Moj drug Vlaca

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Što je Zapadna Europa dobila Oktobarskom (listopadskom) revolucijom u Rusiji 1917.? Ako ništa ono prvoklasne lakeje i vratare pred najboljim hotelima Pariza, Londona, Berlina. Carski plemići, vlastela koja je tlačila proletere, pobjegli  glavom bez obzira iz luksuza dvoraca i završili otvarajući i zatvarajući vrata raznih ”Luxora”, ”Savoja”.  Činili su to s uzvišenim manirima labuđeg plesa dajući slavnim hotelima još veći sjaj. Gazde su se utrkivale tko će imati boljeg ruskog plemića kao lakeja. Desetljeća su prolazila, portirska vlastela izumirala, ali je ostala carska plemićka škola naklona gostima i bravuroznog potezanja bogato ukrašenih vrata.

Jedan takav učenik ruskih grofova dočekao nas je na ulazu u veleljepni hotel u Dublinu, kišnog proljeća 1981. godine. Stigla u Irsku bučna ekipa novinara iz bivše nam zemlje da prati Seida Memića- Vajtu i skladatelja Ranka Bobana na njihovom eurovizijskom nastupu sa pjesmom ”Lejla”. Dakako sa mnom nerazdvojni kolega i prijatelj Branko Vlačić iz revijalnih izdanja sarajevske kuće  ”Oslobođenje”.  Mene je slalo matično poduzeće, zagrebački ”Vjesnik”.

- Gledaj ovog gospodina sto nam otvara vrata. Kako to samo elegantno čini  - dobacuje mi Vlaca dok pokušavam da pobjegnem krupnim kišnim kapima.

- Mora da je učenik onih ruskih plemića - pravim se pametan. Dočekuju nas organizatori eurovizijske fešte i osobno direktor hotela -  sa čašama pjenušca.  Iako smo tek stigli kurtoazno hvalimo objekat u kojem ćemo narednih dana boraviti. Usput pomenem i čovjeka što nam je  nezaboravno otvorio put ka blještavom predvorju. I, zamislite, doznajemo da je momak Rus i da je i on nedavno pobjegao iz domovine, odnosno iz SSSR-a. Znanstvenik, doktor je suvremene povijesti.

- Tolike godine obrazovanja, muke i onda završiš ovako na vratima - promrmlja Vlaca između dva gutljaja…

Sve ovo, što smo gotovo prije 30 godina zajedno proživjeli, munjevito mi se vratilo kao strašni fleš- bek  dok sam čitao e-mail poruku Branka Vlačića,  sa aktualnom adresom u nekom kanadskom gradu Londonu. Moj drug, nekadašnji vrhunski novinar, talentirani pjesnik iza kojega su zbirke stihova, sada elegantno otvara i zatvara vrata svog šarenog taksija. Profesor književnosti kao da je postao junak knjiga ruskih klasika. Sudbina se poigrala sa svima nama, ali on kao da je najteže podnosi. Ludio je od do skoro čestih pitanja ”zemljaka” čime se bavio u ranijem životu. Kada im je odgovarao da je bio novinar, da je znao tog i tog, prvo su mu se smijali iza leđa, pa onda i u lice. Što drugo očekivati od nesrećnika, koji su stjecajem ratnih prilika prvi put vidjeli vlak, zrakoplov, granični prijelaz. Pokušavam da razumijem te ljude, jer znam kako je to danas u našoj dijaspori. Ako krenete u priču o prijašnjim životima samo će čuti koliko je bogatstvo iza njih ostalo. Gotovo nitko nije bio siromašan, sve sami bivši milijuneri, kojima su ratni lupeži sve pokrali. Što ćete ljudi vole da se, najčešće, predstavljaju onakvima kakvi nikada nisu bili, ili kakvi su uvijek željeli biti. Ipak, među tim žrtvama ratnih sudbina u litl Londonu ili obližnjem Torontu, rijetki su bili novinari, pisci, zato je Vlaca često slušao:

- Dobro jarane, pisao si, ali što si radio, od čega si živio?

Ismijavani bivši novinar i pjesnik bio je više u svom taksiju, nego među "zemljacima". Dolazile su u Kanadu brojne zvijezde estrade, koje je poznavao u prošlom životu i prolazile, a Vlaca se nakon kratkih toplih iskrica susreta, još tužniji vraćao volanu. Ipak, poslije kiše uvijek dolazi sunce. Na turneju po hladnoj dalekoj zemlji nedavno zapucali članovi "Crvene jabuke". Sjećam se u godinama osamdesetim, kada su u saobraćajnoj nesreći kod Jablanice, na putu za mostarski koncert, poginuli Dražen Ricl, pjevač i Aljoša Buha, basista, Vlaca je uspio nagovoriti Zlatka Arslanagića, vođu benda, da mikrofon prepusti Draženu Žeriću Žeri. Kuštravi pjevač u starkama kao da mu to nikada nije zaboravio.

