DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel

Imam svjedoka, vi ćete reći da je to nepouzdana stvar jer se radi o mojoj supruzi, koji zna da sam se onoga burnoga petka 19. veljače 2010., kada je u Uredu na Pantovčaku Ivo Josipović postrojio i predstavio osobe s kojima je kanio surađivati, pa sam se tako i ja našao u toj skupini kao osoba koja je trebala ustrojiti i voditi Odjel za analitiku (koji je do danas ostao samo nerealizirana želja, premda se na svakom koraku vidi da je bio i ostao jako potreban i važan) vratio doma, umoran kao pas nakon žestoke kampanje i nekoliko neprospavanih noći uoči same inauguracije novoga predsjednika (18. veljače 2010.), te da sam kazao da to ”s analitikom” nije dobro zamišljeno.
 

Naime, mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, a pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative.


Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo govoriti baš o rezultatima, Josipović komotno pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je i ultradesnica dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara.
 

Cilj ove kolumne nije analizirati cijeli ”slučaj Jović”. Takav sam tekst najavio glavnom uredniku mjesečnika Identitet, kolegi Igoru Paliji. Osim toga, ne želim i ne mogu u jednoj kolumni obuhvatiti sve segmente ovoga problema jer, kako mi je Dejan Jović ovih dana rekao, to zaslužuje čak i da se napiše knjiga, što prof. Jović, koliko sam ga shvatio, i kani napraviti, a što bi bilo od velike važnosti i za politologe i za cijelo naše društvo.


U ovoj se kolumni želim baviti trima aspektima ”slučaja Jović”: jedan je pojasniti što se meni čini spornim u njegovom tekstu iz Političke misli, zatim podebljati apel da ga se zaštiti od ksenofobnoga progona i od žestokih napada govora mržnje (a zbog čega sam prvi u Hrvatskoj reagirao kolumnama na [url=http://www.predsjednički-izbori.hr]http://www.predsjednički-izbori.hr[/url] i na portalu [url=http://www.autograf.hr]http://www.autograf.hr[/url], pa sam u petak 10. listopada na Autografu odmah prenio i priopćenje Centra za mirovne studije pod naslovom ”Centar za mirovne studije osuđuje javni progon prof. Dejana Jovića” (smatrajući to priopćenje i mojim stavom), a treći je iskazati solidarnost prijatelju i članu redakcijskoga savjeta portala Autograf.hr prof. Joviću.
 

Neću, dakle, izbjeći izjasniti se o nekim zaključcima koje mislim da ne stoje, a tiču se kako brojnih medijskih i političkih reakcija (da Josipović vodi hajku, da ne dopušta da se dira u ”hrvatsku dogmu” i slično) tako i Jovićeva članka. Ali ću ih poredati najavljujući, dakle, opširniju analizu kada se prikupe svi potrebni elementi za nju, jer sam, među ostalim, krenuo analizirati održivost nekih tvrdnji prof. Jovića iz članka koji je objavio u časopisu Politička misao: ”Samo u MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE” (vidi u [url=http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/]http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/[/url]), te jer čekam odgovor na neka pitanja koja sam postavio prof. Joviću.
 

Pođimo redom: 1) Je li naslov Jovićeva članka sporan? Nije. Konstatacija je točna. 2) Što bi moglo onda biti sporno? Nekoliko stvari. Na primjer, odmah na početku, usporediti škotski i hrvatski referendum (ili bilo koji drugi postjugoslavenski referendum, ali naročito hrvatski) bez podrobne analize okolnosti u kojima se odvijao svaki od njih.


