DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Pojma nemam zašto sam i dalje jedini hrvatski novinar koji je intervjuirao Maradonu. Ali tako je. I nije mi žao. To mi laska. Ponosam sam, inače, na moj predugi i plodan novinarski vijek. Kada mi se već lijepe tolike etikete neka onda i ova: samohvalisav! Jeste. Crknite od zavisti. Što ću vam ja. Ali, ljudi moji, vi ne znate što je novinarski posao.
Promatram tu gomilu bezveznjaka, tzv. sportskih novinara, sve te godine od kada sam naprosto Diega pozdravio i zamolio ga za desetominutni intervju. Pa se pitam: u čemu je ta misija, intervjuirati takvu nogometnu zvijezdu, toliko teška, da ju nitko u Hrvatskoj (pa ni šire, osim režisera Kusturice) ne može iza mene do sada ponoviti?
Gledam milijune kuna koje HTV i druge velike kuće lupaju u sport i ništa. Mrtva puhala kojima neke balavice u kratkim suknjicama i visokim petama moraju sjediti i baljezgariti u studiju da im se, kao fol, program gleda. Užas.
A još onda i prijenosi? Katastrofa. Jedini se moj imenjak Drago Ćosić da slušati. Čovjek se priprema i zna o čemu govori. Ali to je druga priča. Ova danas je priča o temperamentu. Kojeg možda ja imam a drugi nemaju.
OK. Možda mi je pomoglo što sam Diega iznenadio usred Zagreba na njegovom materinjem jeziku i s naglaskom i žargonom koji samo on i ja razumijemo. Ali trebalo je to iskemijati. Srećom, imao sam tada, kao novinar tjednika ''Globus'', agilnog i zainteresiranog urednika, Denisa Kuljiša, koji je odmah skužio što mu predlažem. Ostalo je bilo na meni i na spretnom fotografu.
Poznajući Maradoninu biografiju, znao sam kakav poklon neće odbiti i kako mu pristupiti. Te 1994., dolazeći iz Izraela (iz Argentine na putu za SAD) da odigra prijateljsku utakmicu s Hrvatskom na Dinamovom stadionu (potpuno neorganizirani Hrvati su me doveli i do toga da potpuno slučajno i improvizirano, kao novinar koji izvještava, postanem i prevoditelj press konferencije Argentinaca), bili smo još u ratu pa sam odlučio kupiti u knjižari ''Glasa Koncila'' na zagrebačkom Kaptolu kopiju tada vrlo razglašenog raspela iz župne crkve u Farkašiću kojeg su agresori teškom paljbom izrešetali tako što mu je otpala desna ruka. To je trebao biti glavni poklon.
Pripremio sam i uramio pergamenu na kojoj je bilo utisnuto kratko pismo tadašnjega pomoćnog zagrebačkog biskupa i šefa Caritasa msgr. Jurja Jezerinca o ratu i o predmetu kojeg smo u ime ''Globusa'' poklanjali slavnom nogometašu.
Bila je tu i mala provokacija. Maradoni sam poklonio i skupocjenu kravatu, domaće proizvodnje, znajući dobro da ih Diego ne voli (evo vidimo ga tek sada kako ih nosi na prvenstvu u Južnoj Africi na nagovor kćerke koja ga prati) ali objašnjavajući mu to time da se Hrvati mogu pohvaliti tim modnim izumom.
Sve sam pojasnio ključnom čovjeku za takvu akciju: gospodinu zaduženom za opremu i tehnikalije u reprezentaciji, jer sam znao da ima najbolje odnose u argentinskoj repri s Diegom (to se zove istraživačko novinarstvo), a koji je kratko prišapnuo Diegu da ga traži novinar, Hrvat iz Buenos Airesa, koji za njega ima poseban dar uoči svjetskoga nogometnoga prvenstva u SAD-u, za sreću.
Upalilo je.
Akcija se odvijala u prizemlju hotela (današnji Westin). Dolazi Diego i ide prema doručku. Oko njega zuje fotoreporteri i nekoliko novinara. Svi su se bili ustrtarili. Nitko da mu priđe. Pa sam krenuo.
Već kod prvog rukovanja izlažem situaciju. Hodali smo zajedno dvije minute. Dovoljno. Obećao mi je intervju, s nogu, nakon doručka, tu negdje, što dokazujem odgovarajućom snimkom. Ne da mi se prenositi taj razgovor iz ''Globusa''. Uostalom pripremam knjigu razgovora sa mojim najzahvalnijim sugovornicima u tridesetogodišnjoj karijeri.
Među inim pothvatima će se naći i taj razgovor s Maradonom s duplerice ''Globusa'' zbog kojega su me konačno neke kolege tada počeli ozbiljno shvaćati jer su me uglavnom doživljavali kao nekog sa televizije (bio sam od ožujka 1992. do listopada 1994. urednik i voditelj na OTV-u) koji se gura bez veze u tiskane medije.
Dogovorili smo i predaju poklona i posebni trenutak razgovora o ratu u Hrvatskoj. Bilo je to istoga dana, nakon zadnjeg sastanka argentinske reprezentacije i pred odlazak na stadion Dinama (tako da me je Diego tek nakon našega razgovora u hotelu, nakon utakmice, vidio i u ulozi prevoditelja).
Eto, ostalo je povijest. Ali meni je ostao gušt dobro i pametno odrađenog novinarskog posla. Jednog u nizu. Zbog čega i jesam tu gdje jesam.
Slike i ovu priču nisam objavio da se kurčim. Nego da uputim kritiku kolegicama i kolegama, tzv. sportskim novinarima, koji prate svjetsko nogometno prvenstvo.
Ponekad treba i malo mašte i kreativnosti za učinak. Znam da to mnogim Hrvatima ne ide od ruke. Ali se treba truditi. Ovo što gledamo na HTV-u je previše grozno, užasno loše i dosadno, glupo i ponižavajuće za gledateljstvo (nisu ništa bolji ni novinari drugih medija), pa sam slike odlučio izvući iz moje arhive i pokazati, na vlastitome primjeru, da se trud oko dobre vijesti ili reportaže isplati. I da, najčešće, nije ni skup ni odviše složen pothvat. Treba uložiti samo malo pameti i volje. I nešto para, naravno.
Bacam rukavicu unaprijed u lice kolegicama i kolegama, koji imaju mogućnost, da se trgnu. Ako, kojim slučajem, Maradona, poput Franza Beckenbauera, postane drugi smrtnik kojim će uspjeti osvojiti svjetsko nogometno prvenstvo i kao igrač i kao trener, neka se zna da u Hrvatskoj, radeći za jedan mali ali vrijedan istarski portal (među inim poslovima), postoji novinar koji zna kako doći do Maradone i dobiti ekskluzivu.
