnogi predstavnici vlasti, novinari i obični ljudi s mržnjom govorili o Srbima. Oni su bili nešto najgore, najkrvožednije i najprimitivnije. Bilo je i onih koji su se okretali protiv susjeda koje su dugo poznavali. Danas znamo da su neki Srbi odvedeni do Drave i tamo ubijeni. U Zagrebu su mnogi Srbi mijenjali imena i prezimena i izjašnjavali se Hrvatima, slali djecu na katolički vjeronauk. Rijetke novine koje nisu bile pod kontrolom vlasti donosile su tragične priče o otpuštanju Srba i uskraćivanju prava na domovnice. U Puli sam upoznao jako puno Srba, uglavnom djece oficira. Za razliku od osječkih ili zagrebačkih, oni nisu imali nelagodu dok su mi govorili o svom podrijetlu. Dapače, mnogi su od njih vrlo značajni u javnom i kulturnom životu grada. Doduše, kažu mi da su mnogi poneseni ratnom psihozom otišli u Srbiju. No, dobar ih se dio vratio u Istru. Ondje su bili građani drugog reda, a Istra je bila bogata i mirna. U Rovinju se pak na terasama kafića i u vrijeme žestokog rata mogla čuti ekavica. Nikada nisam prisustvovao niti jednom jedinom skandalu. Moji mi pulski prijatelji doduše kažu da se na Verudi dogodilo jedno ubojstvo na nacionalnoj osnovi. Generalno gledano, Srbi ovdje nemaju nikakvih problema. Vjerujem da čovjek koji je u ratu izgubio nekog svog obuzet bolom može mržnju fiksirati na Srbe. Naravno da je među njima bilo zadrtih luđaka, zločinaca ili naprosto ograničenih kretena. No, nemojmo se praviti ludi. Kada je završio rat, stvari su se počele mijenjati. Naša poduzeća posluju u Srbiji. Mnoge su njihove tvrtke kupili naši ljudi. Novac, dobro znamo nema nacionalnost. Uostalom vi koji iznajmljujete apartmane, biste li odbili nekog Srbina koji vam je spreman dobro platiti zato jer su jednom Srbi bili agresori na Hrvatsku?

Komentari na članak