Mislim da prof. Jović griješi kada ih uspoređuje bez adekvatne kontekstualizacije. Pretpostavimo da je iz nekog razloga (jer je nasilja u Škotskoj ipak bilo, malo, ali ga je bilo) policija brutalno premlatila grupu radnika u Glasgowu i da je netko umro ili, još gore, da je aktivirana bomba u nekom sjedištu separatista, dakle, riječ je samo o pretpostavki, da li bi to utjecalo na emocije, bi li se možda umjesto 55,3% građana koji su glasali protiv moglo dogoditi da neznatna većina ipak bude za neovisnost? Dakle, govorimo o tome da se kojim slučajem odabrao put k neovisnosti, kako bi onda glasila teza prof. Jovića i bili uopće mogao pisati kako je pisao? Ono o narodima, mitovima i državama.
 

Mislim, analizirajući rezultate gotovo svih referenduma o neovisnosti u 20. stoljeću, pa i izjašnjavanja o relokaciji područja na granici Francuske i Njemačke prije i nakon Drugog svjetskog rata, da baš i ne stoji zaključak prof. Jovića: ”Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti. Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’ (istaknuo D. P.). Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.”
 

Naime, da pojasnim, prof. Jović kaže da: ”To što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj neovisnoj državi dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu”. Ja ne mislim tako, već mislim da će problem ostati te da će se opet pojaviti i naglasiti ne bude li London ispunjavao sve ono što je obećano Škotima. Drugi par rukava – Madrid se užasava referenduma o neovisnosti Katalonije. Kao politički teolog i kao osoba koja se bavi politološkim pitanjima imam problem s tim zaključcima i mislim da zaslužuju ozbiljnu diskusiju.
 

Nadalje, 3) Je li sporna Jovićeva tvrdnja da je tzv. referendum održan u SR Hrvatskoj 19. svibnja 1991. bio ”vrlo neliberalan”, te da je možda bio ”demokratičan ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje”, jer, kaže Jović, ”liberalni sasvim sigurno nije bio (nisu bili) – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”? Ja s tom tvrdnjom nemam problema.
 

Načelno bih se složio s kolegom Jovićem iako dopuštam da mnogi različito misle danas, kao što su različito mislili tada. Recimo, imam dvije jako drage prijateljice i vrlo važne osobe za Hrvatsku u mom životu: jedna je Hrvatica, a druga je Slovenka. Prva nije bila za referendum i smatrala je da su stvari otprilike kako ih je opisao prof. Jović, a druga je bila za referendum. Hrvatica nije izašla, a Slovenka je izašla i glasala je ZA. Kao i ja. Važno bi bilo da se o tome povede rasprava, slobodna i argumentirana. Jer mislim da je prof. Jović izuzetno važan u nuđenju tema koje su od općeg interesa javnosti, ne samo politološke.


Naravno da bi prof. Jović imao puno manji manevarski prostor da je u hrvatskom slučaju pitanje bilo jasno i da nije bilo pritisaka. Sjetite se samo masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., samo nekoliko dana uoči referenduma. Pa i na to je aludirao prof. Jović, na stanovitu klimu mržnje, jer pamtimo da su mnogi tada od Franje Tuđmana tražili oružje da se odu osvetiti Srbima.
 

Ali prof. Joviću se također može odgovoriti da je, što se tiče same izvedbe, referendum bio korektan i da se moglo slobodno izjašnjavati. Sloboda je bila i da mnogi Srbi ne izađu na referendum. Uostalom, ja ne mogu i ne smijem odvojiti naš referendum od prvih slobodnih parlamentarnih izbora (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.), na kojima su se četiri najvažnije političke grupacije (HDZ, SKH-SDP, KNS i SDS), kako bi rekao prof. Jović, ”free and fair” izjasnile u, ja bih dodao, vrlo važnom i manje-više korektnom procesu u kojem je bilo jasno da većina Hrvata ipak želi svoju državu.
 

Osim toga, nije nebitna stvar, ako baš govorimo o uvjetima održavanja referenduma 1991., uzeti u obzir tko je ”zakuhao kašu”, tko je kontrolirao JNA i tko je koga napao.
 

