RAZGOVOR S OPTIMISTIČNIM MLADIĆEM U INVALIDSKIM KOLICIMA
Marin Giljanović je momak iz Pule koji je od samog rođenja prikovan za invalidska kolica, ali to ga nimalo nije omelo da se bavi stvarima kao i svi ostali ljudi i to mu nije bila smetnja da ostane optimističan, već svima poručuje da smo svi isti i budi malo nade u svim ljudima da se nešto može i promijeniti. Razgovor s njim vodio je mladi Stefan Bošnjak.

Reci kako ti gledaš na život mladića tvojih godina u kolicima?
- Normalno, sve je normalno nema nikakve razlike između osobe koja hoda i osobe koja sjedi. Sve ovisi koja vrsta invaliditeta je u pitanju, recimo ja imam paraplegiju. Gornji dio mi je sve normalno, jedino mi je oduzeto od kičme do dole. Smatram se normalnom osobom, kao i ovi ostali što hodaju, samo što sjedim i to je to, a ovo ostalo za mene je sve isto.

Trenutno voziš skutera koliko ti je lakše u odnosu na kolica, ima li možda mana?
- Nema mana, zapravo ima prednosti puno sam samostalniji, puno sam mobilniji, ne moram gurati kolica nego vozim, ponavljam ja sam zadovoljan jer eto bit ću puno mobilniji i samostalniji. Ovaj skuter sam dobio od Udruge invalida rada Istarske županije, oni su ga doveli iz Beča. Krajem 2013. godine Caritas Beč je donirao Udruzi invalida rada. Zvali su moje Društvo osoba s invaliditetom Pula, pitali su da li ima koja osoba, mene su se sjetili. Neću se hvaliti, ne bi htio da me netko krivo shvati, ali ja sam aktivniji od skoro svih osoba s invaliditetom u Puli, hoću reći ne od starijih nego od mladih osoba s invaliditetom, ja sam najaktivniji.

Da li imaš poteškoća u kretanju po gradu?
- Nemam poteškoće iako sve to može biti puno bolje. Mislim na arhitektonske barijere i tako.

Tata ti je glazbenik, koliko tebi glazba znači u životu ?
- Pa ja sam se isto bavio glazbom godinama unazad, pohađao sam šest godina Osnovnu glazbenu školu svirajući tri godine violinu i poslije blok-flautu i onda nakon Osnovne glazbene škole bacio se u sport i tako ostavio glazbu. I dalje volim glazbu al ne sviram više. O ukusu? Pa volim svaku vrstu glazbe pa i onu koju mi tata svira a ne podnosim cajke a nažalost svi znamo što danas mladi slušaju al ja nisam taj. Gdje dođem a da svira muzika koja mi se ne sviđa, prilagodim se prijateljima, ekipi i ostalima.

Rekao si da se baviš i sportom, što pratiš od sporta
- Pratim nogomet, pratim atletiku, atletiku pratim zato što sam se bavio njome. 2005. sam se utisnuo u sport, u atletiku za osobe s invaliditetom. Bio sam na tri državna prvenstva, 2005. 2006. i 2011. Nažalost više se ne bavim atletikom ali nije mi žao jer na sva ta 3 državna prvenstva sam osvojio medalju. Možda bih jednog dana mogao postati i europski prvak i svjetski prvak i ići na Paraolimpijadu, ali iskreno zadovoljan sam ovime što sam postigao u atletici.
Pratim i nogomet, ali nije da gledam svaku utakmicu, svakako sažetke obavezno pogledam od utakmica koje me zanimaju, nisam osoba koja će pratit 90 minuta utakmicu na televiziji, ali pratim ako me neka utakmica baš zanima... Najviše volim pratit Hajduka, navijam za njega.. neznam otkad je počela ta ljubav, ali eto...

Imaš li neku poruku za osobe s invaliditetom?
- Poručujem svim osobama s invaliditetom gdje god bili da pokažemo i dokažemo da smo mi isto normalni i jednaki kao i svi drugi, da jednostavno nema razlike između ovih ili onih ljudi. Znači ljudi s invaliditetom ili bez, isti smo. Stefan Bošnjak