.jpg)
DRAGO EXPRESS
Piše: Drago Pilsel
Znači: najgora istina je bolja od najbolje laži. Tako piše naša čitateljica Zora. Hm, možemo li podnijeti istinu? Odnosno, koliko laži ovo podneblje može trpjeti. Pitam se to, razmišljajući da bi naša draga Zora mogla biti netko drugi, ne zato što Zora nije realna, nego zato što moramo moći imati sposobnost da budemo drugi. Recimo ovako: da je Zora, kojim slučajem, srebrenička majka i da čita ovu vijest, što bi rekla: je li bolja istina ili laž? Čime lakše izlazimo, ipak, na kraj?
Dakle, UN uživa apsolutni imunitet od progona! Tako je presudilo u utorak Žalbeno vijeće Okružnog suda u Den Haagu i odbacilo žalbu koju su protiv UN-a i države Nizozemske podnijele Majke Srebrenice, no one najavljuju nove žalbe, javile su agencije a prenosi HINA.
Udruga koja okuplja 6.000 preživjelih osoba i članove obitelji žrtava pokolja što ga je vojska bosanskih Srba počinila 1995. u Srebrenici tužila je Ujedinjene narode i nizozemsku državu jer su propustile poduzeti djelotvorne akcije kojima bi spriječile pokolj. Time su UN i Nizozemska prekršile UN-ovu konvenciju o genocidu, navodi bosanskohercegovačka udruga.
‘U međunarodnim konvencijama o osnutku UN-a jasno je navedeno da UN ne može biti gonjen pred nacionalnim sudom zemlje članice’, stoji u presudi koju je u utorak objavilo Žalbeno vijeće okružnog haškog suda.
Prvi put se 10. srpnja 2008. sud u Den Haagu proglasio nenadležnim za tužbu Majki Srebrenice, na što su one podnijele žalbu. Odvjetnički ured Van Diepen Van der Kroef, koji zastupa Majke, najavio je da će pitanje UN-ova imuniteta iznijeti pred Europskim sudom pravde u Luksemburgu.
Podsjetimo: nizozemski vojnici u sastavu UN-ovih mirovnih snaga bili su raspoređeni u Srebrenici 1995. i nisu uspjeli spriječili pokolj nad 8.000 muslimanskih muškaraca u Srebrenici koja je tada bila proglašena UN-ovom zaštićenom zonom.
Majke nek’ se frigaju.
Vremena velikih istina, kakva su nastala u procesu raspada Socijalističke Jugoslavije, obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Mali narodi na Balkanu odavno su tu kulturu laži, čini se, stvarali, suživjeli se s njom, i nadalje je učvršćuju.
Na primjer: narodi bivše Jugoslavije iskreno su plakali na sprovodu Tita. Danas ti isti narodi unisono tvrde da su živjeli pod “represivnom čizmom komunističkog diktatora”.
Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja i lažljivci su normalni građani. I ako za išta treba odati priznanje Dobrici Ćosiću, srpskom piscu i neuspješnom predsjedniku Jugoslavije, onda je to za autorsku repliku: “Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije”.
Kultura laži najlakše se uspostavlja ako postoji protivnik koji laže više, ili koji govori “strašnijim ili đavolskijim jezikom”. Jedino mrtvi ne lažu, ali oni u okvirima kulture laži, nisu imali kredibilitet.
Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a mediji su uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar (ja, u ovom slučaju) ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebao postojati stanoviti međunarodni sud za zločine u novinarstvu i da bi na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince. Mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera tužitelja Međunarodnog suda u Haagu, Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one koji su (citiram) “koristili medije na kriminalan način”. Naime, aktere medijskih zločina lako je utvrditi jer se njihovi tragovi teže uništavaju.
Elem, okružuje nas toliko zla i laži da jednostavno moramo reći i vjerovati da je zlo vrijeme za dobro. Danas, naime, postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo potrebno, nego da je ono uopće temelj ljudskoga života.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
Možemo li biti drugi? Možemo li nositi tuđu bol? Možemo li i želimo li biti opterećeni lažima o drugima i o nama? Jao nama ako ne možemo ili ako želimo sa sebe skinuti to breme. Tada nismo ljudi. Reče moj dobar profesor teologije, dr. Ivan Golub, da čovjek Bog stvori od zemlje, ali od one zemlje na kojoj je rođen. Mi, djeca ove zemlje gdje se toliko laže i vara, možemo li se nadati ikakvoj istini?