Stigli "Jabuka" i Žera tako i u Vlacin London. Karte rasprodate, dvorana krcata. Bivši novinar i sadašnji taksist Branko Vlačić, leti od sreće, jer ponovo je iza scene sa zvijezdama kao u zlatnim godinama. Nižu se stare dobre pjesme i novi hitovi, publika upaljena do krajnosti. Delirijum je kada krene ono - Za sve ove godine. Ima nešto od srca do srca, Ponekad s proljeća…

U trenu je nestala kanadska tuga ljudi otrgnutih od beskonačno udaljenih zavičaja. Akordi vraćaju u prošle dane sreće i donose opijajuće lažne mirise rodnog doma. I onda glazba je stala, Žera zamolio za pozornost riječima:

- Imao sam dva velika prijatelja u Sarajevu. Jedan je bio Davorin Popović, pjevač "Indeksa", koji više nije među nama, a drugi je Branko Vlačić, koji je vaš sugrađanin. Molim ga da mi se pridruži na sceni pri izvođenju naše popularne skladbe "Miljacka teče"...

Za Žeru je ovo bila još jedna dobro odrađena tezga, još jedan rasprodati koncert za nasu dijasporu, a za mog Vlacu najljepši povratak u prošli i put u novi život gdje više nema ismijavanja. Oko njega sve tiši je šapat:

  - Nemoj, bolan, zajebavati onog pjesnika, znaju ga svi pjevači…

Fotografije vezane uz članak

Komentari na članak

1. Vladimir Vlačić: 31/07/10 u 17:46h ·

   E mi Vlačići uvijek doživimo teške padove i trijumfalne uspone pa makar i u dužini jedne pjesme.....Pozdrav autoru,pozdrav mom prezimenjaku u Kanadi i naravno pozdrav Fritzcku!!!!

2. Anto Babić, Vodnjan: 31/07/10 u 19:03h ·

   Bravo Pavle! Već neko vrijeme pratim što pišeš na ovom portalu i uvijek me oduševljavaš. Ja sam iz Sarajeva otišao u Istru daleke 1975. i prije toga sam pratio tvoje tekstove u Vjednikovim izdanjima. Išao sam u srednju školu s tvojom sestrom Verom i tebe sam više puta viđao u Sarajevu, bio si prijatelj i mog omiljenog Zdravka Čolića. Nostlgiju za Sarajevom ublaže mi tvoji tekstovi. Svaka ti čast na tekstovima,a vjerujem da si prošao svoju golgotu u posljednih gotovo20 godina. Želim ti svako dobro.

3. Vesna Vidušin: 01/08/10 u 13:48h ·

   Pavle velika hvala, Vlaćina sestra.

4. Vesna Vidušin: 01/08/10 u 13:50h ·

   Hvala Pavle, Vlaćina sestra.

5. Biska: 01/08/10 u 20:58h ·

   Ako dobro razaznajem likove, na ovim fotografijama osim Pavla Pavlovića i Branka Vlačića vide se i Puležani - Damir Strugar - Strugalica i atomac Bruno Langer??

6. Zdravko: 02/08/10 u 23:20h ·

   Divan text o divnom covjeku - mjesavina tuge i sjete!!!!!! . Ja nisam Vlacu poznavao u vrijeme kada su mnogi tada poznati, a sada mozda jos poznatiji estradni i drugi ini kulturni radnici zudili da se barem slikaju s Vlacom....U vrijeme kada je on zajedno sa Plakalom i Bibanom osmisljavao gigantske kulturne projekte u Sarajevu i YU(na primjer "Poetski maraton")mnogi, danas vodeci, "kulturnjaci" su stajali u redu ne bili se malo "ogrijali" o Vlacu. Ja sam Vlacu upoznao u ratu - u vremenu kada se uspjesi ljudi mjere drugim arsinima: postenje, dobrota, nesebicnost i topla rijec.... Vlaca je bio i ostao cestit covjek. Rat i sve vezano za rat ga je izbacio iz kolosijeka...Ali Vlaca je Vlaca!!! Pero je zamijenio taxijem...Steta da nije smogao snage da objavi i drugu zbirku poezije. A ini prijatelji, koji eto ponekad svrate i u London (Toronto)mogli bi se i malo cesce javiti....

