Mogu li političari prestati biti kurvama?

DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Sa više strana stižu glasovi da se civilno društvo u Hrvatskoj treba organizirati za slijedeće parlamentarne izbore, a i inače, da treba biti zreo za artikuliranje alternativne politike, vladajućoj i opozicijskoj. Našem parlamentarnom sustavu želimo dati puni smisao, želimo ga produhoviti i humanizirati. Dolazi vrijeme obnovljene budnosti i građanske zrelosti, sebe-davanja i zauzimanja za politiku kao izgradnju i obranu općeg dobra.
Izokrenuti odnos države i društva u hrvatskim prilikama glavni je strukturni uzrok dugotrajne zakočenosti društvenih potencijala, osnovno izvorište općenacionalne frustracije i beznađa, te nemogućnosti da se rastvore perspektive izlaska iz stanja stalne krize i općeg kaosa.
Na hrvatskoj političkoj sceni izredale su se posljednjih decenija – ako izuzmemo specifično razdoblje državnog osamostaljivanja – jednopartijska, jednostranačka i šesterostranačka, zatim peterostranačka, a onda opet, manje više dvostranačka država ali je odnos političke države i građanskog društva ostao uvijek isti. Društvo je uvijek držano u podređenom položaju i služilo je državnom aparatu i političkim kvazi-elitama kao neka vrsta slobodnog lovišta za iživljavanje parcijalnih, a počesto i sasvim bizarnih interesa.
Svjedoci smo debakla stranačke politike u Hrvatskoj. Što, onda, predstavlja osviješteni i osmišljeni pokušaj građanskog političkog organiziranja? Za početak, prilika da se izabere predsjednik, odnosno predsjednica koja će vratiti moral u politiku. Ovi su nedjeljni izbori mogu promatrati i kao pokušaj rehabilitiranja politike koja se u javnoj percepciji posve izjednačila s kurvanjem. Jer, pitanje glasi: mogu li političari i političarke prestati biti doživljeni kao kurve? Može li doći do formiranja zdrave i moralne, treće Hrvatske?
Politika u Hrvatskoj se pretvorila u sredstvo kojim se dolazi do državnih i javnih ovlasti da bi se riješili osobni problemi, po mogućnosti, nekoliko generacija unaprijed, te zadovoljili klanovski i stranački interesi.
Građani su s pravom razočarani jer se vlast ne bavi problemima konkretnog čovjeka, svakog od nas. Razočaranje građana proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se uspostavi višestranačka vlast.
Međutim, nakon izbora 3. siječnja 2000. umjesto da se razvila međustranačka kompeticija i uvela uzajamna kontrola u političkom ponašanju i obnašanju vlasti – došlo je do monopolističkog dogovora kojim je nova vlast uspostavljena kao međustranački ortakluk.
Stranke su izgubile političku fizionomiju, a državne i javne poslove, koji su im pripali ortačkom raspodjelom državne moći, obavljaju na principima stranačkog biznisa i međustranačke trgovine. Tako je i sada pod vodstvom HDZ-a.
U takvim je okolnostima u Hrvatskoj potrebno izgraditi i ponuditi alternativni tip politike i jasno ga razlučiti od vladajućeg tipa stranačke politike. Stranačka politika u postojećem obliku polazi od golog stranačkog interesa, u kojem se teško može razabrati širi građanski ili socijalni interes, premda upravo političko reprezentiranje takvih interesa predstavlja izvorno određenje političkih stranaka. Takva politika izborne mandate preuzima u ime stranke.

Odnos birača i nositelja izbornog mandata postaje depersonaliziran i posredovan stranačkom infrastrukturom, što u konačnici dovodi do izostanka svake odgovornosti nositelja mandata prema biračima.

Umjesto da razvije relaciju prema konkretnom nositelju mandata, prema konkretnom političaru koji je dužan povremeno kontaktirati i izvještavati, odnosno savjetovati se sa svojom bazom, birač ulazi u apstraktni, idealizirani i ideologizirani odnos prema stranačkom lideru, koji se pojavljuje u nadnaravnoj ulozi nositelja liste.

S druge strane, nositelj izbornog mandata, taj političar koji bi treba biti okrenut svojoj bazi, i koji ne preuzima nikakvu odgovornost prema onima koji su ga izabrali, počinje osjećati duboku zahvalnost pa čak i strahopoštovanje prema onome tko ga je postavio na izbornu listu. To je opet stranački lider.

Mi moramo tražiti promjene u načinu vođenja politike. I to korijenite. Želimo da se u temelje građanske politike stave civilizacijske i etičke vrijednosti. Postoji dojam da Hrvatska postoji radi političara, a ne obratno. Prije smo imali VONS i SONS, a sada se opet grupa ljudi jedne stranke, koja nameće premijerki sve što želi, organizirala u nekakav komitet u koji je premješten centar političkog odlučivanja čime je formirana nova paradržavna struktura čije odluke samo potvrđuju legalne državne strukture.