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak
Onaj tko kaže da nikada ne laže - laže. Skrivanje istine je meni zanimljiv pojam. (Ono, kažu, što čovjek ne zna, niti ga ne boli.) Mislim da je ponekad dobro skrivati istinu, ako time nekoga pokušavamo zaštititi. Uostalom, ima puno činjenica koje nema svrhe dijeliti s drugima, tako da im automatski prešućujemo stvari. Svatko od nas ionako ima svoje viđenje istine, odnosno, istina ima koliko i ljudi. Mislim također i da ljudi puno lakše podnose laži (o laskanjima da i ne govorim) nego istinu. Tko, uostalom, želi čuti: "Draga, bolje izgledaš sa šminkom." umjesto "Ti si meni najljepša žena na svijetu." (iako realno znamo da to nije istina) ili "Ne, ljubavi, pivski trbuh je totalno sexy na muškarcu...". Tko od napaćenih ljudi želi čuti da možda nikada više neće doći u svoju kuću, da nikada neće pronaći svoje mrtve, da nikada neće biti odgovoreno na njihova traženja?! Ti ljudi koji traže istinu se nadaju da će ona ipak biti ljepša, da će čuti ono što nas toliko puta utješi, ono jednostavno: "Sve će biti dobro." U to bismo trebali početi vjerovati.
netko je, ne sjećam se imena, nedavno napisao da se autor kolumne drago pilsel slikao kraj automobila regional expressa koji je parkiran na pješačkom prolazu. sada je ta fotografija ponovno objavljena pa mi nikako nije jasna ta bahatost kolumniste, urednika i moderatora regional expressa. začudilo me je da nikome to ne smeta a istovremeno po skoro svim novinama i portalima u istri se objavljuju fotografije onih koji parkiraju svoja vozila u zabranjenim zonama. budite pošteni i objavite ovu moju kritiku. inače, sve čestitke na novom ruhu koji je dobio regional expres.
"Laž je kao i smrt postala prirodnim stanjem." Smrt nije prirodno stanje! Ali je u uskoj vezi s laži, skupa spavaju.
sententia, ma ki si i s kud ti :-) ala si se ga nadrobila u to zadnje vrime!!! Ca si muza puslala u ustariju da se hrani
Janko 1 vam je reinkarnirani Giovanni. Ha,ha,ha...kakav tupamaros..
taipan, ti si kao mnogi na ovim web stranicama i interesira vas samo tko je tko, tko je bio s kim i tako redom umjesto da se držite teme. tupamaros bolje tebi odgovara. zbog čega ne piše o problemu. tebe i mnoge druge ne interesira što je netko od regional expressa parkirao na pješačkom prijelazu i vaš suradnik se tamo slikao kako nekakva bubamara. sve živo kritikujete a prešučujete debilno ponašanje vaših suradnika i djelatnika. dajte se malo osvrnite na vaše pizdarije.
Ako ljubav koju je potakao Strugarčić bude kao ona Kajina I pilsela bit će fešta.
Cijenjeni g.Pilsel!Da sam kojim slučajem...da znam ,istinu je teško prihvatiti kad je bolna,a lako kad je lijepa.Čini mi se da je istina koja nije nimalo lijepa ipak bolja od lažne nade.Jer kada si u istini a ne u lažnoj nadi možeš pokušati planirati i živjeti s boli i prihvatiti sudbinu.Svaki čovjek nije jednako snažan ali se protivim laži kad god to mogu.Mislim da je istina (bila ona lijepa ili ružna)jedno od boljih stvari u životu ČOVJEKA.Prihvatiti je teško,ali znamo da se do svih dobrih stvari dolazi -gotovo uvijek -teškom mukom.A, laž dolazi lako,bez truda pa zato ne vrijedi. Izlazi li se ipak lakše na kraj s istinom?Sigurno ne ,ali po mom uvjerenju borba za istinu se isplati. Hvala za odličan tekst,mislim da od Vas možemo učiti kako biti bolji ljudi.
