LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Rijetko se odvajam od fotokamere. Jer, nikada ne znaš kada ćeš posljednji snimak napraviti. Recimo, pred svako ukrcavanje u zrakoplov  slikam letjelicu i pistu. Za nedaj boze.  Lentram i ljude koje susrećem. Tko zna da li ćemo se, kako je krenulo, ikada više sresti. Prijatelji već navikli na to, prihvaćaju lagani crni humor i poziraju. Na nekim zračnim lukama prijetili su oduzimanjem kamere, kao strogo je zabranjeno fofografirati. Uspio sam se izvući na priču i javno brisanje digitalnih snimaka.

Jednom me, dok je avion u naglom zaokretu hvatao zračni koridor iznad lijepe panorama Splita i kada smo gotovo visili na pojasevima, glasno napala starija dama. Tvrdila je da izazivam nesreću stalno se naginjući  ka staklu prozora sa svojim aparatom, dok svi drugi  disciplinirano, kao mumije, sjede.  Morala je i nju i mene smirivati stjuardesa.

Od prije dva dana, zakleo sam se, više nikada neću škljocati po zrakoplovnim lukama. Posljednji snimak jednog šaldzije po mojoj mjeri toliko me  potresao da  sam izgubio bilo kakvu volju za objektivom iz pieteta prema nepoznatom amaterskom fotografu. Uslikao je nesretni čovjek  boing 777 MH17 Malaysia Airlines neposredno pred ukrcavanje na amsterdamskom Schipolu i koji minut pred polijetanje stavio fotku na svoj Face book profil uz tekst da se zna kako je izgledao ako nestane kao onaj  boing MH 370  iste kompanije što mu se, prvih mjeseci ove godine, izgubio svaki trag u prostranstvu Indijskog oceana.

I dok su mu virtualni prijatelji uzvraćali na njegovu šalu, boing 777 MH 17, kao goruća buktinja sunovratio se na neku sukobom zahvaćenu ukrajinsku poljanu. U prostoru od pet kilometara razbacani su dijelovi tijela 298 nevinih žrtava ratnih igara mistera i tovariša iz ovalnih i četvrtastih predsjedničkih kabineta. Od, najvjerojatnije, raketom pogođene letjelice  ostala je samo ona potresna slika sa Facebooka.

Tragedija što potresa kao ono što se događa u pojasu Gaze,  polagano se pretvara u prebrojavanja koja su bolila i onda kada je gorio Vukovar, kada je krvarilo Sarajevo, događala Srebrenica. Počinju u prvi plan izlaziti nacije,  pa tek onda  ljudi. U Vukovaru nisam vidio Hrvate, nego bespomoćne jadnike nad kojima visi četnička kama. U Sarajevu je uzalud moj prijatelj bio Srbin, nije izbjegao snajpreski hitac ubica iste nacije, što su se s okolnih brda junačili nad golorukima u dolini smrti. U Srebrenici,  Mladić i korpus zločinaca  zažarenih očiju klali su one sto isti jezik govore ali se drukčije zovu. To za njih nisu bili samo izmučeni ljudi koje je izdala plava zastava Ujedinjenih naroda.

U raznim ministarstvima inozemnih poslova država širom svijeta sada kao da se takmiče da iskažu koliko je ili nije bilo njihovih u tom prokletom avionu. Na jugu Europe gotovo s osmjehom saopćavaju da je broj nula. U Vošingtonu DC Obama iznosi da je najbitnije da se vidi koliko je Amerikanaca bilo u srušenom boingu. U Nizozemsskoj nacionalna tragedija. Stotinu devedeset i tri državljana zauvijek je nestalo, od toga 80 djece. Dok se još nije znao točan broj nastradalih Nizozemaca, brojna poznata lica Amsterdama, Den Haaga, Rotterdama uzvikivala su po  socijalnim mrežama  da je sreća da među poginulim nema puno zemljaka. Za one druge i nije toliko važno.

Recimo cijeli dan, u petak, bilo je najbitnije što je sa crnim kutijama? Kao da će one nešto promijeniti. Redali su se stručnjaci za zračne havarije.  Iznosile su se dvojbe da su se Rusi već dokopali tih kutija i da manipuliraju sa zabilježenim podacima. Zaboravljaju se, opet, ljudi kao i piloti koji  godinama već upozoravaju da lete nad nesigurnim područjima kao što su Irak, Avganistan, danas Ukrajina. Gleda se potrošnja kerozina, brzina putovanja,  lova, profit.

Danas, sutra i ako se utvrdi tko je ispalio zločinačku raketu zemlja-zrak, sve će se ubrojati u usputnu ratnu štetu, kao mnogo puta u povijesti  koja nas ničemu nije naučila.  Zrakoplov i pilot su krivi što su letjeli iznad  zone sukoba. Možda će se žrtovati  pokoji zločinac da bi predsjednici i dalje ostali u sedlu. Bas kao i poslije Srebrenice.  Optuženo je i osuđeno samo desetak ubojica.  Sve da su i htjeli   sami nisu mogli pobiti osam tisuća ljudi u jednom danu. Stotine drugih pravda nikada neće stići.

 Bojim se da će tako biti i sa raketašima iz Ukrajine. Spominjaće se koliko su pripadnika raznih nacija ubili,a zaboravljati da su to bili samo ljudi, koje ni rasute putovnice po tvrdim oranicama u okolini Donjecka, nisu razdvojile u njihovoj zloj sudbini.
…Zato, valja, se meni slikati s ljudima, insanima, sa svima koje sretnem. Jer,t ko zna koji ce mi aerodrom biti zadnji?!