Neki bi rekli da se nakon odlaska Sanadera lakše diše, ali se teže živi. Postoji bolja sloboda govora ali se teško može išta suštinski primijeniti. Mi bismo trebali državu staviti u podređeni položaj društvu, jer je ono radi države, a ne obratno, kao što ni politika nije zbog političara, nego su oni radi društva, a to znači i radi konkretnog čovjeka.

Volio bih sada, ukratko objasniti što bi to trebala biti politika kao obrana i izgradnja općeg dobra. Političko je djelovanje obilježeno trenutkom odluke. Politički se proces odvija tako da se ponajprije uoči neki problem, zatim se jednoznačno i sa znanstvenom objektivnošću razradi rješenje problema, a zatim u skladu s dimenzijama toga rješenja slijedi provedba. Ako postavimo ostvarenje općeg dobra za opći cilj politike i u tom smislu prihvatimo tezu da sadržaj općeg dobra nije unaprijed objektivno dan, tada je nužno odlučiti o njegovu sadržaju.

Tu ne dolaze u obzir rečenice poput: »To mora biti tako i nikako drugačije ili jer drugačije ne ide«. Naime, i kod rješavanja političkih problema postoje stvarne nužnosti i zakonitosti koje se ne mogu zanemariti bez posljedica želi li se postići određeni cilj. Ali to je polje omeđeno i prije svega ograničeno na izbor sredstava. Cilj političkih mjera moguće je uvijek formulirati ovako: »To se radi tako, zato što se tako želi raditi«.

Politika načelno i izvorno znači potrebu za ukupnim pravednim uređenjem života u ljudskom društvu. Postoje četiri cilja politike: ostvariti suživot ljudi i skupina; kroz političko ustrojstvo težiti prema općem dobru individualnih i kolektivnih interesa; obuzdavati razne oblike nasilja i nepravdi gdje god se oni pojavili; te zadaće i obveze politike vrednovati kao plemenitu službu, a ne kao zadovoljavanje vlastiti prohtjeva. Pritom valja uvažavati dostojanstvo ljudske osobe, te siromašne; vlast shvaćati kao služenje, a ne kao vladanje drugima; poštivati protivnike; otvarati se prema univerzalnosti; te paziti na sveopću namjenu dobara.
Zašto to kod nas ne uspijeva? Zato što se politikom ne bave ljudi kojime je cilj dobro ljudi. Novo vino ide u nove mješine. Problemi kod nastaju svaki puta kada se lažna briga za društvo ustvari pretvori u brigu za uspon na vlast ili u održavanje na vlasti po svaku cijenu.

Sposobnost dijaloga i ljubav prema uvijek većoj istini iz koje izranja ta sposobnost, nisu nam urođeni. Njih treba steći. A kada ih se stekne može ih se i izgubiti. Stoga stjecanje i očuvanje te sposobnosti zahtijeva trajni napor. Osim toga treba uložiti napor u okupljanju i stvaranju zajedništva. Zajedničko, opće dobro, se ostvaruje ne samo u pronalaženju optimalnih rješenja društvenih problema. Važna je sastavnica toga dobra da se svi koji traže takvo zajedničko rješenje uvijek dublje poistovjete sa zajedništvom, uvijek obuhvatnije steknu udio na životu zajednice te tako i sami kao osobe dozrijevaju. A dozrijevamo razgovorom. Razgovor tu ne znači ni prijepirku ni slobodnu konverzaciju. Dijalog, razgovor je susret različitih jezika, karaktera, naravi, ideja.                                       Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole - nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja. Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: »Mi ne ujedinjujemo države, mi u prvom redu zbližavamo ljude«.

To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj koja želi postati djelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Ipak, osuđivati uvijek znači nedostatno razumjeti, kažu oni koji zagovaraju toleranciju; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Pred nama je, kako je za vrijeme »Marša na Washington« u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas i ovdje, pred važnim izborima za Hrvatsku, na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi ali i novoj vlasti, da ne možemo više sebi dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe. 

Komentari na članak

1. giovanni: 25/03/10 u 12:28h ·

   MOGU LI NOVINARI PRESTATI BITI KURVAMA? Gospodine Pilsel, odličan, narodni naslov! No, i ja sam dao, nadam se, odličan naslov! Moj naslov, istina, je vrlo neugodan za novinarsku profesiju... Ali, ne tiče se to svih novinara, kao što sigurno ni vi niste mislili na sve političare. Ja bi dodao:sigurno da ima više političkih prostitutki nego novinarskih kurvi... Vrijeme je da se o njima progovori... Koliko je samo podmićenih od strane pojedinih tvrtki, zatim političra, poduzetnika i inih lovatora. Ne treba pisati samo kad novianri dobiju batine, valja biti objetivan i progovoriti o glavnim urednciima, urednicima i novinarima i takozvanim novinarima. Ja sam, nadam se, nanovo načeo temu o kojoj se dosad samo pokušavalo pisati. Istraživačko je novianrstvo u potpunosti zakazalo!!!

Stranica 3 od 3  <  1 2 3