RAZGOVOR POVODOM DODJELE NAGRADE ''FABIJAN ŠOVAGOVIĆ''
Nagrada “Fabijan Šovagović” koju tradicionalno na Pulskom filmskom festivalu dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih redatelja bit će svečano uručena glumcu Mustafi Nadareviću, danas u četvrtak 24. 07. u 21:30 u Areni, uz projekciju šestominutnog dokumentarnog kolaž filma o laureatu, autora Miroslava Sikavice. Tim povodom sa Mustafom Nadarevićem smo obavili jedan kraći razgovor o svemu po malo, ali uglavnom o glumi i filmu.

Na filmskom festivalu u Puli dobivate nagradu filmskih redatelja ''Fabijan Šovagović'' za vaše glumačko djelovanje, koliko vam znači ta nagrada i da li vas opterećuju nagrade koje polako dobivate za životno djelovanje ?
- Sretan sam da sam dobio tu nagradu, jer ipak su to ljudi koji dijele uloge i barataju s našim glumačkim životima. Zahvalan sam tim ljudima što mi dodjeluju tu nagradu, a i zahvalan sam onim prije režiserima koji su mi davali uloge, pa sad zbog njih dobivam i tu nagradu. Što se tiče nagrada za životno djelo, pesimistu je to tužno, optimistu je to veselo i što više dobivaš tih nagrada duže češ živjeti, to znači ako i dobiješ puno tih nagrada, puno i godina iza i ispred tebe stoje.

Na hrvatskim televizijama može se vidjeti i presjek vaše karijere, pa istovremeno možemo gledati i Velo Misto i Lud, zbunjen, normalan. Kako vi gledate na taj vremenski razmak, kad je bilo bolje ili lakše snimati ?
- Prije se radilo puno lakše i komotnije, bilo je puno više vremena i puno više novaca, a bilo je i sve na državnoj grbači, a danas su to preuzeli privatni producenti, a oni kao i vlasnici tvornica crpe narod što više mogu. Puno se više radi, kao i danas u tvornicama, kada ljudi rade po dvanest sati, po cijeli dan i noć da zadovolje gazdu. Što se više napravi to će više producent zaradit, što se brže napravi to će producent više zaradit.

U filmskoj produkciji obilježili su vas filmovi Otac na službenom putu, Već viđeno, Miris Dunje, Glembajevi, postoji li možda neki film koji je vama posebno drag ?
- Ne, nemam, iz svakog filma mi je draga po jedna rečenica.

Neizostavno je da se malo dotaknemo serije Lud, zbunjen, normalan, kojom ste izgubili identitet Mustafe Nadarevića i postali ste u običnom puku Izet Fazlinović, kako se vi kao iskusni glumac nosite sa time ?
- Meni ne smeta ništa, tako se bavim tako glupim poslom da mi je totalno nevažno tko sam, a najmanje sam Izet i Mustafa. Ja znam da moja djeca znaju tko sam i da ja i prijatelji znaju tko sam. Normalno je da ako ljude bombardiraš sa dvjesto epizoda i još komedijom, da gubiš stvarnost. Ja sam vidio i sada kako popularnost preko nekakvih serija dobivaju nedorasli klinci ili mladi glumci i publiku baš ne zanima kako se zove taj glumac, lakše mu je recimo da ga zove  Španac nego Mustafa.

Glumili ste dosta i u hrvatskim i bosanskim filmovima, kakva je trenutna situacija u te dvije kinematografije ?
- Opet se događa da neki snimaju više, a neki manje filmova, a to očito ovisi o situacijama u kojima se te zemlje nalaze. Čini mi se da su filmaši u dosta teškom položaju danas, prije si dobio sav novac i krenuo si u snimanje, a danas se moraš snalaziti na sve strane, i ja danas ne bi bio u koži tih režisera. Možda rade za takve pare da imaju za marendu, a vidite i po samoj Puli i valjda vam je odmah sve jasno ?

Koliko ste zapostavili kazalište ?
- Ja nisam zapostavio kazalište, ja sam ga ostavio. Ja sam nekako cijeli život bio u HNK Zagreb i možda su me sva ta previranja u tom teatru i sve te promjene, malo umorile, tako da sam ja na taj način ostavio teatar.

Kakvi su vaši daljnji planovi, da li radite na nekim novim filmovima ?
- Ne, ne radim ništa, moram ovo završiti do početka iduće godine sa Lud, zbunjen, normalan, jer ja sam u situaciji da ne mogu izaći van iz serije, ja moram ostati, jer veliki broj ljudi tu može izgubiti posao i ne bi bilo fer reći: ja se više neću igrati, tako da ja ostajem do kraja, a ako poslije bude snage i zdravlja imam u planu neke projekte.

Po papirima za dvije godine slavite pedeset godina rada ?
- Odavno sam ja prešao pedeset godina rada, jer ja sam na početku karijere bio amater u Rijeci, a to vam je isto amater ili profesionalni glumac, s time da su amateri bolji od nas, jer igraju sa više iskrenosti, duše i srca, osim toga Fabijan Šovagović, Ivo Gregurević, Rade Šerbedžija, Vanja Drach i ja svi smo bili amateri, samo nismo smjeli reći na akademiji da smo amateri. Dorijan Vrkljan/foto: Marko Zubonja