GASTERBAJTER 293
Zove me jedan čovjek iz Pule koji ima osobni problem pa mi malo sa mnom popričao. Ja mu objašnjavam da kad sam u Puli sjedim na terasi mog prijatelja Iveta Udovića. Sjedim i ja kaže on. I onda pita, a poznaješ li ti Zmiju? Ma hajde molim te, da ne poznajem Zmiju. I tako dobismo u trenu zajedničkog simbola sjedenja na terasi kavane Forum. Zmija je godinu mlađi od mene. Kažu da je bio novoromantik osamdesetih i da je imao obojenu i lakiranu kosu. Čak i da je stalno za sobom vodio neke žene. Svi smo mi tih godina kušali život, a on malo dublje. I tako je ušao u legendu. Kad čovjek malo razmisli, slični smo. Ja kad dođem u Pulu sjednem, pijem Ivetovu mutnicu i buljim u prazno. Izmjenjuju se za mojim stolom mnogi. Ali ne želim puno misliti jer ionako previše mislim kad sam u Zagrebu. Do večeri sam pristojno pijan. Zmija je spretniji. On se do večeri dva puta uspije otrijezniti, a onda slijedi noćni provod.

Kad sjedne, Zmija počne o Tangenti. Čuo sam da je to nekad bila legendarna birtija. Tamo je bio ne znam što, izgleda gazda. Zmija je iz jako poznate i utjecajne obitelji. Imao je nekoliko kuća koje je prodao. I ima pravo. Što će  nama šoferima kuća kad je naša kuća putujuća? Rađamo se i umiremo sami. Doduše, ima naroda koji svoje mrtve pokapaju s materijalnom imovinom da se lakše snađu na onome svijetu. Zmija i ja ne vjerujemo u one svjetove, mi vjerujemo u Ivetovu mutnicu, a Zmija više od mene u Ivetovu malu zelenu. Moja žena uopće ne pije. Ali ju tjeram da pred spavanje obavezno popije malu zelenu jer sam primjetio da je poslije nje puno bolja. Nema drugih svjetova, ima samo mutnice i male zelene na ovome svijetu.

U jednom od prošlih tekstova sam rekao da nitko ne može postati legenda Starog Grada a da nešto nema u sebi. Zašto bi od svih ljudi čovjek s početka priče pitao baš za Zmiju. Ima on i veliki lanac oko vrata s nekakvom zmijom. I onda u Pulu dođe svjetski poznati glazbenik Amir Gwirtzman. Jadni čovjek, jeo bi u ponoć, a u Puli jad. I vodim ga s njegovom prelijepom djevojkom i nažalost, nismo našli mjesto gdje bi oni nešto pojeli. U Kandlerovoj sretnemo Zmiju koji, onako rasolesano ide kući poslije opuštajuće večeri. Zaustavi se i počne jednu od svojih priča. Minutu kasnije kad smo se rastali, Amir kaže, Snake.