DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Kolumnisti? Ako je pitati Damira Kajina (šalim se), to su kurvini sinovi (eh, tu se ne šalim)! A ni očevi im nisu bolji. Naime, kolumnisti također imaju oca. Ponekad, to nije sasvim sigurno, i majku. Koju, naravno, regularno, po forumima, treba jebati i do sedmog koljena. Očevi kolumnista bi  voljeli da im sinovi u prosincu pišu o novostima kojima će se na tržištu pizdarija slaviti Božić, da u ožujku pak pišu o neviđenoj zimi ili o velikih klimatskim i drugim katastrofama. Želim reći, ono što bi se svidjelo našim očevima (a pod ''otac'' podrazumijevam svakoga tko nas patronizira) jest da posjedujemo vještinu da budemo zanimljivi, po mogućnosti u svakome tekstu, a da nikomu ne idemo na živce, da ničija jaja ne diramo.

Željeli bi da budemo od onih autora kojih cijeli svijet poštuje i hvali. Ne shvačajući da su takvi kolumnisti, ako ih je uopće i bilo – mrtvi. Živi kolumnisti postoje da bi bili voljeni od nekih i prezreni od drugih. Mnogih. I ovisno o tjednu ili temi, oni koji te vole prelaze u preziranje, a ovi koji ti sišu krv zastanu pa kažu: hm, ovo i nije tako loše napisano.

Kolumnist je kao filmski redatelj (ili redateljica, s obzirom da je, i u povodu Dana žena, važno istaknuti da je na 82. po redu dodjele Oscara u kategoriji najbolji redatelj po prvi puta pobjedila žena, Kathryn Bigelow, autorica filma "The Hurt Locker", uradak u nas poznat kao ''Narednik James''), vrijedi onoliko koliko vrijedi njegov/njezin posljednji film, ili kao ljubavnik/ica kojeg/ju se pamti po posljednjem orgazmu, ili tako nekako. Ali kolumnist, onaj pravi, ne onaj koji se i dalje drži za majčine skute, osijeća, kao škorpijon (moje je pravo da mislim kako te beštije predosijećaju), kada će ga neki tekst dovesti u nevolje i da u tu nevolju ulazi jer drugačije, zbog vlastite naravi, ne može.

Kada pišem, volim misliti da sam se rodio kao pile, iz jajeta. Ne volim očeve, ni majke, ma koliko dobri oni bili. Tata će zasigurno biti sretan ako budem pisao o djetinjstvu, naročito o onom djelu toga razdoblja kada je razvlačio harmoniku na okupljanjima Hrvata u Patagoniji i kada sam ja, na stolcu, da me polupijano društvo bolje vidi, pjevao ustaške pjesme. Ali manje će mu se dopasti ako budem pisao o nacionalizmu ili bilo kojem drugom izmu. Ma da, ponavljam, moj ćaća se danas s kerozinom i šibicama pere od ustaštva jer ga samo i jedino zanima biti dobrim i mirnim Paragvajcem.

Roditeljima imponira da im djete bude kolumnist, pošto jelde, sin, kćer, ima pred sobom cijeli svijet. Ali nikako se ne mogu pomiriti s kolateralnim žrtvama i raznim štetama koje sa sobom donosi kolumnistički posao. Em te jebe (konačno deklasirani) Čičak, em te jebu ovi u Glavaševoj novini, em te jebe nekakav Despot ili siroti Ivkošić u Večernjaku, em te netko stalno jebe. Furt te silni idoti razvlaču. Letica, Piskač, Miklenić, Šola i još ne znam točno kako se zove sva ta kopilad.

Ha, da. I neki čitatelji vole glumiti očeve. Strogi policajci. Pas mater. Ipak, priznajem, postoji razlika, jer čitatelji uživaju kada smo u govnima i slažu se i kao takvi uživaju kada se u potpunosti uklapaš u njihove želje i simptome.
No, mora li kolumnist biti kao vjernik u nekoj župi? Odan i uljudan, miran i beskonfliktan? To je slatko iskušenje. Takav se naoružava pratiteljima, pravom vojskom sljedbenika koji plješću nad svakom rećenicom. Osobno, prema kolumnistima koji drže neku župu imam stav koji je rezolutan, često ih uopće ne čitam. Kao čitatelj koji je i kolumnist biram tekstove u kojima se riskira, čak i kada ih pišu nedovoljno načitani i obrazovani kao što je Tomislav Klauški s portala Index.hr.
Njemu se dogodila nezgoda da mu drugi kolumnist, Branimir Pofuk, iz Jutarnjeg lista, pojasni da, ne njegovu nesreću, ni Chopin ni Brahms nikada se neće naći na repertoaru njujorškog Metropolitana jer Klauški očito ili ne zna da je Metropolitan slavna operna kuća, ili pak ne zna da Chopin i Brahms nisu napisali nijednu operu. Ni mene sada više naročito ne zabrinjava glazbena i druga (ne)kultura kolega, nego me, kao i Pofuka, kojeg ovdje navodim, zgrožava društvena klima u kojoj više nije nikakva sramota nemati pojma o čitavoj umjetnosti koja je jedan od ravnopravnih stupova onoga što doista kulturan svijet podrazumijeva pod pojmom kulture i civilizacije.
Volio bih da umjesto da si punimo usta s pojom nezavisan, taj koncept pravo kušamo svakim našim danom života. Hoću reći, poštujem one koji teže prema nezavisnom pismu i stavu. Poštujem, najprije, sebe. Zato, ne pucajte u kolumniste. Oni, ipak, imaju oca. A, ponekad, i majku.
PS: Zahvaljujem kolegi kolumnistu Damiru Strugaru koji je intervenirao kod partijskog komesara Damira Kajina da me se pusti kroz Učku i da se sklone sa istarskih cesti snajperisti koji bi me idući petak u ime Partije smaknuli pošto idem u gostima prijateljima u Umag da divanim o ulozi Katoličke crkve i njen odnos s političkim silama. Kajin mi, inače, duguje trošak čistione jer sam se usrao u hlače kada sam u Dnevniku HTV-u čuo da mi je izdeklamirao istarsku fetvu.