Naravno da prof. Jović nije daleko od istine, ali nije ni sasvim u pravu jer bi inače Predsjednik sam sebi skakao u usta izjavivši uoči ovogodišnjega Dana neovisnosti da je ”važan dan u našoj povijesti”, jer smo tada ”definitivno izašli iz bivše zajednice” i da je ta odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”. Dakle, ako je odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”, pita se kolega Boris Pavelić u Novome listu, ”kako je referendum mogao biti liberalan?” Mogao je, naime, uvažavajući upravo okolnosti, ali sasvim sigurno ne bi to bio i nije bio liberalan ako ga uspoređujemo s referendumima u Škotskoj ili Quebecu (Kanada, 1995.), što mislim da nije moguće. Usporedba, naime.
 
Još 4) Da li bi bilo jasnije danas govoriti da Franjo Tuđman nije onako formulirao svoja kibidabi pitanja te da je pitanje glasilo kao i škotsko, dakle:”Treba li Škotska biti neovisna država?” (Should Scotland be an independent country?). Jasno je kao pekmez da je prof. Jović u tome u pravu.
 

Gdje onda leži zamka? Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni.” Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti.


Dakle, da sumiramo, osvrt ili članak (koji nije akademski rad) prof. Jovića je izraz njegova profesorskog poslanja, ali ne može biti prihvaćen kao ”politika” Ureda Predsjednika (a ograda prof. Jovića ispod članka u smislu da se radi isključivo o njegovom privatnom stavu nije mogla biti sasvim zadovoljavajuća). Naime, uzgredno, uzimam si slobodu zamisliti kako bih postupio da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim.


Recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja, jer prof. Jović je napisao i ovo: ”Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali”, imao bih pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
 

Mislim da nije u redu optuživati Predsjednika da ugnjetava ”slobodu govora” prof. Jovića. Zapravo, Predsjednik je, kada već prof. Jović nije želio sam sebe osloboditi stege koja podrazumijeva rad za predsjednika Republike, bio on plaćen ili dobrovoljan (Jović u Uredu nije primao plaću, ali je svakako radio i to jako puno!), dao do znanja da ne može poduprijeti ”politiku” prof. Jovića, da ju ne može supotpisati, jer ona stvara problem čovjeku koji je dužan predstavljati zemlju i jamčiti za njen ustav (uostalom, ima pravo predlagati promjene ustava. Vidi ovlasti Predsjednika RH u [url=http://predsjednik.hr/predsjednik/ovlasti-predsjednika/]http://predsjednik.hr/predsjednik/ovlasti-predsjednika/[/url]).
 

Siguran sam i da je štošta prethodilo puknuću odnosa. Znamo da je prof. Jović vodio žestoke medijske i neke druge bitke, a mogu zamisliti da je bio željan da konačno završi njegova služba u Uredu Predsjednika. I vjerujem da se ovo dogodilo i zbog osvetničkih namjera nekih koji su ili izgubili u javnim debatama, pa su se osramotili, kao što se dogodilo Ivici Šoli na stranicama Večernjeg lista, ili nisu bili u stanju podnositi da uz Predsjednika bude na istaknutom mjestu netko tko, kako kažu, ne misli ”hrvatski”. Ne zaboravimo da je Tomislav Karamarko taj koji je pokrenuo najnoviju hajku na Jovića nazivajući ga ”neprijateljem države”, odnosno ”miloševićevcem”!
 

Je li Dejan Jović zaslužan za mnoge važne poteze u politkama Ive Josipovića? Naravno! Je li se mogao izbjeći ovakav razlaz? I da i ne. Znam to iz osobnog iskustva jer sam sposoban staviti se u Jovićevu kožu, odnosno stati u ”njegove cipele”.
 

