DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Prenosim članak „Moralna poruka Stankovića i Pilsela'' Miljenka Jergovića, iz beogradske Politike (18.07.2010.) jer je Miljenko uhatio trenutak i poruku: ''Rijetkost je na televiziji vidjeti nešto tako neobično. Kada je Aleksandar Stanković zamolio Dragu Pilsela, novinara i entuzijasta ljudskih prava, da se na nekoliko minuta uživi u ulogu Jadranke Kosor, kojoj bi on, Stanković, htio postaviti nekoliko pitanja, ali ona mu već godinama ne želi doći u emisiju, moglo se očekivati samo neko, duhovitije ili manje duhovito, izrugivanje premijerke, u udarnome terminu Hrvatske televizije. Ali kada je Aco krenuo da sasvim ozbiljno postavlja pitanja, a Drago da na njih odgovara, potpuno uživljen i u političku i u ljudsku ulogu koja mu je namijenjena, tako da se činilo kako mu i ženski rod u rečenici već savršeno odgovara, gledatelj HTV-a, svejedno koje je nacionalnosti i političkih preferencija, morao je biti pomalo šokiran. Naime, pred svima se nama Jadranka Kosor, kroz usta, pamet i dušu Drage Pilsela, pokušavala opravdati i izvinuti što se prije petnaestak godina uselila u stan koji je pripadao braći Branislavu i Momiru Drobcu.
Riječi koje je izgovarao duboko uživljeni, u nastupu besprijekorno ozbiljni Pilsel, bile su dramatične, potresne i iskupljujuće. Kroz njih je proživljavana ona katarza kakve na Balkanu nikada, ni nakon ijednoga rata ili zločina, neće i ne može biti, od koje čovjeku grunu suze na oči, kao kad gleda Vilija Branta kako kleči pred njemačkom krivnjom. Pritom, on ničim nije povrijedio privatno dostojanstvo građanke Kosor, a njezinu je političku ulogu uzdigao u visine u kojima ona nikada neće biti. I sve to u nekoliko minuta, u malom televizijskom igrokazu u kojem su Stanković i Pilsel, bolje od ikakvih savjetnika ili eksperata za odnose s javnošću, pokazali hrvatskoj premijerki šta bi trebala učiniti da postane velika.
Tog je popodneva Jadranka Kosor pobjesnila. Još dok je emisija trajala nazvala je urednika Informativnog programa, ali to je sutradan demantirano. Zahtijevala je da se istoga dana, u večernjem dnevniku, objavi njeno reagiranje, ali i to je sutradan opovrgnuto. Valjda ju je nazvao netko iz Brisela i rekao joj da je sve to, možda, malo nezgodno i da njeno ponašanje nije primjereno predsjednici Vlade zemlje koja je namjerila da uđe u Evropsku Uniju. Na kraju, angažirala je advokatsku kancelariju - koja inače zastupa i Vladu, a osnivač joj je, gle čuda, sudac Ustavnoga suda i bivši visoki HDZ-ov funkcioner i ministar Miroslav Šeparović - i preko nje najavila privatnu tužbu protiv Aleksandra Stankovića i Drage Pilsela.
Zašto ih je odlučila tužiti? Zato što se, kažu advokati, dogodilo nešto bez presedana, nezabilježen nasrtaj na jednu javnu osobu... A zapravo, samo su je prikazali u dramatično boljem svjetlu nego što to čini ona sama, učinili su je plemenitijom, ljudskijom i bližom narodu. Ona je, pak, takav zahvat doživjela kao neku vrstu emocionalnog i moralnog atentata. Ne želi biti takva kakvom ju je zamislio Pilsel, kada se načas, u igri, našao u njezinoj ulozi, nego želi biti ista ona, koja se uselila u stan iz kojega su etnički očišćeni braća Momir i Branislav. Ali pritom bi htjela da ljudi u tome ne vide problem, da se i dalje prave kao da se ništa nije dogodilo. No, to jednostavno ne ide tako. Što je društvo otvorenije, a onda i što je zemlja bliža Evropi, to se ljudi sve češće počinju prisjećati nečega što su, kao, zaboravili, ili što su potiskivali. Kao u onoj narodnoj bajci s carom Trojanom i kozjim ušima, odnekud se čuju riječi koje su bile u zemlju zakopane.
