Krpene lutke Indijanskog ljeta

PROLAZ KROZ UČKU

Piše: Andrea Latinović

U metropoli je nekako čudno; danju toplo, noću hladno. Ljudi pomalo smušeno vrludaju ulicama, osjećajući posljednje trzaje Indijanskog ljeta, godišnji su već zaboravljeni, svakodnevnica je krenula uobičajenim tijekom. Rujan i listopad najdraže su mi doba godine- rujan jer je toliko ugodno da samo želiš šetati,  listopad jer kreće spektar boja, a i rođendan mi je tada. Ali, baš nekako s početkom novog radnog ciklusa, otvaraju se i strahovi svih nas. Godinama slušamo onu izreku kako nas čeka „vruća jesen“, krenut će škola, novi strašni troškovi, štrajkovi, nezadovoljstva ljudi, nemiri… I tako je do sada i trebalo biti, ali Hrvati su strašno discipliniran narod. Možeš ih maltretirati do besvijesti, omalovažavati, ponižavati, u rukavicama im poručivati da su glupi, ali mi ćemo i dalje samo „jamrati“ na kavama (ako imamo novca za kafić) i govoriti kako je vlast nesposobna pa dalje prevrtati svaku kunu iz šupljeg u prazno. Ali, to je valjda takva sudbina; tko još nije čuo za Zvonimirovu kletvu? "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!"...

Hrvati su ipak stvorili svoju državu, uz muku, krv, mrtve i ranjene, da bi danas u njoj bili nesretni. Jer su se „divni“ hrvatski sinovi potrudili opelješiti je do temelja. Koliko su nas krali u ovih 15 godina nakon završetka rata, dobro da je ostao kamen na kamenu. I to sve dobri Hrvati s rukom na srcu, plazeći na nedjeljne mise. Svatko se snašao kako je najbolje znao, a većina nas nije uspjela, pa smo poput krpenih lutki bačeni na brisani prostor da preživljavamo iz mjeseca u mjesec i da se s nama svaka vlast poigrava kako hoće. 

Ponovo sam došla u Pulu, ovoga puta službeno i kratko. Ne više u natikačama i ljetnim haljinama s ručnikom za plažu, već pristojno poslovno odjevena. Svaki puta kada poslom dođem u Istru, čudna sam sama sebi. I sada mi je Pula ponovo izgledala drukčija, pomalo usamljena, a sjećanja na tegobno vrijeme u kojem živimo samo su se pojačala. U zraku se gotovo osjeća miris nesigurne budućnosti, neimaštine, straha za radno mjesto. Gledam na Uljanik i odjednom u sjećanje prizivam dvije priče iz svog života, tako istinite, a tako plastično slikovite za vrijeme i prostor u kojem živimo.

Još kao mlada djevojka zatelebala sam se u jednog A. Kao u pjesmama, on je bio „momak na lošem glasu“, sitni krimos, kamatar, izbacivač- sve ono što fin momak ne bi trebao biti. Razoružavajućeg osmijeha u koji sam zadivljeno piljila, bandit neviđeno pristojan prema balavici poput mene. Prošle su godine; A. je i dalje kamatario, tukao gdje je trebalo i gdje nije, kockao. Nestao pa se vratio. Nedavno smo bili na kavi, nakon toliko godina. Danas je on fantastično situiran, ima firmu koja gradi stanove, poslovne prostore koje iznajmljuje, a nitko se više i ne sjeća da je bio razbijač. Objašnjava mi da sve radi po zakonu i da sjajno živi, ali je svjestan što se zbiva oko njega. Osmijeh mu je i dalje isti, sve s lakoćom, a ja počinjem osjećati neki respekt prema njemu. Da, ima sve- vilu, bazen, jacuzzi, obitelj, tko zna na koliko prljavog novca je temelj te kućerine. Ali, A. nije nikad skrivao da je šakama i uličnim životom stekao bogatstvo koje danas ima. Pošten je u svom nepoštenju, bez uljepšavanja prošlosti. Za razliku od onih koji su nas operušali do gole kože, a davali milodare Crkvi i kleli se u hrvatstvo.

Za drugim, B., jednom sam potpuno izgubila glavu. Bio je najljepši muškarac kojega sam ikada vidjela. I tada i danas. Radio je u Uljaniku, znojio se i mučio, a ja sam svaki vikend jurila iz Zagreba u Pulu da ga vidim. Nije imao ambicija, želio je nešto više, ali nije znao što. Odlazio svaki dan u brodogradilište i rintao robovski. Vidjela sam ga ponovo, nakon puno godina. Duplo širi, fizički promijenjen do neprepoznatljivosti. Sakrila sam nevjericu i pitanje gdje je nestao onaj Apolon. Kaže da i dalje radi u Uljaniku, nije mu bilo dobro ni onda, a nije ni danas, ali da se pomirio sa životom kakav ima. Grlim ga i velim mu- ma šta te briga, dobro je da imamo ikakav posao danas.

Što uopće znači biti pošten danas, ha? Prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i odumirati. Biti A. Ili B.? Lagala bih kad bi rekla da je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kad bih rekla- kradi jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla- razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Ako nemaš savjesti, dobro ćeš i spavati. Psi laju, karavane prolaze, rekao bi osunčani Ivo. (REX)

Fotografije vezane uz članak

Komentari na članak

1. Gradjanin: 08/09/10 u 19:24h ·

   @Garfield, malo si ga pretjera? Sa T, Stranac! T.S. je po nekom mom misljenju ipak neki balans nas divljaka ili ti piljuha na ten portalu!?! Ja sam Stranca shvatio kao osobu zeljnu razumijevanja i sloge u ciloj toj nasoj neslogi!!! @Citron, ud kad pratim Stranca, ona se ne uvlaci nikom? Jednostavno je tolerantna osoba za koje vama je to nedostizno!?!

2. Garfield: 09/09/10 u 09:22h ·

   Građanin, nema tolerancija sa Strancem veze, ona je lažnjak. No dobro vama ionako triba ravnoteža, more lažna. Al ja sam je pročita od prve već davno. Nemreš ti mačka nadmudrit!

Stranica 3 od 3  <  1 2 3