7. Damir Kapetanovic: 30/09/10 u 21:06h ·

   Moram da reagujem na ovaj tekst Pavla Pavlovica iako je objavljen prije dva mjeseca. Pavlovo pisanje me podsjeca na dobronamjernost komsinice jednog mog prijatelja iz djetinjastva koja je, kada ga je vidjela kao petnaesogodisnjaka da pusi, rekla njegovom ocu: ”Bas vam je sin pristojan. Uvijek krije cigaretu kad me vidi”. Pavlovicev nivo je isti kao nivo komsineice iz suterena. Zlonamjeran, a upakovan u tekstic koji bi se mogao protumaciti kao sjetno pisanje o jednom velikom prijatelju. Mora da nekada davno Vlacic, u svojstvu urednika, nije odobrio neku tezgu Pavlovicu i evo revans dolazi sa zakasnjenem od dvadesetak godina.. Kako bi drugacije mogao protumaciti tekst u kojem Pavlovic opisuje Vlacica kao covjeka koji prica o svom bivsem zivotu, vozi taxi, a ljudi se ismijavaju. Ma nece biti bas tako Pavlovicu. Bilo bi interesantno cuti kako bi se Pavlovic osjecao kad bi neko napisao tekst sljedeceg sadrzaja: Pavle Pavlovic se jako dobro snasao u inostranstvu , niko ne zna sta radi u Holandiji, ali bar ne mora da trci kao dopisnike neke novinice iz Hrvatske i izvjestava o odronu kamenja na Palama ili sudaru kombija GSP na Sirokaci. Niti jedna novinarska kuca u Sarajevu mu nije dala stalni posao zato sto nikada nije zavrsio fakultetet , a i imao je ugled lokalnog pajaca u Sarajevu pa nije bas bio pogodan za ozbiljnije novinarske zadatke. A vidis sad kako je uspio. Pise za Vilsonovo.net , Dovla.net , Regonal Express, javi se ponekad i za pisana izdanja nekih novina. Svi smo mi Pavle u ovome, kako ga ti svojim tekstovima nazivas ”nesretnom ratu” , radili ono sto nismo mogli niti pomisliti da cemo raditi . Svi smo mi taksisti.

8. Rezana Žižula: 01/10/10 u 09:28h ·

   Gospodin Damir Kapetanović se potpisao pod ovaj oštar i brutalan komentar, što je lijepo od njega,ako je to stvarno on. Međutim, ovdje se ipak radi o toploj ljudskoj priči,a ne o privatnim prepucavanjima. Kapetanović kaže da je Pavlovićev tekst zlonamjeran. Ako je to tako, a što da se rekne za vaš dopis Kapetanoviću? U njemu vi kao da ste ljubomorni na prijeratnu uspješnu novinarsku karijeru Pavlovića ? Ili ste čak zavidni i na današnju? Da Pavle Pavlović nije kvalitetan novinar i dopisnik iz Holandije, pa zar bi ga baš svi ti razni portali koje ste naveli - objavljivali? Zaboravili ste da piše i za E-novine, izuzetan novinarski nezavisni portal. I na kraju ističete da smo svi mi taksisti. Možda ste u pravu. No, pravo je pitanje: za koju cijenu i na koji način vozimo? Možda bi vam odgovor na to pitanje mogao dati Branko Vlačić!

9. Taxist: 01/10/10 u 10:31h ·

   Ja sam prije rata živio u Sarajevu,ali me ratne prilikei ne prilike dotjeraše u istru..Ovdje mi je lijepo.Taksista sam u Poreču. da se u sezoni lijepo zaraditi.Čitam regional,jer me na to kćerka navukla.Ona me podučila kompjuteru i internetu. Novinara Pavlovića Pavla pamtim dok je na Televiziji Sarajevo imao sjajnu emisiju "Paja Show",a moj mi je šogor (koji je radio u kući "Oslobođenje" ) pričao da je Pavlović prešao u dopisništvo "Vjesnika" za tada enormnu plaću. E sadm,ako je to tako,ne znam dal bi ga bez veze plaćali? a to što i on ima ratnu epizodu klasičnog izbjeglice kao i svi mi, ne treba te mučiti, Kapetanoviću.. Uostalom, svi smo mi kapetani svojih sudbina..pa i taksisti,ako baš oćeš..Vozdra!

10. Faruk Zupčević: 04/11/10 u 15:51h ·

    Prošlo je osamnaest godina,od zadnjeg druženja sa dragim prijateljima;Pajom i Vlačom.Priču "Putujući Holandez" sam pročitao i ne mogu reči da me je obradovala.U stvari ,obradovala me informacija da su dobro i zdravo a rastužila da dva velika BiH novinara, nisu u Bosni. Bili smo iskreni prijatelji i kolege.I za obojicu mogu reči da su veliki novinari i pjesnici.Ne znam šta Paja sada radi,ali što god radi on to radi uspješno.Siguran sam da su Vlačini putnici veoma sretni jer Vlaća je velika pričalica zanimljivih priča.Meni je sada 63 godina i više nisam baš čest posjetilac kafana.Ali sada odem na stara mjesta gdje smo nekada provodili najljepše dane i noći.Ne znam šta bih dao za nekoliko dana nekadašnjeg druženja.Kafane u kojima smo "kako Kalkan kaže rakijali", nose neka nova imena a ja pogledom tražim draga lica, Paje, Vlaće,Zlatka,Kalkana i sad već pokojnog Milana Radića.Volio bih da mi se jave i Paja i Vlaća.Ja sam na starom mjestu.

Stranica 1 od 2  1 2 >