Mnoge bi svoje i hrvatske probleme riješila Jadranka Kosor, samo da je htjela prihvatiti ono što su joj nudili Stanković i Pilsel. Da je htjela malo biti odgovorna građanka. Ali tada bi joj na duši pomalo bio Branislav Drobac, koji se ubio nakon što je izbačen iz svoga stana. A svuda i uvijek lakše je biti bezdušan, nego odgovoran.
Konačno, nije riječ samo o braći Drobac, nego o svima onima koji su početkom devedesetih zbog krive nacionalnosti izbačeni iz stanova na koje su imali stanarsko pravo. Svejedno jesu li ih izbacivali silom, prijetnjama ili nijemim strahom. Neugodno je to, i više ne pomaže ono što je godinama pomagalo, mantra na temu šta su drugi radili nama".
*****
Jadranka Kosor danas kaže da joj je dosta, da u susret izbora čelne osobe HDZ-a hoće kazati istinu o sebi i o drugima. Pa da vidimo: što je to točno uvrijedilo Jadranku Kosor i kojim činjenicama ona baš nije zadovoljna?
Slučaj, naravno, već je internacionaliziran. Obavjestio sam kolege iz Reportera bez granica i drugih asocijacije s kojima surađujem ili u kojima sam član. Engleske kolege, na primjer, zanima kako to i da li je točno da hrvatska premijerka, prema iskazu Momira Drobca, živi u stanu kojeg je obitelji Drobac otela država, konkretno, zloglasna Stambena komisija MORH-a.
Dok Jadranka Kosor razmišlja o eventualnim tužbama, ja joj ipak, sasvim prijateljski, želim poručiti da Katekizam Katoličke crkve uči (# 2238) kako čestita građanska suradnja (s vlastima) uključuje pravo, koji put i dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i općem dobru.
Osobno, mojoj sugrađanji Jadranki Kosor želim skrenuti pažnju, pošto je bila u privatnoj audijenciji kod Pape Benedikta XVI. i pošto je izjavila da ju je taj susret ohrabrio i osokolio, da pred svima nama stoji zahtjev za obraćenjem. U latinoameričkoj teologiji oslobođenja, u kojoj sam se kao teolog i kršćanin oblikovao, to se obraćenje sastojalo u opsežnijem i boljem služenju siromašnima i žrtvama te u suprotstavljanju njihovim tlačiteljima i ubojicama kako bi se tim siromašnima i žrtvama pružila zaštita.
Ubijeni nadbiskup San Salvadora, Oscar Romero, je govorio ovako: ''Moja je zadaća ta da posvuda skupljam žrtve grozota, leševe i da utiješim ponižen i žrtvovan narod''. Zašto tražim i očekujem suzu Jadranke Kosor za Branislava Drobca i ispriku i pomoć države za Momira Drobca? Jer na mogu pojmiti moje kršćanstvo, a mislim da bi to trebalo vrijediti i sva sve nas koji se tako deklariramo, ako to nije iz perspektive žrtava, ako to nije u kontekstu Kristova umiranja na križu i to za svaku pojedinu ljudsku sudbinu.

*****

Ukratko, kao i prije dvije godine kada smo otvorili priču (ponajprije zahvaljujući kolegi Saši Kosanoviću iz emisije HTV-a Hrvatske uživo), ja bih umro od srama da sam u cipelama Jadranke Kosor.
