Nizozemski beduin

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Zvalo me u Njemačku za Novu. Nisam otisao,uplašio sam se onog trovaca alkoholom. Čuli ste za  manijaka, što ga još nisu ulovili , koji je za božićne blagdane veseljake nudio besplatnom kapljicom. Desetak ih je završilo u bolnici, srećom, samo na ispumpavanju stomaka.Kakve sam fortune,a ima izraženu naklonost, upravo kao REX-ov Damir Strugar,ka  gratis kapljici, moglo bi svašta biti.Jer, gdje ćeš donatora odbiti i, ne dao Bog, uvrijediti.Kad već pominjem g-dina Strugalicu, mislim da bi on trebao što prije na ispumpavanje stomaka, iako do sada nije bio otrovan alkoholom,ako želi da i u 2012. bude tako uspješan pri obilasku svih stolova i podruma što ga po Istri čekaju. 

Onda zvalo me je i u London. Odbio sam glatko, nisam lud da kvarim mokraćnu bešiku. Prije dvije godine umalo nisam završio u bolnici. Stisla me rulja na Time skveru.Nisam mogao ni lijevo,ni desno ,a onaj prokleti,stidni mjehur kvasa li kvasa. Da sam mogao dao bih cijelo britansko kraljevstvo za WC. Nakon Tantalovih muka nekako sam se dokopao neke tamnije ulice.Uh meraka kada se čovjek olakša.

Zvalo me i u Pulu. Čekao me tamo drugar sa HRT Boro Vučković, što sada više mjerka imanje punice, nego emisiju “Alpe,Dunav,Jadran”, čiji je šef. Alpe će uvijek biti gdje su, Dunav će teći s manjim ili većim vodotokom, ali Jadran je važan. Ako uskoro ne izgradi kakav hotelčić, skupinu apartmančića, teško da će biti miran s futurom koji ga očekuje na državnoj TV kući. Predviđaju brojna otpuštanja, a dobrom Bori, nekadašnjem savjetniku predsjednika Mesića, bolje je da bude opušten,nego otpušten, uz svoj budući turistički ukras na obali istarskog poluotoka.

Posljednjih 16 smjena starog i novog ljeta bio sam pravi uličar - dočekivao sam na cestama, trgovima  svjetskih i europskih metropola prasak šampanjaca i vatrometa. Tako je najljepše. Veseliš se s nepoznatim ljudima, ne gledaš dosadni novogodisnji program na malom ekranu,ili te ne masiraju usiljeni zabavljači po raznim ugotiteljskim lokalima. Ustvari tako je bilo najljepše sve dok lani na Damu, glavnom trgu Amsterdama, neki zločesti klinci nisu serijom raketa zasuli moju skupinu veseljaka. Za dlaku sam izbjegao vatreni udar u desnu stranu licu. Dama iza mene bila je manje hitra. Morala je u bolnici liječiti opekline. Zato evo me doma. Svugdje pođi, kući dođi!

Jest da već osjećam klaustofobiju,strah od zatvorenog prostora, ali pokušaćemo posljednjom bocom biske, preostale od posjeta tamo nekim najljepšim hrvatskim krajevima, savladati strah od “letenja” među četiri kućna zida.

Zapravo sve je ovo manje važno od onoga za što se spremam.Čitam ja lijevo i desno što nam u Europskoj uniji prijeti. Skužio sam i jedan prilog u francuskim medijima koji govori da je od svih novih članica EU jedino Hrvatska tako loše primljena. Ni kriva ni dužna, upala je u jeku najžešće krize u najveću zajednicu država Starog kontinenta.  Kažu da će 2012. u EU biti još gore. Kako li će tek u 2013. kada Lijepa naša treba zvanično da postane nova zvjezdica na onoj modroj zastavi o kojoj desetljećima sanjamo?!

Ovdje gdje sam, posao, radno mjesto više nikome nije sigurno. Jeste da su ovdje sindikati sto puta jači nego u Hrvatskoj, da imaš cijeli niz pozitivnih zakona ( kako birokrati vole reći), ali dogorilo je do nokata. Gazdama je samo lova najvažnija. Ljudi? Pa to je najjeftinija roba! Trebaš, dakle, imati više zanata, diploma da bi se mogao negdje, ako te crno zapadne, ponovo uglaviti. Mjesecima već razbijam glavu što bih to nešto posebnije mogao da izučim, da se izobrazujem i preteknem konkurenciju.Trebalo bi nešto u stilu – tako ti je kada ljubi Bosanac! I ideja mi je pukla prije desetak dana dok sam čitao tekstove na Regional Expressu oko zaštite istarskog boškarina. Mogao bih, recimo, postati vodič najkrupnijeg europskog vola. Lijepo ga uhvatim za rogove i vodam po istarskim plažama i slikam sa brojnim turistima na užarenim plažama. Ali, kako kada sam ovdje među tulipanima i klompama, a boškarina ni za lijeka?!

Spas često, kao u napetim trilerima, dođe nenadno. Za vrijeme jedne gratis pijače upoznam fetivnog nizozemca koji mi se pohvalio da je pokrenuo jedinstveni biznis. Usred ove pjeskovite,hladne i vjetrovite zemlje čovjek uzgaja, nikoga drugog do – kamile! Ima ih desetak u svom privatnom zološkom vrtu. Za vrijeme fešti i vikenda vodi ih po raznim sajmovima i tamo, najčešće, uvesljava djecu što za koji euro dobivaju “vožnju” među grbama kamile. Dakako, nisam čekao ni časka. Ponudio sam mu svoje usluge, preuveličavajući svoje znanje vodiča, čobana. Kao dole na ukletom Balkanu vodio sam svinje, ovce, magarce,konje,a ponekada i ljude na uzici.Pružio je ruku, posao je sklopljen.

Ovih dana sam bio na obuci za vodiča kamila. Vjetar je šibao, bilo je hladno ali meni oko srca i džepa toplo. Ako mi sve dugo propadne eto mene u nizozemske beduine. S blago tupim kamiljim pogledom želim i vama da vas zapadne moja sreća. Nemate pojma kako su ove naizgled opasne životinjice tako umilne i poslušne. Samo ponekada znaju ,kao da su lame, da pljuckaju. Tada ti treba kišobran. Ali šta je kamilje pljuckanje prema sigurnoj europskoj budućnosti  u 2012. godini. (REX)