DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ne očekujem vatrenu raspravu, ali bih bio zahvalan ako doprinesete temi koju danas započinjem: kako rehabilitirati politiku? U sadašnjem osobito teškom kriznom stanju hrvatske, europske i svjetske povijesti – financijskom, gospodarstvenom, socijalnom te ponajviše moralnom – i naša zemlja ima ozbiljnih problema. Sveopća je kriza zapravo još dublja zbog mnoštva frustracija, tjeskoba i strahova preostalih nakon pretrpljenog rata.
Činilo mi se pogodno prenijeti Manifest Kršćankog akademskog kruga »U službi čovjeka i zajednice«. Ono daje uvid u problematiku i nudi rješenja za mnoge naše poteškoće. Društvene i političke naročito (o čemu ću pisati i u idućim nastavcima).
No, bez obzira na krizu i zbog toga što se moramo ozbiljno pozabaviti teškim poslom rehabilitacije politike, trebamo postaviti svoje prioritete, uočiti posebne probleme te pronaći načine njihova rješavanja, a usto i da ostvarimo svoje i europske legitimne interese u europskom kontekstu. Pred nama je razdoblje konsolidacije, usklađivanja i prilagođivanja nacionalnog života, kao i demokratskog sustava i institucija unutar europskih i svjetskih integracija, u čijim će okvirima morati zaštititi i promicati što bogatiji i svestraniji razvoj našega identiteta i uvjete našega postojanja.
Veličina te povijesne zadaće zahtijeva na svim područjima suradnju, solidarnost i povezivanje svih nacionalnih i građanskih snaga i njihovih elita, kao i što znatnije smanjivanje i izbjegavanje štetnih podjela koje postoje i u društvu.
Dvadeseto je stoljeće po svojim civilizacijskim (duhovnim, znanstvenim, kulturnim i tehničkim) dostignućima bilo veliko i u mnogočemu neusporedivo s prethodnim stoljećima. No, bilo je to istodobno i jedno od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti: ratovi, revolucije i totalitarni režimi – komunistički, fašistički i nacionalsocijalistički – satrli su stotine milijuna ljudskih života. Totalitarni režimi u istome stoljeću doživjeli su svoj uspon i svoju propast, a svima njima odlučan otpor pružio je i hrvatski narod. Bilo je to i stoljeće najvećega broja kršćanskih i drugih mučenika.
S druge strane, kapitalistički svijet posljednjih triju desetljeća – svojom neravnopravnom i nepravednom raspodjelom dobara te prevlašću posebnih novčarskih interesa relativno malog broja skupina i pojedinaca u razvijenim zemljama, koji žive u obilju i rasipnosti - ima i tamno naličje svoje neoliberalno koncipirane slobode i demokracije: taj se svijet uspio ne samo sroditi s diktaturama i komunističkim totalitarizmom, nego i nadalje proizvodi zaostalost, nejednakost, uništavanje prirode, oskudicu i bijedu te dopušta bolesti i glad velikog broja ljudi u nizu krajeva i zemalja. Izrazite socijalne nejednakosti i nepravde svjetski su problem, a postoje čak i u nekim visoko razvijenim zemljama.
Mnoge gospodarstvene i razvojne nejednakosti, kao i one između bogatih i siromašnijih te osobito krajnje siromašnih dijelova i krajeva svijeta, ostaju neriješen problem našega vremena i neodržanih obećanja bogatih siromašnima, tako da danas tvore njegovu tragičnu i neprihvatljivu podijeljenost. Njoj valja pridodati i kulturnu zaostalost, neprosvijećenost i nepismenost te nedovoljnu ili gotovo nikakvu zdravstvenu i ekološku skrb.
U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza, kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human život, dostojan čovjeka.
Zato valja uočiti slijedeće probleme: 1) stavljanje pojedinačnih interesa - bili to interesi pojedinih političkih stranaka ili drugih interesnih skupina – iznad javnog interesa i zajedničkog dobra; 2) nepoštovanje i nedovoljno zalaganje za izgradnju pravne države, kao i ignoriranje europskoga demokratskog duha u institucijama od javnog interesa – od najviših do najnižih; 3) velike socijalne nepravde i gospodarske nejednakosti među ljudima i pojedinim društvenim slojevima koje nisu plod poštenoga rada; 4) toleriranje različitih oblika korupcije i podmitljivosti, od sukoba interesa do iznuđivanja i iskorištavanja javnih služba ili položaja za privatne svrhe i interese te čak i zakonima reguliranih društveno i moralno neprihvatljivih povlastica; 5) mirenje s visokom nezaposlenošću i besperspektivnošću mladih te osobito s trajnim napuštanjem zavičaja i odljevom mlađeg i visokoobrazovanog stanovništva, što sve pridonosi kulturnom osiromašenju zemlje i demografskom slomu; 6) navođenje na pretjeranu potrošnju, iznad materijalnih mogućnosti pojedinaca i obitelji te stvaranje dužničke ovisnosti i dužničkoga ropstva; 7) bezobzirno uništavanje neobnovljivih prirodnih bogatstava te rasipanje i onečišćavanje mnogih drugih; 8) smanjivanje prava zaposlenikâ, osobito radnikâ s nižim primanjima i neredovitost, štoviše izostanak isplata zasluženih zarada; 8) nedovoljna briga države za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, napose za djecu, mlade, žene, radnike i umirovljenike kao i, uopće, velike socijalne nepravde te gospodarstvene nejednakosti među ljudima i društvenim slojevima; 9) toleriranje bahatosti odgovornih ljudi, čelnikâ civilnih vlasti i stranaka, zatvorenosti javnih služba, birokratizacije i neosjetljivosti za prava, potrebe i probleme građana; 10) promicanje individualizma, relativizma i nihilizma, kao i društvene anomije i neodgovornosti; 11) rašireno bezakonje i nasilje, posebno među mladima, njihovo padanje pod utjecaj droge i organiziranog kriminala; 12)  stvaranje osjećaja u građana da su nezaštićeni te da ih dovoljno ne štite ni policija, ni sudovi, ni odvjetnici, što mnoge od njih potiče da uzmu pravdu u svoje ruke; 13) olako prihvaćanje neoliberalnih rješenja u gospodarstvu, kao i zastupanje prijeke potrebe deregulacije, liberalizacije i privatizacije gotovo svih sektora društva, a posebice zdravstva i školstva kao jamaca jednakosti i solidarnosti; 14) neprepoznavanje i neuvažavanje legitimnih nacionalnih interesa u politici i gospodarstvu, navlastito identiteta u kulturi, te njihova nedovoljna zaštita i promicanje u odnosima sa svijetom, bez uskogrudnog nacionalizma i zatvaranja, ali i bez podložničkog odnosa i 15) nedostatak samokritičnosti među pripadnicima klera svih vjerskih zajednica i crkava, sustavno prešućivanje vlastitih pogrešaka, skrivanje iza vlastitog autoriteta, polaganje isključivoga prava na istinu i nedovoljno poznavanje temeljnih problema suvremenog čovjeka.
Ovim ćemo razmišljanjima nastaviti. Danas, svima kojima nedostaje nada, skepticima i obeshrabljenima, ali i svima koji traže dobro, pravdu i slobodu, svima koji se ne predaju, upućujemo važnu poruku kako bi svi zajedno postali sudionici na vlastitom putu i graditelji slobodnijega i čovječnijega svijeta.