mitovi i istine U slucaju istine o prvoj zrtvi u ratu koji je u Hrvatskoj izazvala Srbija prigrabivsi s Milosevicem na celu sve poluge vlasti i moci u tzv. "krnjoj Jugoslaviji",jer je u ratu u Hrvatskoj otvorila dva ratna fronta:jedan s "pobunjenim" krajinskim Srbima u Hrvatskoj u vidu gradjanskog rata i drugi napadom srpskih JNA formacija na grad Vukovar i cijeli hrvatski istok ,dakle,u tom ratu nema dvojbe o istini da je prva zrtva toga ratnog sukoba bio srpski policajac Goran Alavanja a ne Josip Jovic. Ali uz ocigledne povijesne istine svaka drzava i svako drustvo gradi i svoje mitske,simbolicne istine oko kojih se duhovno okuplja svaka zajednica kako bi uopce sebe identitetno prepoznala kao zajednicu odredjenog naroda,povijesti,jezika i kulture. Mitovi,dakle,jesu uvijek za neku zajednicu simbolicna a ne i stvarna,povijesna istina. Tako,dakle,u tvorbi mita i junastva u posljednjem ratnom sukobu sa Srbijom i gradjanskom ratu s pobunjenim "krajinskim" Srbima nikako prva zrtva toga rata nije mogao biti Srbin G. Alavanja vec samo Hrvat Josip Jovic ma bio pogodjen i zalutalim hrvatskim metkom. Dakako G. Alavanja to nije mogao biti ni zato sto je njegovu pogibiju u redovima hrvatske policije i pod omrznutom "sahovnicom" njegova obitelj dozivjela kao svojevrsnu tesku obiteljsku sramotu i muku... Dakle,da se razumijemo:povjesna je istina da je prva zrtva ratnog sukoba u Hrvatskoj bio Srbin i policajac G. Alavanja,ali prva je hrvatska mitska zrtva toga sukoba bio samo Josip Jovic. I tako ce ostati dok bude Hrvata,Hrvatske i mitova. Druga je stvar da li su politicke elite u Hrvatskoj bas darovite u gradnji mitova,jer nije smrt u ratu nikakvo "olimpijsko natjecanje" u tome tko ce prvi a tko posljednji u smrt vec bi na mitskoj razini trebalo sagraditi ono simbolicno znakovlje da je svaka i svacija zrtvena smrt za domovinsku stvar najveca. Tako bi se nekog odredjenog dana,kad se slozimo da je prosli strasni rat poceo u Hrvatskoj i da su pobijeni prvi Hrvati rukom onoga tko rat zapoce,dakle,toga bi se dana uvece mogle zapaliti svijece na svim prozorima u domovima u Hrvatskoj u znak sjecanja na sve one ciji zivoti nasilno bijahu uzeti,uz oprost i zlocincima Srbima i zlocincima Hrvatima,jer zlocin se moze uciniti i onda kad se pravedno branimo ako se osvecujemo nevinima i onima koji ne ubijaju i ne sudjeluju u vojinim formacijama,ali oprostiti tako da se nikad i nista ne zaboravi,ne potiskuje i namjerno presucuje.
Možemo li nositi tuđu bol? Možemo suosjećati, ovisi o dubini empatije, uvidu, ljubavi; ponekad ta bol se pretvori u ludilo, ili otupi... Nemaju nažalost ljudi sposobnost npr. jednog orla, niti mogu svi osjećati, niti razmišljati iz perspektive druge strane; voditi ljude u budućnost teško je bez elementarnih stvari...a opet svatko mora nositi sam svoju bol.Kako? Istinom. Ljudi žive u NEZNANJU o Bogu, grijehu, a pričaju o moralu!(po Božjim načelima!) kauguma_moral, kauguma_filozofija, kauguma_istina itd. sve to vodi..., bolje reći ne vodi, samo troši. "Prah si i u prah se vračaš". Istini se možemo nadati ali onoj koju nam je Bog stavio u srce i um. Sve ostalo je pusta tlapnja.