MOŽE LI  SLJEDEĆE GODINE BITI KOJA KUĆA VIŠE
2004. godine obnovljen je malonogometni turnir »Moja ulica – moja ekipa«, koji  je punih petnaest godina  dupkom punio dvoranu pulskog Doma sportova. Hakleri  iz Pule i sa cijelog istarskog poluotoka nadmetali su se za prestiž, biti najbolji na turniru značilo je biti najbolji u cijeloj Istri, i to je vrijedilo više od bilo koje nagrade. Masovnost i kvaliteta omogućile su turniru da preraste u legendu koja je i u ove prosinačke dane nudila dobar izbor za ubiti po nekoliko sati u dvorani. Igra sa 5 igrača + golman je svakako prepreka za najbolje malonogometaše da pokažu sve što znaju, ali i odlična prilika za neke slabije, ali prave kvartovske klape da prođu što više kola. Ove godine se prijavilo rekordan broj od 134 ekipe i biti će teško to ponoviti do godine.  Nije lako organizirati turnir sa 134 ekipe + 18 na Mini ulici, jer svaku ekipu moraš pojedinačno zadovoljiti i uvjerenja smo da su poimenično Žarko Mihajić, Dragan Stokić, Alen Benazić, Goran Rojnić, Ervin Radulović, Branislav Šokec i fizioterapeut Doki uz još nekoliko pojedinaca, napravili jedan veliki posao kojega se ne bi posramili ni veći gradovi od Pule. Osim što su morali podilaziti ekipama poput Potpićna oko termina koji to nisu znali cijeniti, dali su šansu i malim igračima- klincima da barem na jedan dan budu velike zvjerke i možemo si samo zamišljati kako se osjećao klinac iz Kanfanara  ili Poreča kad mu puna dvorana plješće, a ti klinci su to znali cijeniti.  Bez obzira što ima ekipa kao što su Histria iz Oprtlja koja je angažirala i par stranaca da dođe do uspjeha, ipak smo dojma da je cijeli turnir baziran da se građani Pule zabave u ove predbožićne dane, a dana je mogućnost svima da igraju i radnicima i seljacima i gospodi i nogometašima i amaterima i profesionalcima, pa narode tko voli neka izvoli, samo nemojte tražiti dlaku u jajetu na ovoj malonogometnoj trpezi.(VRKLJAN DORIJAN)