Malo sam bolestan na Pulu

Gasterbajter 292
Svi znaju da kad sam u Puli sjedim na terasi prijatelja Iveta Udovića. Satima sjedim, pijem bijelo vino s puno vode i leda, promatram svijet. Nažalost po mnoge koji si umišljaju, ali ja poznajem svaku legendu Starog Grada. Legende su kako uvaženi guzonje tako i pijanci, narkomani, homoseksualci, ubojice. Ali vjerujte mi, oni koji su ostali u sjećanjima generacija, ma koliko moralno ili nemoralno bili nastrojeni, imali su osobnost, inače ih se ne bi sjećali. A ja obožavam ljude s osobnošću. Naravno, kada odem u Zagreb imam i ponešto posla i mislim da mi je teško zamjeriti što tri tjedna imam silne sate vremena za legende. Malo sam bolestan na Pulu. Jako sam bolestan na Pulu. To je najljepši grad na svijetu.

Ali sam dobio konkurenciju. Stol do sjedi Nizozemac Casper, koliko sam čuo i na internetu provjeravao, vrlo poznati gitarist. Pije isključivo tamno pivo, hrvatsko naravno, nosi francusku kapicu, ima sijedu bradu. Imao je ondje neko poduzeće, prodavao glazbala i tehniku za rasvjetu, a onda se naprosto zaljubio i došao u Istru. To je neobična kob. Jer u Istru je prvi puta došao kao malo dijete. Sada sa svojim glazbenicima nastupa diljem istarskih mjesta, ponešto zaradi i koliko mi se čini, sretan je čovjek. I gle čuda, mi sjednemo za stol pa pričamo. Ja na svom Bantu engleskim a on na brojnim jezicima svijeta. Casper po Australiji ili Novom Zelandu ponešto zaradi tamošnjim ZAMP-om.

Casper kaže da su ljudi u Hrvatskoj, koliko on može primjetiti, namćorasti, nesretni, ne smiju se, svatko na svakoga viče jer, barem on tako misli, nemaju sigurnost u sebe, pa su ih s lakoćom zgazili, uzeli im dostojanstvo, prepali ih. I objašnjava mi, a priznajem, govorim Bantu engleski pa nisam sasvim siguran u njegova objašnjenja, kako bi on na velikom rotoru koji je tek nedavno izgrađen postavio nešto što bi iznad tog rotora proizvelo dvije duge.Da svatko zapamti ulazak u Pulu. I da bi on zimi kada u Puli nema ni mačke na ulici, organizirao koncerte. I da bi natjerao namćoraste političare da barem jednom tjedno po mrtvim birtijama koje bi naglo oživjele, igraju šah sa ljudima ovoga grada, druže se, nešto popiju, razgovaraju sa svojim biračima.

Casper mi kaže da je prije nekoliko godina netko mislio da ima rak pluća, ali se čudesno oporavio. Meni su prije četiri godine dijagnosticirali rak prostate ali se pokazalo da je to bila lažna uzbuna. Što nakon toga treba Casperu i meni? Ništa. Mi smo bez obzira na sve sretni ljudi. Ja sa svojim vinom, a on sa pivom. Bili bismo doduše sretniji kada bi zaista netko napravio tu dugu iznad rotora, otvorio birtije zimi u centru grada, organizirao zabave, pokrenuo ljude. Nekako mi se čini da se to kad tad mora dogoditi.