Nakon što su preminuli roditelji, u spornom stanu u Šeferovoj ulici u Zagrebu su ostali braća Momo, rođen 1956. i Branislav, rođen 1965. Nakon ''Oluje'' im je stigla depeša: brišite! Bilo im je potpuno jasno u kakvom vremenu žive, obzirom da su pripadnici srpske nacionalne manjine i djeca vojnog lica, dakle, da su ostavljeni na milost, odnosno nemilost Šuškove komisije. U njihovoj su se zgradi na Ravnicama već dogodile neke deložacije, bili su i sami izloženi prijetnjama, a neki su stanari sami otišli. Nije im trebalo puno da shvate da su upravo dobili "ponudu koja se ne odbija" i da se moraju pomiriti sa sudbinom i prihvatiti puno manji zamjenski stan u Ivanićgradskoj ulici. Stan je skoro duplo manji od onoga u kojem su odrasli i nije im se svidio, jer je bio i u lošem stanju, ali bili su svjesni da su mnogi drugi prošli tako da su bili deložirani na ulicu, pa su šutjeli. Dobili su tri dana za selidbu... Jasno im je rečeno da nisu nasljednici stanarskog prava svojih roditelja što je bila neistina i trik da ih se iseli. Godine 1997. im je čovjek iz Stambene komisije, koji im je bio sklon, rekao kako bi imali pravo i na otkup starog stana da su tamo ostali.
Paralelno s dramom oko stana, Branislav Drobac je vodio i privatnu dramu. Bilo mu je 26 godina kada su 1991. politički događaji preokrenuli njegov život naopako. Brat i on, urbani likovi sa ZG-asfalta, preko noći, postaju nešto sasvim drugo. Postaju društveni marginalci, sumnjivci i "djeca vojnih lica". Sve što se oko njega događalo, Branislav je podnio jako teško, jer je bio emotivac. Obolio je psihički i počeo se urušavati iznutra. Izgubio je dosta prijatelja, umrli su mu roditelji, nije se snašao ni na koji način. Njegovu bolest, možda je to bilo i više od depresije, dodatno je iskomplicirala deložacija (i, kako se misli, tamburanje iznad njegove glave od strane pripadnika Tuđmanova osiguranja), pa ne čudi da je, u očaju, jedne zimske noći, lupao po vratima bivšeg stana u kojem je tada živjela Jadranka Kosor s majkom i sinom.
Kako je riječ o ženi u čije su srce stali svi betežni, svi jadni, svi poniženi branitelji i prognanici, za deložiranog Branislava, jednostavno nije bilo mjesta. Jadranka ili mama, pozvale su snage reda, koje su bolesnom mladiću, vjerojatno pristojno objasnile kako je Komisija za hrvatsku čistoću utvrdila da to nije više njegov stan...
Živeći u egzilu s bratom, bez novaca, bez perspektive, bez ljudskih prava, Branislav Drobac nije izdržao. Zakoračio je u slobodu, 12. rujna 1999. Samo, što je njegova sloboda nastupila skokom s 14 kata, iz spavaće sobe stana u kojem je živio, stana koji nikada nije prihvatio. Njegov stan i njegov život ostali su u Šeferovoj, u kojoj je živio netko drugi. Netko sa zaslugama za obranu RH, kako se obrazlaže dodjela stana prosječnoj radijskoj novinarki Jadranki Kosor, čije su zasluge za obranu uočene tek po ulasku u HDZ.
Dakle, ovo je priča iz perspektive Mome Drobca, čovjeka koji danas živi ispod prihvatljive razine normalnog ljudskog bića u ovoj zemlji. On nema nikakvih prihoda, isključeni su mu i struja i grijanje, jede mjesecima suhu hranu i moli za pomoć.
Zato velim da bih, da sam na mjestu Jadranke Kosor i da znam sve ono što se ona pravi da ne zna, umro od srama. Ne bih ni stigao podnijeti ostavku. Niti bih se kandidirao na bilo što prije nego što obavim čin pravde ili ga najavim kao prvu stvar koju ću obaviti nakon pobjede na unutarstranačim izborima.
Eto, teško da će Jadranka Kosor biti čovjek, ali znaj, Momo, da te ja nisam zaboravio i neću nikada!
d.pilsel@zamir.net
(KRAJ)