Zašto sam na početku ove kolumne napisao da je petak 19. veljače 2010., kada nas je Predsjednik postrojio i predstavio, bio ”buran dan”? Zato jer od tada ne prestaju žestoki napadi na Predsjednika i na njegove suradnike. Tada je, podsjećam, novinar Večernjeg lista Vojislav Mazzocco udario ispod pojasa i pitao Predsjednika kako to da uzima mene kao suradnika? Mazzocco kaže da je pitao ovako: ”Zašto uzimate osobu koja je kamenovala sinagogu i pokušala zapaliti kino” u Buenos Airesu? Radilo se, ponovimo, o kamenu bačenom na prozor sinagoge u mojem susjedstvu kada sam imao 16 godina i pod utjecajem tadašnje ustaške indoktrinacije i državne diktatorijalne propagande. Kino nikada nisam pokušao zapaliti već jednu tabletu Gamexanea kako bih izazvao pomutnju u jednoj predstavi u kojoj je sjedio tadašnji jugoslavenski ambasador.


Iako sam kolegi Mazzoccu odmah pojasnio što se zaista dogodilo u mojoj ranoj mladosti (ništa što bi on otkrio već nešto što sam ja o sebi bio ranije javno govorio i napisao), lavina članaka i govora mržnje koju je on nehotice potaknuo i koja se digla, i koja je bila djelomice dirigirana, je bila strahovita: u deset dana sam pronašao nekoliko stotina članaka u kojima su me gadno napali, najčešće lažima. Nije pomoglo ni to što su uz mene stali čelni ljudi židovskih organizacija u Hrvatskoj. Naprosto, shvatio sam da će me, bez obzira na to što je Predsjednik izjavio da: ”Pilsela nije doveo na Pantovčak zbog njegovih političkih uvjerenja, nego zbog poznavanja medija i analitike”, tada frenetična hrvatska ultradesnica napadati bez kraja i konca i da je bolje da se sam maknem.
 

Bili su to teški dani za mene jer sam znao da žrtvujem puno toga, ali je ostanak na Pantovčaku bio tada neizvediv, pa i iz financijskih razloga, o čemu sam tada govorio za novine Jutarnji list i za Hrvatsku televiziju (gostujući po drugi puta u emisiji Aleksandra Stankovića). Zapravo, bilo je kako je bilo: tada sam odlučio sačuvati onu slobodu koju ne bih imao da sam se zaposlio u Uredu Predsjednika.
 

Epizoda s onom kolumnom (''Ne pucajte u kolumniste'') s ovoga portala, koju je predimenzionirao Matija Babić na Indexu.hr onoga dana kada je lažno optužio Blanku Vlašić da ima njen ”pornić”, pa se nekako morao iskobeljati iz javnoga sramoćenja naše atletičarke, epizoda je koja je došla nakon moje odluke da napustim Pantovčak (iako tada formalno nisam ni bio dio ekipe jer ugovor nisam ni potpisao ni vidio). Pa mislim da mogu razumjeti prof. Jovića koga su sve ove godine mlatili kao vola u kupusu, koji je tražio time out i koji nije sagledao sve posljedice objavljivanja teza koje su se pokazale inkompatibilnima s položajem osobe koja samo mora ”sugerirati politike” ili ”savjetovati” Predsjednika Republike.
 

Iz te perspektive mi je jasno da nije moglo biti izvedivo asistirati Predsjedniku u važnim političkim pitanjima i, s jedne strane, fajtati se sa raznoraznim šolama i dujmovićima, a s druge strane na Sveučilištu zagovarati što god želi, argumentima.
 

Prof. Jović ide dalje i vjerovati je da smo ipak zrelo društvo u kojem će on moći slobodno predavati, pisati, govoriti i hodati ulicom, bez straha i bez prijetnji kakve mu se upućuju, a koje imaju za cilj da ostane i bez kruha i bez domovine. Možda i bez glave.
 

Ponudio sam mu da na portalu Autograf.hr progovori, u bilo kojem obliku, ali prof. Jović se zahvalio i odbio, kao što je odbio gostovati u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Razumijem ga i poštujem njegovu odluku. Isto tako, jer je dobar znanstvenik, a bio je i novinar, prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti sa činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti.
 
Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan, i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska.

(REX)

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Regional Express-a…